Petak 28. srpnja ujedno je 520. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Jučer (u četvrtak 27. srpnja) ukrajinska Vrhovna Rada po osmi je put izglasala produljenje izvanrednog stanja u državi i mjera opće mobilizacije, koje su trebale isteći 18. kolovoza, a sada su produljene za još 90 dana.
Ovoga su tjedna prolazne oluje i u Ukrajini naglo izlijevale masivne padaline što je usporavalo djelovanja na bojištima istoka, jugoistoka i juga države – usporavajući time i brojna kopnena djelovanja. No u nekoliko se zona to baš i nije odrazilo na intenzivne borbe, budući su ondje bili bilježeni bilo ukrajinski ili ruski žestoki ofenzivni napori.
Ruska inicijativa traje prvenstveno na sjeveru Donbasa, u prostorima od rijeke Siverski Donjec do Kupjanska. Na tom potezu posebno su se vodile (1) borbe oko okupiranog grada Kremina, gdje ruska strana na mahove nastoji napredovati bilo na zapad (prema Limanu) bilo na jug do rijeke, kroz šumovite krajeve tzv. šumarije Serebrjanka. Osim toga, (2) oko 38 km sjeverozapadno, intenzivne borbe se vode u predjelu sela Sergiivka i Novojegorivka – koja su izgleda bila osvojena, da bi onda ukrajiski protunapadi tu zaustavili agresore i nanovo oslobodili obližnje selo Nadija te stabilizirali bojišnicu. (3) Još oko 17 km na sjever, uz cestu P07 i oko 16 km sjeverozapadno od okupiranog grada Svatove, nadalje traju borbe oko sela Novoselivske, ali su i tu navodno obuzdani ruski prodori od prije dva tjedna. (4) Još oko 34 km na sjeverozapad, nedaleko ukrajinskog grada Kupjanska, zadnjih se dana bilježe postupna ruska napredovanja na istočnoj obali rijeke Oskil, koja su možda obuhvatila okupaciju šumovitog prostora oko naselja Masjutivka i Liman Perši, da bi se primakla selu Sinkivka (na oko 6 km sjeveroistočno od Kupjanska). Iako borbe ondje nedvojbeno traju, nije jasno je li to rusko vrlo postupno napredovanje zaustavljeno ili ne.
Za razliku od sjevera Donbasa, gdje je inicijativa usprkos ukrajinskim naporima te dodatnim pojačanjima u ruskim rukama – ponešto je drugačija situacija oko okupiranog grada Bahmuta, te na jugu bojišta. Kod Bahmuta se zadnjih dana nastavljaju intenzivne borbe južno od grada, u selima Klišćivka i Andriivka. Kako izgleda, selo Klišćivka (oko 4,5 km južno od Bahmuta) moglo bi biti podijeljeno, s izrazitom vjerojatnošću skorijeg oslobađanja od ukrajinske strane. Naime, nakon ulaska u naselje s juga, ondje zadnjih dana traju žestoke borbe uz niz pokušaja ruskih protunapada. Slično je izgleda i oko 3 km južnije, gdje se prvo čulo da su čečenski borci postrojbe „Ahmat“ izašli iz naselja – iako nije jasno jesu li ih branitelji uspjeli nadomjestiti ili i dalje traju borbe za tu lokaciju. Ponešto je manje informacija o stanju sjeverno od Bahmuta, gdje se zadnjih dana također bilježilo manja ukrajinska napredovanja – da bi onda pristizale i vijesti o ruskim pokušajima protunapada (Hromove) bez nekih jasnijih pomaka bojišnice.
