Donald Trump se vratio iz Kine pun velikih riječi. Kaže da je dogovorio ‘fantastične‘ stvari i da će Amerika Kini prodavati soju, naftu i avione. Dakako, ništa od toga nije potvrđeno i s kineske strane. No, ono što jest sigurno je to da se globalna ravnoteža snaga mijenja: jedna država na zapadu koja se kladila na naftu, na zalazu je, dok se na istoku uspinje država koja je najbolje karte uložila u struju.
Trumpa je po povratku u SAD dočekao uobičajeni kaos kojeg je, više-manje, sam izazvao: rat s Iranom, spektakularna nepopularnost, sve više cijene goriva i namirnica te nastavak politike koja pripada u 20. a ne u 21. stoljeće i koja pokušava unazad vratiti sat i obnoviti nekadašnji sjaj fosilnih goriva.
Za to vrijeme, Kina je prvak svijeta u ulaganjima u obnovljive vrste energije, što je pomoglo stvoriti otpornost ekonomije na sve turbulencije povezane sa sukobom na Bliskom istoku, a otvorila je i ogromno svjetsko tržište za izvoz solarnih panela, vjetroturbina i električnih vozila.
I kako je do svega toga došlo?
Jonathan Watts je u podužem tekstu za Guardian pokušao objasniti nove trendove i ne svaliti baš sve probleme na leđa narcisoidnog stanara Bijele kuće - iako je dobrim dijelom upravo to jedan od najvećih problema. Također, kaže Watts, zaključak bi mogao biti i prilično optimističan jer promjene koje su sad već jako dobro vidljive, ne tresu samo temelje dosadašnjih politika, već i sam način na koji ljudi dobivaju energiju - a to je dobro.
‘Povijest je pokazala da kad se promijeni dominantan oblik dobivanja energije, obično dolazi i do promjene u svjetskom odnosu snaga. Tu promjenu upravo sada gledamo: doba nafte, koju su uglavnom proizvodili SAD, Rusija i zaljevske države, polako smjenjuje doba zelene energije, a obnovljivi izvori pobjeđuju u ekonomskoj i tehnološkoj bitci‘, piše Watts.
Međutim, sile nafte i dalje na svojoj strani imaju političku, vojnu i financijsku snagu koju obilato koriste ne bi li usporili - ili čak onemogućili - neminovni dolazak budućnosti.
Rezultat toga je da diljem svijeta demokracije ugrožava ono što se može nazvati ‘naftnim fašizmom‘ - ekstremnim političkim pokretom koji krši zakone, širi laži i prijeti nasiljem u očajničkom pokušaju da održi na životu tržište nafte, plina i ugljena koje bi lako moglo biti zamijenjeno jeftinijim i čistim obnovljivim izvorima energije.
Dakako, Trumpov rat s Iranom ima još neke uzroke, ne samo naftu. Tu je iranski nuklearni program, Trumpova potreba da odvrati pozornost javnosti od Epsteinovih spisa i njegova spremnost da zauzme pozicije bliske željama Benjamina Netanyahua, Vladimira Putina i Mohameda bin Salmana.
No, širi kontekst, koji Trumpa ne zanima, je to da Zemlja postaje sve nepogodnije okruženje za život ljudi što diže napetosti diljem svijeta i što je problem koji se ignorirao desetljećima.
Tko su dobitnici i gubitnici?
I tko je najveći dobitnik rata s Iranom? Kratkoročno, američka naftna industrija koja je ujedno i jedan od najvećih Trumpovih donatora, kao i ona u Rusiji te u Saudijskoj Arabiji.
Istovremeno, zbog tog rata zemlje diljem svijeta istražuju načine za povećanje svoje energetske neovisnosti. U sljedećih nekoliko godina to će se događati povećanjem domaće proizvodnje nafte, plina i ugljena. To je, prema nekim analizama, povećalo očekivanu proizvodnju fosilnih goriva do 2030. za petinu, što je alarmantan korak unatrag za globalne napore u smanjenju emisija stakleničkih plinova te pobjeda za naftnu industriju i krajnje desne političke skupine koje ona financira.
Međutim dugoročno, rat u Iranu je dodatno učvrstio argumente za obnovljive izvore energije i istovremeni pomak u geopolitičkim savezima. Budući da su veliki proizvođači nafte i plina sada pod vodstvom sve nepredvidljivijih i prijetećih autoritarnih čelnika, druge zemlje traže alternativne načine proizvodnje energije. Jedna od posljedica koju već vidimo je to da električni automobili nikada nisu bili traženiji.
Najveći dobitnik je Kina, koja odjednom izgleda kao relativna oaza pragmatične, međunarodno orijentirane diplomacije i energetske neovisnosti. Njihovo ulaganje u obnovljivu energiju i električna vozila tijekom posljednjih 20 godina sada donosi goleme dividende. Ne samo da je time smanjena ovisnost o uvozu goriva, nego Kina sada ima izvoznu industriju vjetroelektrana, solarnih sustava i baterija koja će, čini se, dominirati svjetskim tržištima još desetljećima.
