Kad u nešto više od mjesec dana jednu regiju posjete vodeći ljudi tri najveće svjetske ekonomske sile te šefica Međunarodnog monetarnog fonda, noseći samo poklone (i to sve manje danajske), jasno je da je riječ o prostoru od vitalnog interesa za globalnu politiku i ekonomiju.
John Kerry, Li Keqiang, Shinzo Abe i Christine Lagarde obilazili su Afriku i to njezin dio koji se sada voli zvati subsaharskom. Taj je dio svijeta desetljećima bio tretiran kao prostor ogromne nesigurnosti, stalnih ratova, brutalnih diktatora, prostor je to za koji je prva asocijacija i danas genocid u Ruandi, ratovi u Kongu, gusari u Somaliji, krvavi dijamanti u Liberiji, djeca vojnici.
Nakon ratova bum
Onda se i to počelo pomalo smirivati pa je 2001. Condoleezza Rice, tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Georgea W. Busha, izjavila kako se i “Afrika ukrcala u autobus” i počela gospodarski rast.
Odgođeni planovi
Ali onda je SAD završio u ratu protiv terorizma, a velika sila u nastajanju, Kina, dobro je poslušala što Rice priča i okrenula se prema tom kontinentu koji je tada bio prepušten sam sebi. Peking je vrlo brzo postao glavni investitor na tom prostoru na koji je prvenstveno gledao kao na izvor sirovina, nafte, ali i ostalih minerala za svoj ubrzani razvoj. Brojke su jasne: kinesko-afrička trgovina je 2000. godine iznosila 10 milijardi dolara, a prošle 210 milijardi. Procjena je da će se taj iznos do kraja ovog desetljeća udvostručiti.
Kina je donosila tehnologiju, davala kredite, investirala i tako otvarala poslove svojim kompanijama i svojim radnicima - što je pak stvaralo i probleme pa su zabilježeni brojni sukobi s lokalnim stanovništvom. Zauzvrat je crpila energente i sirovine i svi su bili zadovoljni - osim toga, Kineze ne smeta visoka razina korupcije jer su na nju i kod kuće navikli. Kineski su put ubrzo počeli slijediti mnogi, prije svih Indija, pa Brazil, a onda i Meksiko. Europa je bila potresena krizom, ali sada i ona juri put “crnog kontinenta”.
U zadnji čas
SAD se tu našao u dosta čudnoj situaciji. Dok su Kinezi sklapali poslove, Amerikanci su radili na mjerama ublažavanja epidemije HIV-a te s vladama dogovarali mjere kako bi se onemogućilo jačanje terorističkih skupina. Nije slučajno da je upravo afričko zapovjedništvo američkih snaga posebno raslo proteklih godina, a američki vojnici rade s lokalnim sigurnosnim snagama od atlantske do obale Indijskog oceana.
I zato su kaskali za Kinom: američko-afrička trgovina je 2000. iznosila 50 milijardi dolara, a prošle godine 110 milijardi. Stoga je i Washington, čim se izvukao iz recesije, odlučio ubrati plodove svog pozitivnog rada na kontinentu te je pokrenuo dva projekta: Power Africa, vrijedan 7 milijardi dolara za projekte, recimo razvoja električne mreže i Trade Africa, koji je trebao trgovinu povećati za 40 posto (posebno, jasno, američki izvoz). A u kolovozu će se organizirati i prvi američko-afrički poslovni forum nakon summita s američkim predsjednikom Barackom Obamom - Washington se nada da će i njegovi kenijski korijeni biti od pomoći u širenju poslova.
Novo lice Kine
Kineski je pak predsjednik Xi Jinping vrlo brzo shvatio da SAD svojim aktivnostima osvaja srca Afrikanaca, pa će uskoro i unosne ugovore, te je odlučio parirati Washingtonu promjenom politike: u Afriku je poslao prve vojnike u UN-ove mirovne postrojbe (do sada samo neborbene snage), aktivirao se u mirovnim pregovorima i oštro naredio Kinezima koji rade u Africi da poštuju lokalne običaje i budu odgovorni prema zajednicama u kojima borave. Ponudio je i značajne investicije, gradnju željezničke mreže vrijedne 13 milijardi dolara, ulaganja u industriju i poljoprivredu gdje su dosad samo kupovali zemljišta i eksploatirali oh za svoje potrebe, a sve u cilju poboljšavanja imidža zemlje i osiguravanja još unosnijih poslova.
Ako se dakle u Siriji ratuje s Iranom oružjem, u Ukrajini s Rusijom diplomatski, a u Kineskom moru s Pekingom prijetnjama, subsaharska je Afrika “bojno polje” ekonomskih utjecaja dviju najvećih svjetskih ekonomija. A sve je više igrača, i novi indijski premijer Narendra Modi upravo Afriku - i zbog povijesnih veza - vidi “svojim” tržištem.
Stiže i Japan, pa Njemačka, Francuska s rudnicima urana u Nigeru. E, to je gospodarska diplomacija - kad imate nešto prodati, treba dugo i sustavno raditi da bi se od toga moglo i zaraditi.
Poslovni bum, ratovi i teško siromaštvo
Subsaharska je Afrika druga najbrže rastuća regija na svijetu. No, taj se prostor mora promatrati izuzetno slojevito.
Dok u glavnim gradovima zgrade rastu nebu pod oblake i svi pričaju o poslovima, u neposrednoj blizini ratuju pobunjeničke skupine, ljudi žive u teškom siromaštvu, djeca rijetko vide školu, a države poput Somalije i Srednjoafričke Republike su u kaosu. Veliki je problem nepravična raspodjela plodova snažnog rata, državne strukture su krhke pa je i teroristička prijetnja snažna: najbolji su primjer nedavni napadi u Nairobiju ili još neriješena otmica djevojčica u Nigeriji. MMF stoga upozorava da je nužno snažno raditi na gradnji infrastrukture a tu su se odmah ubacili Kinezi jer je riječ o poslovima vrijednosti oko 90 milijardi dolara godišnje.
Nadalje, tvrdi MMF, treba jačati državne strukture kako bi se napredak osjetio na što široj razini i nužno raditi na ljudskom potencijalu.
Christine Lagarde posebno ističe potrebu školovanja žena citirajući lokalnu izreku - ako obrazuješ dječaka, obučio si muškarca, ako obrazuješ ženu, obučio si cijelo selo. ( Ž. T.)