Slično je žestoko i stanje na potezu fronte u Zaporižju. Ondje ovoga tjedna traje intenzivnije ukrajinsko nastojanje za probijanjem ruskih linija, pojačano uvođenjem u borbe i tzv. 10. operativnog korpusa OS Ukrajine. Riječ je o dijelu novih postrojbi, opremanih zapadnom tehnikom, koje se do sada čuvalo u pozadini – iako ni sada nije jasno u kojoj mjeri se te snage zapravo šalje naprijed. Ipak, nakon više dana privlačenja rezervi do bojišta, izgleda da su baš brigade tog korpusa sada odgovorne (1) za manji pomak bojišnice neposredno uz Dnjepar, koji kilometar jugoistočno od Kamjanke, na sjevernim prilazima ruskim uporištima Lugove i Žerebjanki. Time je ojačan pritisak na selo Žerebjanki, koje se do sada pokušavalo osloboditi prodorom s istoka, a ujedno su u pitanje dovedeni i prilazi toj ruskoj obrambenoj točki. Slična je situacija ovih dana izgleda nastala i (2) južno od Orihiva, u smjeru sela Robotine. Ta je zona zadnja skoro dva mjeseca poprište ogorčenih borbi koje su Ukrajinu u više navrata koštale ozbiljnijih gubitaka, s tek postupnim primicanjem ruskim fortifikacijama. Kako izgleda, zadnjih je dana ondje ostvaren prodor u šumovitom prostoru istočno od Robotine, a zapravo nije jasno koliko je tu široka zona promjene bojišta (da li samo koji km neposredno istočno i jugoistočno od Robotine, s djelomičnim zaobilaženjem te utvrđene točke, ili i dalje na istok prema oko 8 km udaljenom ruskom uporištu Verbove). Jednako je nejasna i točnost brojnih vijesti s ruske strane o velikim gubicima u oklopnoj tehnici te ljudstvu, koje ondje pripisuju Ukrajincima. Konačno, (3) treba napomenuti sada i službeno potvrđeno ukrajinsko oslobađanje sela Staromajorske, oko 72 km na sjeveroistok i oko 9 km južno od ukrajinskog uporišta Velika Novosilka. To je naselje na zapadnoj obali rijeke Mokri Jali već tjednima bilo poprište žestokih borbi, da bi konačno u srijedu 26. srpnja počele dolaziti i vijesti i njegovu oslobađanju (što je s ukrajinske strane i službeno potvrđeno jučer navečer, 27. srpnja).
Ruska strana za sve te borbene zone navodi ekstremne ukrajinske gubitke u tehnici (deseci oklopnih vozila i tenkova), ljudske gubitke se opisuje i omjerima 1 prema 11 u svoju korist – o čemu, doduše ima malo nedvojbenih dokaza. Za to vrijeme, ukrajinska strana objavljuje detalje svojih napredovanja uz popriličnu dozu pridržavanja mjera operativne sigurnosti – tako da je teško razlučiti stvarno stanje. Ipak, zanimljivo je ponašanje zapadnih medija u vrijeme tako žestokih borbi još uvelike neodlučenoga ishoda. Dok su do prije koji dan kritizirali sporost i postupnost ukrajinskih djelovanja, zadnjih se dana već krenulo i unaprijed tražiti krivca propasti ukrajinske ofenzive (koja jedva da je ozbiljnije i počela). Tako su i iz Bijele kuće morali demantirati odgovornost „nedovoljne pomoći sa Zapada“, koji je kao prvo pomaknuo termine operacije (zanemarujući potpuno meteorološke prilike u Ukrajini u prvoj polovici godine), da bi onda kao propustio dobro opremiti Ukrajince. Naravno, tu se zanemaruje kako stanje ruske obrane (koja je jačala paralelno s ukrajinskim pripremama), tako i činjenicu da tu, među ostalim, govorimo i o potrebama za pojedinom specijaliziranom inženjerijskom opremom - kakva ni u najopremljenijim vojskama svijeta nije baš prisutna u obilnim količinama. Ipak, dok još itekako treba pričekati prije ikakvog donošenja sudova o tijeku ukrajinskih napada tijekom ovog ljeta i jeseni – napomenimo zaključno i da, usprkos žestokim borbama, nije došlo do bitnijih pomaka bojišnice ni oko okupiranog grada Donjecka (Avdiivka, Marinka), ali ni na donjem toku Dnjepra – gdje se i dalje održava ukrajinski mostobran kod srušenog mosta Antonivski, kao i navodno niz odvojenih područja istočne obale Dnjepra, gdje se povremeno iskrcavaju manje ukrajinske snage u slabije pokriveni bok ruskog okupatora.
