Iran ima najveći arsenal balističkih raketa i bespilotnih letjelica na Bliskom istoku, uključujući krstareće i protubrodske rakete, kao i balističke rakete kratkog i srednjeg dometa, koje mogu pogoditi bilo koju metu na Bliskom istoku, uključujući Izrael. Iran također ima veliku zalihu bespilotnih letjelica s dometom od 2000 do 2500 kilometara i mogu letjeti nisko kako bi izbjegle otkrivanje.
Bespilotne letjelice Shahed, poznate i kao kamikaze ili dronovi samoubojice, imaju jedinstvene karakteristike, što ih čini i isplativim i smrtonosnim oružjem. Shahed 136 ima domet od 2500 kilometara i može nositi malu bojnu glavu od 40 kilograma, koja eksplodira pri udaru. Ima sposobnost autonomnog letenja do 12 sati i samouništenja nakon udara, što je čini posebno efikasnom u gađanju statičnih ciljeva poput vojnih objekata i zgrada. Mogu se lansirati pojedinačno ili kao roj s kamiona lansera. Nisu jako brzi (180 km/h), ali mogu letjeti na vrlo maloj visini (60 metara), što otežava radarskim sustavima da ih otkriju.
Postoje razne varijante letjelica Shahed, svaka sa svojim specifikacijama i mogućnostima. Međutim, imaju određene karakteristike koje su im gotovo svima zajedničke. Primjerice, sve su letjelice Shahed opremljene kamerama i senzorima kako bi prikupljale obavještajne podatke i pratile aktivnosti na terenu. Mnoge su dizajnirane tako da ostanu u zraku tijekom duljeg perioda i mogu nositi i ispaljivati oružje, poput raketa zrak-zemlja ili bombi.
Borbeni dron Mohajer-6 iranski je pandan turskom Bayraktaru TB-3, no nešto je kraći i ima manji raspon krila. Prvenstveno je zamišljen za izviđanje na bojištu, no može nositi i do četiri navođene bombe, ukupne težine do 150 kilograma. Iran se u kolovozu pohvalio i naprednom bespilotnom letjelicom domaće proizvodnje pod nazivom Mohajer-10 s operativnim dometom od 2000 km, mogućnošću letenja do 24 sata i nosivošću do 300 kg.
Devet tipova projektila koji mogu dosegnuti Izrael
U iranskom vojnom arsenalu nalazi se najmanje devet tipova projektila koji mogu dosegnuti Izrael, navodi iranska novinska kuća IRNA.
To uključuje balističke rakete srednjeg dometa Sejil-2, koje mogu letjeti brzinom većom od 17.000 km/h i može dosegnuti cilj na 2000 km, Khaibar (također poznata kao Khorramshahr-4) s dometom od 2000 km i s bojnom glavom teškom 1500 kilograma te projektil Haj Qasem, koji ima domet od 1400 km i nosivost od 500 kg, a nazvan je po nekadašnjem zapovjedniku elitnih iranskih snaga Al Kuds, Kasemu Sulejmaniju, koji je ubijen u napadu američke bespilotne letjelice u Bagdadu prije četiri godine.
Treba izdvojiti i balistički projektil Emad, koji ima domet od oko 1700 km i prva je iranska precizno vođena balistička raketa zemlja-zemlja srednjeg dometa, s mogućnošću odvajanja bojne glave i kontrolom do kraja putanje. Balistički projektil Shahab-3 ima domet od 1000 km kad je opremljen teretom od 1200 kg odnosno 2000 km bez tereta. Temelji se na sjevernokorejskoj raketi Nodong-1, ali je Iran upotrijebio kinesku tehnologiju navođenja kako bi poboljšao točnost udara.
Koristi se za napade na velike ciljeve, poput gradova. Raketa Kheibar Shekan balistička je raketa srednjeg dometa treće generacije kojom upravlja IRGC. Predstavljena je 2022., a ima domet od 1400 kilometara. Balistička raketa Ghadr-110 poboljšana je verzija projektila Shahab-3, koja može nositi bojnu glavu težine do 1000 kg. Iran proizvodi i krstareće rakete Paveh, koje imaju domet do 1650 km, i hipersonične rakete Fattah-2, koje se sastoje od kombinacije hipersoničnih kliznih vozila i hipersoničnih krstarećih raketa. Imaju domet od 1500 do 1800 kilometara.
Hipersonične rakete mogu letjeti najmanje pet puta brže od zvuka i na složenoj putanji, što ih čini teškima za presretanje. Središnje zapovjedništvo SAD-a procijenilo je 2022. godine da Iran u svom arsenalu ima više od 3000 balističkih projektila.
Ima li Iran nuklearno oružje?
