JEAN-LUC MELENCHON

'KAŠLJAT ĆETE KRV AKO IZABERETE BILO KOGA OSIM MENE' Uđe li ovaj čovjek u drugi krug francuskih predsjedničkih izbora, Europi slijedi uragan

Jean-Luc Mélenchon protivi se NATO-u, MMF-u i Europskoj uniji. U nedjelju bi mogao ući u drugi krug francuskih predsjedničkih izbora
 REUTERS

Crni su se oblaci nadvili nad londonski City. Pred financijskim je analitičarima težak vikend: većina tvrtki je naredila da se s nedjelje na ponedjeljak radi cijelu noć. Jer, nitko ne može procijeniti što će se dogoditi preko Kanala, koga će Francuzi od četiri vodeća kandidata poslati u drugi krug. Veli tako jedan od analitičara: “Ma nije problem raditi noć s nedjelje na ponedjeljak, samo se nadam da ishod neće biti takav da neću vidjeti smisla u tome da radim”. Jer, na ovim francuskim predsjedničkim izborima u prvom krugu postoje samo tri scenarija: loš, gori i najgori. A naš se analitičar boji najgoreg jer bi on izazvao novi uragan na tržištima pa kad se spoji s brexitovskim, evo ti “perfect storm” (oluja svih oluja). Loš je scenarij da u drugi drugi krug uđu Emmanuel Macron, bivši bankar i ministar, i Marine Le Pen, čelnica radikalno desne Nacionalne fronte.

Tu on pobjeđuje. Gori je da se s njim suoči François Fillon, republikanac. Tu je pobjeda neizvjesna, ali svaka opcija stvara nestabilnost: Macrona će republikanci gristi jer im je oduzeo Elizejsku palaču, a Fillona, ogrezlog u skandale, tući će iz svih oružja cijela opozicija, a potiho i dio republikanaca. A najgori je sraz Marine Le Pen i Jean-Luca Mélenchona, ona radikalno desna, a on radikalno lijevi. Tu je kristalno jasno jedno: EU će se naći na iskušenju prema kojem je Brexit dječja igraonica. U toj je jednadžbi Le Pen poznanica, ksenofobna, antieuropejska desničarka. A nepoznanica Mélenchon bi u tom slučaju postao predsjednikom. Rođen je u Maroku, a s roditeljima se 1962. godine seli u Francusku, gdje se brzo (sam kaže već sa 14 godina) oduševljava lijevim političkim idejama, na što je utjecala i revolucionarna 1968. koju je proživio u formacijskoj dobi. I ostat će u njemu ta iskra izlaska na barikade, želje za društvenom jednakošću i revolucionarnim koracima. Pa će tako 12. travnja, na skupu u Lilleu, poručiti Francuzima: “Kašljat ćete krv ako izaberete bilo koga osim mene”. A na njega do prije mjesec dana nitko nije računao.

Bijeg iz socijalista

Prije pet godina mu je također dobro išlo, ali onda je ozračje bilo drukčije pa su igru vodile dvije velike stranke, republikanci i socijalisti. A on više nije bio socijalist pa je završio četvrti, iza Marine Le Pen. Svoju je stranku napustio na kongresu 2008. godine, kad je prihvaćena platforma približavanja centru. Za Mélenchona to je bilo horribile auditu, nije to mogao podnijeti, pozdravio je dotadašnje drugove i pokupio se sa skupinom istomišljenika. Inače, u socijalističkoj stranci je ostala radikalno lijeva struja, ona je na ove izbore izbacila kandidata, to je Benoît Hamon. I za tu je struju ideja da se dirne u 35-satni radni tjedan bila do te mjere blasfemična da su okrenuli leđa i predsjedniku Françoisu Hollandeu i premijeru Manuelu Vallsu. Za Mélenchona su i oni bili obični revizionisti. Pa osniva Stranku ljevice koja se vraća “istinskim vrijednostima” socijaldemokracije i ostaje na političkom rubu. On je pak izabran za zastupnika u Europskom parlamentu. I ondje bi mogao čekati umirovljeničke dane da nije zgrožen Hollande-Vallsovom politikom osjetio zov i odlučio ući u kampanju. Bilo mu je jasno da je podrška samo njegove stranke nedostatna pa je formirao pokret La France insoumise (Nepokorena Francuska). Prvi je skup održan, možda slučajno, na Trgu Staljingrad u Parizu. Uz Ljevicu tu su i druge lijeve stranke uključujući Komunističku partiju, onu koju je godinama vodio Georges Marchais i koja je preživjela pad SSSR-a (po broju članova je i dalje treća u Francuskoj, ali s utjecajem samo na nekim lokalnim razinama).