Nastavak zračnih napada
Nakon niza dana obilježenih intenzivnim ruskim zračnim napadima, ovaj se tjedan tu pokazao promjenjivim. U srijedu 26. srpnja rano popodne pokrenut je napad s tri rakete 3M54 Kalibr ispaljene s Crnog mora, vjerojatno s podmornice – koje su konačno oborene kod Vinicije, na ulazu u zapadnu Ukrajinu. Nekoliko sati kasnije registrirana su bila nova lansiranja krstarećih projektila, koji su duže vrijeme letjeli iznad Ukrajine radikalno mijenjajući smjer te koristeći krajobrazne osobine kao zaklon od protuzračne obrane – ne bi li se na kraju zabilježilo eksplozije u više gradova dubokog ukrajinskog zaleđa, s posebnim naglaskom na vojnoj zračnoj luci kod mjesta Starokonstantinovo u regiji Hmjelnicki.
Ovaj kasnopopodnevni napad bio je izveden s 36 raketa Kh-101/555 lansiranih sa strateških bombardera Tu-95MS iz jugoistočnog smjera, te još i 4 rakete Kh-47 Kindžal s aviona MiG-31K – od čega je ukrajinska protuzračna obrana uspjela srušiti 33 rakete Kh-101/555, dok su Kindžali izgleda pogodili spomenuti vojni aerodrom. Jučer rano ujutro ti su napadi bili dopunjeni lansiranjem dvije rakete 3M54 Kalibr iz podmornica na Crnome moru te 8 kamikaza-dronova Shaheed-131/136 iz Primorsko-Ahtarska. Svi kamikaza-dronovi su uspješno srušeni, dok su krstareće rakete nakon iznimno niskog leta uspješno pogodile lučku infrastrukturu u Odesi – unutar koje je do danas sveukupno uništeno barem 26 bitnijih objekata. Uz to se kod Kupjanska bilježilo i ruske raketne napade raketama sustava S-300, koji su uspješno gađali selo Veliki Burluk. Naravno, sve je to vjerojatno tek uvod u brojna slična ruska djelovanja do jeseni, kada Ukrajina očekuje ponovno koncentriranje agresora na ciljeve iz okvira nacionalne energetske infrastrukture, baš kao i lani.
Odgovor na ovakve napade nije samo ustrajno jačanje domaće protuzračne obrane uz pomoć saveznika, već i izvođenje vlastitih napada na bitnu infrastrukturu protivnika – prvenstveno na okupiranim područjima, ali šire. Tako je ovoga tjedna bio već treći po redu pokušaj napada pomorskim dronovima na ruske ratne brodove na otvorenim prostorima Crnog mora. Ovoga se puta u utorak 25. srpnja na meti našao „Sergej Kotov“, četvrti u klasi ruskih patrolnih brodova Projekta 22160. Tu modernu korvetu se otposlalo da patrolira između Bospora i Odese, s naglaskom na jugozapadni dio Crnoga mora, gdje se i odigrao napad, oko 370 km jugozapadno od luke Sevastopolj. Iako napad nije uspio, a oba drona su uništena, taj brod ostaje prijetnjom za komercijalne brodove na putu prema Ukrajini i zato treba očekivati ponavljanje ovakvih napada.
Napomenimo i koliko je zapravo teško stanje ukrajinske strujne infrastrukture koju su Rusi ustrajno mjesecima gađali tijekom čitave zime. Zadnjih mjeseci traju intenzivni napori njenog barem djelomičnog popravljanja, kako temeljem pomoći brojnih partnera, tako i izdvajanjem oko 500 milijuna USD Svjetske banke. No iako Ukrajina do iduće sezone grijanja planira dodati oko 1,7 GW proizvodnih kapaciteta, čitava je aktualna strujna mreža te države jako poljuljana i lomljiva. Ne samo da se periodično bilježe štete od ratnih djelovanja i raznih pozadinskih napada, već su tu itekako utjecale i vremenske prilike – ne samo nevremena, već i velike vrućine koje su pojačanom potrošnjom stanovništva jako opterećivale tu teškom mukom skrpanu infrastrukturu. Zato se i zadnjih tjedan ustrajno bilježilo kako periode dovoljne nacionalne proizvodnje za pokrivanje potreba, tako i periode kada se interventno moralo struju uvoziti, prvenstveno iz Slovačke i Moldove – kombinirano s redukcijama te ispadanjima pojedinih dijelova mreže.