Iran u svom vojnom arsenalu ima i krstareće rakete kao što su Kh-55, koje mogu nositi nuklearno oružje, s dometom do 3000 km, i naprednu protubrodsku raketu Khalid Farzh s dometom od oko 300 km, koja može nositi bojnu glavu od 1000 kg. Unatoč tome što Iran konstantno povećava svoju proizvodnju visoko obogaćenog urana, američki obavještajci procjenjuju kako Teheran trenutačno nema nuklearno oružje. S druge strane, Izrael se smatra ‘neprijavljenom‘ nuklearnom silom koja raspolaže nuklearnim oružjem.
Balističkim projektilima ispaljenim iz Irana treba otprilike 12 minuta da dođu do Izraela, krstarećim projektilima dva sata, a bespilotne letjelice lansirane iz Irana putuje oko devet sati da dosegnu cilj.
Iran je u subotu navečer ispalio više od 300 balističkih projektila, bespilotnih letjelica i krstarećih projektila prema Izraelu u tri vala napada. U napadima je korišteno više od 120 balističkih projektila, više od 30 krstarećih projektila i oko 170 dronova.
Izraelske oružane snage oborile su 99 posto svih ispaljenih iranskih dronova i projektila zahvaljujući višeslojnoj protuzračnoj obrani razvijenoj u suradnji sa SAD-om, pomoći zapadnih saveznika koji su obarali rakete i bespilotne letjelice iznad Sirije, Jordana i Iraka te unaprijed najavljenoj operaciji koja je pružila Izraelcima i njihovim saveznicima dovoljno vremena da priprema svoju protuzračnu obranu.
Taktika kojom se Iran koristio slična je taktici kojom se Rusija koristi u napadima na Ukrajinu, a uključuje nekoliko valova napada u kojima se lansira kombinacija balističkih i krstarećih projektila uz dronove kamikaze. Teheran je također iskoristio svoje opunomoćenike, Hezbolah i hutiste, koji su istovremeno napadali Izrael, kako bi procijenio učinkovitost različitih udara i što učinkovitije nadvladao američku, britansku i izraelsku zračnu i pomorsku obranu.
Izraelski obrambeni sustav
Izraelski višeslojni sustav proturaketne obrane uključuje Željeznu kupolu, Davidovu praćku i sisteme Strijela-2 i Strijela-3, koji su razvijeni u suradnji sa SAD-om. Željezna kupola je sustav specijaliziran za obaranje raketa kratkog dometa. Presreo je tisuće raketa otkad je aktiviran početkom prošlog desetljeća, uključujući tisuće presretanja tijekom rata protiv Hamasa i Hezbolaha. Izrael kaže da ima stopu uspješnosti iznad 90 posto.
Sustav Davidova praćka namijenjen je za obaranje projektila srednjeg dometa te također može presresti bespilotne letjelice i taktičke balističke projektile. Izrael se njime redovito koristi za obaranje projektila i dronova koje Hezbolah ispaljuje iz Libanona.
Sistemi Strijela-2 i Strijela-3 mogu presresti prijetnje u dometu do 1500 odnosno do 3000 kilometara, uključujući projektile naoružane nuklearnom bojnom glavom.
Izrael ima i sustav Željezni snop, koji laserskim zrakama uništava dronove i rakete. Izrael je rekao da će ovaj sustav promijeniti igru jer je mnogo jeftiniji za rad od postojećih sustava. Međutim, navodno još nije u funkciji. Za obaranje zrakoplova i dronova Izrael se koristi i američkim raketnim sustavom Patriot.
S godišnjim vojnim proračunom koji premašuje 20 milijardi dolara i pristupom najnaprednijoj američkoj vojnoj opremi, Izrael kontrolira nebo i veći dio mora oko svog teritorija. Vjeruje se da Izrael ima desetke nuklearnih bojnih glava, iako to nikada nije priznao, i visokosofisticirane bespilotne letjelice, borbene zrakoplove, tenkove, podmornice i topništvo.
Izrael je započeo svoj raketni program još 1960-ih godina u suradnji s Francuskom, kada je razvila, testirala i prodala Izraelu raketu Jericho, koja je postala operativna 1970-ih. Ovaj projektil ima domet od 500 km i može nositi nuklearno i kemijsko oružje. Sredinom 1970-ih Izrael je s Južnoafričkom Republikom razvio projektil Jericho 2. Riječ je o balističkom projektilu dometa oko 1500 km. Izrael je izvršio nekoliko testova tog projektila u Sredozemnom moru, pri čemu su neki od njih stigli do Krete, a neki su pali nedaleko od Bengazija u Libiji.