Budući povjesničari možda će rat s Iranom promatrati kao trenutak kada su SAD nesvjesno prepustile vodeću ulogu Kini. Naime, kada čovječanstvo otkrije nove izvore energije, nova carstva rastu, a stara propadaju. Takve promjene u moći obično su nasilne.
Kako carstva propadaju
Još od industrijske revolucije vrijedi geostrateško pravilo da država koja kontrolira energiju kontrolira i svijet. U 20. stoljeću to je značilo naftu. Daniel Yergin u knjizi The Prize piše: „Nafta je kroz godine značila moć“, tvrdeći da je upravo ona bila ključni motiv brojnih ratova i intervencija – od njemačke invazije na SSSR i japanskog napada na Pearl Harbor do američkih intervencija na Bliskom istoku i u Venezueli.
Zbog toga je sad ponovno aktualna ona stara šala da „SAD imaju jako puno sreće jer gdje god odu donositi slobodu – pronađu naftu“.
No, fosilna goriva danas više nisu samo izvor moći nego i prijetnja klimatskoj i političkoj stabilnosti. Kako postoje jeftinije i čišće alternative, potražnja za naftom i plinom sve se više održava umjetno - političkim pritiscima, subvencijama i vojnom silom.
Povijest pokazuje da promjene izvora energije mijenjaju i svjetski poredak. Sredinom 19. stoljeća britanska mornarica na ugljen porazila je Kinu u Opijumskim ratovima, čime je započelo kinesko „stoljeće poniženja“. Kasnije je i samo Britansko Carstvo izgubilo dominaciju kada je ugljen zamijenila nafta, a SAD preuzele vodeću ulogu, potvrđenu nakon Sueske krize 1956.
Danas se ravnoteža ponovno mijenja – ovaj put prema obnovljivim izvorima energije i Aziji. Globalna ulaganja u čistu energiju premašila su 2 bilijuna dolara godišnje i prvi put su više nego dvostruko veća od ulaganja u fosilna goriva. Obnovljivi izvori prestigli su ugljen kao najveći svjetski izvor električne energije. I glavni tajnik UN-a António Guterres poručio je: „Ušli smo u doba čiste energije. Oni koji predvode ovu tranziciju vodit će globalno gospodarstvo budućnosti.“
Sad je potvrđeno: Dogodila se globalna energetska prekretnica!
Kina gleda prema budućnosti
Kina je klimatsku krizu pretvorila u priliku za geopolitički uspon. Iako je desetljećima gradila gospodarstvo na ugljenu, danas prednjači u obnovljivim izvorima. Tijekom posljednje dvije godine kineske emisije stagniraju ili padaju, dok zemlja gradi više solarnih i vjetroelektrana nego ostatak svijeta zajedno - iako Trump tvrdi da u Kini uopće nema vjetroelektrana.
Solarna energija postala je toliko jeftina i učinkovita da je kineski solarni kapacitet prvi put nadmašio ugljen. Električna vozila već čine više od polovice prodaje automobila u zemlji. Kina dominira i proizvodnjom vjetroturbina, solarnih panela, baterija i ključnih minerala potrebnih za modernu tehnologiju.
Sektor čiste energije danas vrijedi oko 2,2 bilijuna dolara i čini više od 11 % kineskog BDP-a. Iako Kina i dalje snažno ulaže u ugljen te ostaje autoritarna država, njezin golemi interes za obnovljive izvore znači da Peking ima sve veći interes za uspjeh globalne klimatske tranzicije – i zbog planeta i zbog profita.
SAD idu unatrag
Za razliku od Kine, Donald Trump ponovno okreće SAD prema fosilnim gorivima. Po povratku u Bijelu kuću povukao je SAD iz Pariškog sporazuma i dodatno oslabio američke klimatske politike.
Njegova administracija ukinula je ključne klimatske regulacije, popunila institucije ljudima iz naftne industrije i proglasila „nacionalno energetsko izvanredno stanje“ kako bi potaknula nova bušenja i eksploataciju nafte, plina i ugljena. Odobrene su milijarde dolara poticaja za fosilna goriva, a zaustavljeno je zatvaranje elektrana na ugljen. Dok ostatak svijeta ubrzava prema čistoj energiji 21. stoljeća, SAD pod Trumpom pokušavaju obnoviti industrijski model 20. stoljeća.
Watts u nastavku kaže kako je američku državu u velikoj mjeri „zarobila“ naftna industrija koja svoje interese stavlja ispred nacionalnih.
Tijekom kampanje, Trump je okupio vodeće ljude iz Chevrona, Exxona i Occidental Petroleuma te im obećao ukidanje ograničenja za bušenje, povećanje izvoza plina i ukidanje ekoloških regulacija. Zauzvrat, naftna industrija snažno je financijski podržala njegov politički uspon – stotine milijuna dolara kroz kampanje i dodatne donacije nakon izbora, uz nastavak velikih uplata i kroz razne kanale i lobije.