Posjeti, susreti i diplomacija
Dok je zadnjih dana ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obilazio ratom pogođene krajeve Ukrajine – tako jučer Dnjepropetrovsk, pa onda i Mikolajev (mjesto Očakiv, praktično na bojišnici) i Odesu – gdje je osobno svjedočio ruskim oštećenjima Katedrale Preobraženja iz koje se navečer obratio javnosti – Vladimir Putin bio je zabavljen drugim po redu tzv. „Summitom Rusija-Afrika“ u Sankt Peterburgu.
Taj je skup ipak obilježio rat u Ukrajini, tako da je usprkos dolasku 49 delegacija ondje ipak bilo tek 17 čelnika država (za razliku od 43 na sličnoj konferenciji 2019. godine). Dok je takvo stanje stvari Rusija lakonski pripisala „drskoj intervenciji SAD-a i Francuske“, tamošnji razgovori nužno su se koncentrirali na pitanje „Žitnog sporazuma“ iz kojeg je Ruska Federacija izašla krajem 17. srpnja – što je poljuljalo ionako nestabilna svjetska tržišta prehrambenih proizvoda, gdje baš u Africi ima i posebno nestašicama te glađu pogođenih država.
Iako su time posebno pogođene Etiopija, Kenija, Somalija i Sudan – Rusija se na ovome skupu pohvalila planom doniranja po 25 do 50 tisuća tona žitarica Burkini Faso, Zimbabveu, Maliju, Somaliji, Srednjoafričkoj Republici i Eritreji – pobuđujući time sumnje kako zapravo prvenstveno nastoji nagraditi vlastite političke partnere i saveznike. Naravno, nitko se nije previše zamarao ni činjenicom koliko su te najavljene donacije zapravo male – posebno uspoređene kako s potrebama, tako i sa činjenicom da je okončanjem „Žitnog sporazuma“ s tržišta potjerana Ukrajina koja godišnje prodaje i donira ukupno oko 32 milijuna tona raznih žitarica i uljarica.
Istim se putem najavilo i oproste starih dugova – gdje je Rusija ukupno oprostila preko 20 milijardi USD raznih dugovanja, od kojih veći dio ionako nije bio realno naplativ. Naravno, svako isticanje ovakvih neugodnih detalja iz Rusije se službeno opisalo kao medijsko diskreditiranje sa Zapada, preskačući pri tome kako kritike glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa (o „šačicama donacija“ koje ne popravljaju dramatičan učinak prestanka „Žitnog sporazuma“), tako i otvorene kritike delegacije Egipta čiji je predsjednik Abdel Fatah Al-Sisi ondje direktno za stolom pozvao na obnovu ovog sporazuma i povratak Ukrajine na slobodno tržište.
Za to vrijeme, ruski ministar obrane Sergej Šoigu boravio je u službenoj posjeti Sjevernoj Koreji. Osim prenošenja pozdrava i čestitki svog šefa povodom jučerašnje 70. godišnjice okončanja Korejskoga rata (27. srpnja) – Šoigu je u Pjongjangu pregovarao i o obrambenoj suradnji s jednim od rijetkih preostalih punih saveznika Ruske Federacije. Uz sve to, on je s Kim Jong-Unom posjetio i tamošnju prigodnu izložbu vojne tehnike „Izložba oružja – 2023“, na kojoj se moglo vidjeti koreanske bespilotne letjelice po američkom uzoru, raketnu tehniku, ali i podvodno besposadno vozilo slično ruskom sustavu Poseidon (Status-6) – autonomni sustav na nuklearni pogon, namijenjen nošenju nuklearnih bojnih glava u neprijateljske vode. Ovaj je sustav posebno zabrinuo profesionalne promatrače iako nipošto nije jasno je li prikazana oprema bila prava ili se tu radilo o još jednom u dugom nizu sjevernokorejskih fantastičnih oružja bez praktične osnovice.