Jericho 3
Krajem 1990-ih Izrael je počeo razvijati trostupanjski interkontinentalni projektil Jericho 3 dometa do 15.500 km, s mogućnošću da nosi nekoliko nuklearnih i termonuklearnih bojnih glava snage između 800 kilotona do 12 megatona, što je 650 puta veća snaga od atomske bombe koju su Sjedinjene Države bacile na Hirošimu. Procjenjuje se da je projektil postao operativan 2008.
Prema tajnom izvješću Kongresu SAD-a, projektil daje Izraelu mogućnost da izazove nuklearnu štetu svim zemljama Bliskog istoka, Afrike, Europe, Azije, gotovo cijele sjeverne Amerike, te velikim dijelovima Južne Amerike i Oceanije. Izrael također navodno razvija sljedeću generaciju Jericha, Jericho 4, trostupanjske rakete, čije će mogućnosti uključivati nošenje rasprskavajućih bojnih glava.
Uz mogućnost nošenja nuklearnih projektila, Izrael je opremio svoju seriju podmornica Dolphin krstarećom raketom nazvanom Popeye Turbo SLCM, koja može dosegnuti domet od 1500 km i nositi nuklearnu bojnu glavu.
Prema američkim obavještajnim izvorima, Izrael je 2000. godine izveo testiranje ove rakete u Indijskom oceanu. Svrha je projektila izvršiti protuudar u slučaju da neka zemlja odluči izvršiti nuklearni napad na Izrael. Prema stranim publikacijama, svaka podmornica Dolphin ima četiri krstareće rakete Popeye Turbo SLCM. Osim toga, Izrael razvija nove rakete za podmornice Dolphin koje uključuju sustav vertikalnog lansiranja. Projektili koji će biti na novoj podmornici su balistički projektili koji se lansiraju iz podmornice u isto vrijeme kad i krstareće rakete.
Uz to, Izrael posjeduje bombe dugog dometa za razbijanje bunkera, koje mogu pogoditi neka od iranskih nuklearnih postrojenja, oštetiti institucije, terminale za gorivo i paralizirati iranski izvoz nafte napadom na luku Bandar Abbas.
Dron koji u zraku ostaje 30 sati
Projektili nisu jedina opcija za napad dugog dometa koju Izrael ima. Još od 1990-ih ima mogućnost dalekometnog napada iz zrakoplova. IDF ima i arsenal dronova koji uključuje serije Heron, Hermes i Skylark. Od toga treba izdvojiti dron Hermes 900, koji ima operativni domet od 1000 kilometara i može ostati u zraku više od 30 sati, a naoružan je preciznim projektilima zrak-zemlja za gađanje ciljeva. Heron TP je strateški UAV koji može dosegnuti tisuću kilometara i maksimalnu visinu od oko 14.000 metara. Može nositi gorivo i senzore ukupne težine oko 2,7 tona. Njegov povećani kapacitet nosivosti omogućio je dizajnerima da integriraju elemente koji mu daju značajnu prednost pred protivnicima opremljenim naprednim protuzračnim sustavima. To ga čini najboljim za djelovanje u udaljenim područjima kao što su Iran, Sudan i Jemen. Izrael proizvodi i manje bespilotne letjelice Skylark, koje se uglavnom koriste za nadzor, špijunažu i prikupljanje informacija.
IDF-ov godišnji proračun od oko 23,6 milijardi dolara premašuje ukupnu vojnu potrošnju Egipta, Irana, Libanona i Jordana zajedno.
Iranski vrhovni vođa Ali Hamenei izdao je dekret 2008. godine kojim se protuzračna obrana izjednačava s programom balističkih projektila i uspostavljaju se jedinstvene snage protuzračne obrane. Od tada se Teheran posvetio protuzračnoj obrani u gotovo jednakoj mjeri kao i proizvodnji napadačkog oružja, no njegovi protuzračni sustavi nisu toliko sofisticirani kao izraelski.
U posljednjih nekoliko godina Iran je udvostručio svoje napore da opremi Hezbolah i druge regionalne saveznike naprednim sustavima protuzračne obrane, te je ranije ove godine predstavio i dva nova sustava protuzračne obrane. Protubalistički sustav Arman ima srednji domet i može identificirati mete na 180 kilometara i uništiti ih na 120 kilometara. Sustav može gađati šest meta istovremeno. Sustav protuzračne obrane Azarakhsh može se montirati na više tipova vozila, a koristi radar, elektro-optički sustav i termalni sustav za otkrivanje i praćenje meta. Osim ovih novih protuzračnih sustava, Iran se u velikoj mjeri oslanja na Khordad-15, moderni sustav protuzračne obrane predstavljen 2019., koji je sličan sustavu Patriot američke vojske. Ovaj sustav može istovremeno gađati do šest ciljeva veličine borbenog mlažnjaka iz raspona od 120 kilometara.