Mélenchon je iskočio zahvaljujući televizijskim debatama na kojima je briljirao i mudrom politikom na društvenim mrežama. Svi mu to priznaju, sjajan je govornik, brz i oštar na jeziku, usredotočen i spreman uvijek kratko, ali efikasno iznijeti svoje stajalište. Zna se nositi s voditeljima, što je u debatama izuzetno važno, a i s konkurentima. Le Pen se s njime ne može nositi, pa čak ni vrhunski obrazovani Macron i Fillon. Iznenada je postao zanimljiv mladima, razočaranim glasačima socijalista i centra. Može se slobodno reći da se popeo na oko 20% podrške ne zbog toga što govori nego kako to govori - fascinantan je bio njegov nastup u Marseilleu, gdje se u luci okupilo više od 30.000 ljudi, a on je tom masom upravljao kao lutkar marionetom. Odjeven u jaknu koja podsjeća na nekadašnje kineske bluze, već je time jasno dao do znanja da je drukčiji. I to nezadovoljni vide. Ali ne slušaju. Jer, ono što najavljuje kao politički program tjera analitičare s početka teksta, ali i čelnike u Bruxellesu i većini zemalja članica EU da od muke čupaju kosu. Jasno, ova EU ne valja, treba nanovo ispregovarati sve ugovore, a ako ne bude kako se njemu (tu se skriva iza Francuske) sviđa, onda Frexit (Le Pen barem iskreno kaže da hoće odmah van). NATO i MMF su alati američke dominacije pa i iz njih treba pobjeći glavom bez obzira, a sve ovlasti s Europske središnje banke prebaciti na francusku centralnu banku.

Porez od 100 posto

Nezaposlenost, tu rak ranu Francuske, on će riješiti časkom, oporezovat će sve bogate: stopa od 100% za one koji zarađuju više od 360.000 eura godišnje, zadužit će zemlju (silno se protivi svim mjerama EK za stabiliziranje proračuna jer ih poistovjećuje s idejom štednje), tome dodati korporativnu nacionalizaciju i, voilà, tu je fond od 100 milijardi eura. Njegov srčani pobornik Olivier Tonneau, s pristojne udaljenosti u Cambridgeu, govori ovako: “Implementirat ćemo masivni, ekološki fokusiran keynesijanski fond za poticaj preko javne banke i tako pokrenuti francusku ekonomiju i otvoriti tisuće radnih mjesta”. Radni bi tjedan smanjio na 32 sata, spustio dob za odlazak u mirovinu na 60 godina, primao bi imigrante, ali radije obrazovane nego one koji stvarno dolaze. Nijemce ne voli, prije dvije godine je i napisao knjigu “Bismarckova haringa” u kojoj je rekao da su Berlin i njegov imperijalizam opet postali prijetnja. Istodobno ne vidi razloga za sankcije Vladimiru Putinu jer je Krim legalno prešao u ruske ruke. Ne krije ni da mu je drag bio Hugo Chávez, da prema Kubi gleda s velikom čežnjom jer je ostvareno društvo jednakih. Ne sumnjam da i u Hrvatskoj ima onih koji smatraju da je ovo ispravan pristup, ali ih želim podsjetiti da Putin krši međunarodno pravo, da je Chávez ostavio Venezuelu gladnu, golu i bosu, a da Kuba jedva preživljava. Pa tko voli, nek’ izvoli.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:27