Spomenuti „Žitni sporazum“ i ukrajinsko žito nisu bile teme samo u Sankt Peterburgu, budući se njima ovoga tjedna bavila i Europska unija u sklopu rješavanja zahtjeva niza država da se nakon 15. rujna produlje zabrane njegova uvoza i time zaštite domaći poljoprivrednici. Osim toga, ruski napadi na ukrajinsku izvoznu infrastrukturu (kako u Odesi, Mikolajevu i Čornomorsku, tako i na ukrajinskim dunavskim lukama) potakli su Ukrajinu i na sazivanje „Vijeća Ukrajina-NATO“ u srijedu 26. srpnja putem video-veze. Tu se čulo o savezničkom jačanju nadzora i izviđanja u regiji Crnog mora, uključujući tu i rad pomoću pomorskih patrolnih zrakoplova i bespilotnih letjelica.
Ujedno je postao jasan i modalitet ruskog sudjelovanja u „Žitnome sporazumu tijekom njegova trajanja – gdje je rusko sudjelovanje u „Zajedničkom koordinacijskom centru“ nakon prvih mjeseci rada u Turskoj bilo suspendirano od 29. listopada do lanjskog 3. studenog (što je izvoz srušilo od 4,2 milijuna tona mjesečno na 2,6 milijuna do studenog), da bi se onda smanjivao broj inspekcijskih timova i blokiralo ukrajinsku luku Južni – čime je od 19. ožujka do 17. srpnja ukupni izvoz bio smanjen na samo 7,8 milijuna tona prehrambenih roba. Ipak, i uz takve rezultate (kao i ruska diktiranja raznih uvjeta), Turska i dalje navodno provodi razgovore o nekakvom naknadnom obnavljanju ovog izvoznog ražima na Crnome moru – dok za sada nema ozbiljnijeg govora o ikakvome ulasku NATO ratnih brodova koji bi osiguravali ukrajinski izvoz. Naime, takva je opcija s više strana ocijenjena previše riskantnom i provokativnom u vrijeme dok nema volje još jednom testirati ruske odgovore na ovakvu ili onakvu eskalaciju već ionako jako loših međunarodnih odnosa.
Vojna suradnja i pomoć
Dok se Ruska Federacija već neko vrijeme suočava s odmicanjem niza partnera i saveznika – zadnje Armenije, koja je jučer objavila propuštanje zajedničke vježbe „Rock-2023“ u Bjelorusiji pod okriljem Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) – sama Bjelorusija itekako privlači pažnju svojim primanjem boraca i tehnike privatnog poduzeća „Wagner“ koje se s ukrajinskih bojišta seli u tamošnju zavjetrinu. Do utorka 25. srpnja u Bjelorusiju je stiglo 11 konvoja opreme i ljudstva „Wagnera“ – ukupno oko 750 vozila (62 kamiona s tendama i još 125 drugih tipova kamiona, 534 razna manja vozila te 33 autobusa) – da bi se onda jučer bilježilo 12. konvoj s još oko 50 vozila (među njima i oklopnjaci), a danas ujutro i 13. konvoj po redu, s oko 80 vozila koja sva idu u selo Celj kod bjeloruskog grada Osipoviči.
Sve to nije izazvalo tek nervozu u Poljskoj, Latviji i Litvi, već bi moglo dovesti i do skupnog zatvaranja granica prema Bjelorusiji od tih njihovih zabrinutih EU susjeda. Ako do takve mjere dođe, radit će se o nastavku prometne izolacije Bjelorusije, kakva se ionako postupno ostvaruje zbog sve lošijih odnosa službenog Minska sa svim susjedima koji nisu Ruska Federacija.
U takvom svjetlu ne bi trebale čuditi ni dodatne sankcije koje EU razmatra prema Bjelorusiji radi njenog podržavanja ruske agresije na Ukrajinu – i koje su sve jasnije na horizontu (bez svih nesuglasica ili problema koji obilježavaju postizanje EU-konsenzusa oko daljnjeg sankcioniranja same Rusije).