Bijela kuća to opravdava „energetskom dominacijom“ i nacionalnom sigurnošću, tvrdeći da veća proizvodnja smanjuje cijene i inflaciju. No to je danas zastarjela logika: solarna i vjetroenergija već su jeftinije od ugljena, a fosilna goriva nose i skrivene troškove poput zagađenja i zdravstvenih problema.
U međuvremenu, obnovljivi sektor stvara radna mjesta brže od ostatka ekonomije, dok se radna mjesta u nafti i plinu dugoročno smanjuju. Unatoč tome, SAD potiče ovisnost svijeta o fosilnim gorivima, uključujući pritiske na Europu da kupuje američki ukapljeni plin (LNG) i prijetnje međunarodnim institucijama poput Međunarodne energetske agencije.
Također, Bijela kuća čini sve što može kako bi potisnula klimatsku znanost, širi dezinformacije i ograničava javnu raspravu, što Watts naziva oblikom „klimatskog ušutkavanja“. Trump je više puta klimatsku krizu nazvao „prevarom“, dok se istovremeno smanjuje financiranje znanstvenih institucija i klimatskog novinarstva. Nastavak takve politike imat će teške posljedice u svijetu koji već bilježi rekordne temperature, ekstremne vremenske uvjete i sve veću nestabilnost.
Zbog toga Kina sve više izgleda kao dobra alternativa – unatoč autoritarnom sustavu – jer brže razvija čistu energiju i nudi veću energetsku autonomiju. Zbog toga se i sve više država, uključujući europske i azijske lidere, okreće Pekingu u traženju ravnoteže između velikih sila.
Otpor
Danas je teško pronaći pozitivne strane američke politike, a Trumpova je administracija jasno dala do znanja da je budućnost planeta i ne zabrinjava previše. Tako sad s jedne strane imamo veliku većinu svjetskog stanovništva, prirodu, 99,9 % klimatskih znanstvenika i najbrže rastući dio globalnog gospodarstva – sektor čiste energije.
S druge strane stoje Trump te proizvođači i najveći korisnici fosilnih goriva, industrija koja opstaje zahvaljujući golemim državnim subvencijama i sve većoj represiji prema rastućem otporu javnosti. Taj blok danas kontrolira američku državu – uključujući vojsku i ICE – te ima podršku dijela tehnoloških oligarha iz Silicijske doline, čiji podatkovni centri troše ogromne količine energije. Watts upozorava da SAD možda pokušava i umjetnu inteligenciju pretvoriti u novi izvor globalne moći, ali i da Kina brzo sustiže Ameriku i na tom području.
Obnovljivi izvori preskočili fosilna goriva u proizvodnji električne energije u EU
Pitanje je može li taj „fašizam fosilnih goriva“ – kampanja milijardera za zaustavljanje zelene tranzicije pod svaku cijenu – usporiti globalni prijelaz na čistu energiju. Takav scenarij ne može se isključiti. I glavni tajnik UN-a António Guterres prošlog je mjeseca upozorio:
„Neki interesi fosilne industrije i dalje očajnički pokušavaju usporiti napredak, širiti dezinformacije i prikazivati tranziciju kao nerealnu ili preskupu. Recimo jasno: ovisnost svijeta o fosilnim gorivima jedna je od najvećih prijetnji globalnoj stabilnosti i prosperitetu.“
Ipak, Watts smatra da čak ni najbogatija i najmilitariziranija američka administracija ne može zaustaviti klimatske promjene niti dugoročni smjer energetske tranzicije.
Otpor već postoji. Europa se opire, Kina ubrzano razvija obnovljive izvore, Indija snažno ulaže u solarnu energiju, Brazil zagovara odmak od fosilnih goriva, a Kolumbija je organizirala prvu međunarodnu konferenciju o napuštanju fosilnih goriva. Čak i u SAD-u većina građana želi snažnije mjere protiv globalnog zagrijavanja.
Borba se vodi na sudovima, izborima i ulicama. Kalifornija već dobiva dvije trećine električne energije iz obnovljivih izvora i planira dodatno širiti solarne i vjetroelektrane. Čak se i Teksas, povijesno središte američke naftne industrije, protivi pokušajima ograničavanja obnovljive energije. Savezne države tuže naftne kompanije, a sudovi blokiraju pokušaje zaustavljanja projekata vjetroelektrana.
Watts na kraju zaključuje da, unatoč ogromnom kapitalu i političkoj moći fosilnog lobija, njihov otpor dugoročno neće uspjeti.
„Mogu postati agresivniji i nasilniji u pokušaju zaustavljanja promjena i kineskog uspona, ali konačnu riječ ipak će imati – planet.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....