U Berlinu je u subotu, 20. srpnja, brojnim manifestacijama i prigodnim programima obilježena 80. godišnjica neuspješnog atentata na Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944. godine (a taj se datum obilježava kao Dan njemačkog pokreta otpora) u velebnom Muzeju pokreta otpora, zgradi nekadašnjeg zapovjedništva Kopnenih snaga Wehrmachta. Na svečanost su došli njemački kancelar Olaf Scholz, predsjednik Frank-Walter Steinmeier, predsjednica Bundestaga Bärbel Bas, gradonačelnik Berlina Kai Weger, ministar obrane Boris Pistorius te, kako se to voli reći, mnogi drugi uzvanici.
Novi naraštaj vojnika Bundeswehra, njih 400, na posebnoj je svečanosti položilo je prisegu, s napomenom da se to radi baš na "taj dan" - dan herojstva i slave. Neuspješni atentat na Hitlera otprilike devet mjeseci prije konačnog sloma Trećeg Reicha izvela je skupina Wehrmachtovih generala predvođena Clausom von Stauffenbergom, od kojih su svi sudjelovali u dotadašnjim osvajačkim naporima Hitlerova zločinačkog režima, i to krajem srpnja 1944. godine, dakle u trenutku kada su se saveznici uspješno iskrcali na obalu Francuske, a Crvena armija došla do Poljske i Rumunjske) i kraj rata mogao se gotovo opipati.
To, naravno, ne umanjuje ni hrabrost ni sam čin pokušaja atentata i prevrata u Trećem Reichu, kao što ne umanjuje ni značaj zavjereničkog pothvata, mada ipak time Nijemci peru i vlastitu savjest. Dapače, to jest datum koji je upisan u povijest, ali ovaj poveći uvod nije tu samo zbog opravdanog sjećanja na taj važan i velik povijesni događaj i ljude koji su u njemu sudjelovali, nego je stvar opet u nama i o nama.
Mi u Hrvatskoj, nemojmo kriviti dušu, imamo isto tako Dan antifašističke borbe 22. lipnja, u počast prvom partizanskom odredu, osnovanom u šumi Brezovica kod Siska. No, budimo iskreni, vladajući HDZ, a o DP-u da i ne govorimo, najradije bi taj dan zabašurio, ostavio po strani da ne strši jer je jasno da je neomiljen i da opstaje samo zato što ga je "uveo" Franjo Tuđman kao bivši partizan i general JNA.
Za dio hrvatske vladajuće političke scene to je, u biti, neželjen praznik. Kao da je nekakvo praznično ružno pače koje vladajućoj HDZ-ovoj vlasti smeta i najradije bi ga izbjegla. Praznik bez istaknutih zastava, praznik na koji nema ni novinskih svečarskih dvobroja ni prazničkog roštiljanja u prirodi. Na obilježavanje uglavnom ne dolaze svi visoki dužnosnici, nego šalju svoje izaslanike, koji jedva čekaju da sve to prođe; nema na HTV-u kao javnoj televiziji nikakvih prigodnih programa, svečanih akademija, a ne daj Bože u HAZU ili Matici hrvatskoj, poput onakvih u Njemačkoj.
Ponovimo, urota protiv Hitlera dogodila se sredinom 1944. godine, devet mjeseci prije kraja rata, kada je uglavnom sve već više-manje bilo jasno. No, tog 22. lipnja 1941. godine, kada su hrvatski i drugi domoljubi osnovali prvi partizanski odred, ništa, ali ama baš ništa nije bilo izvjesno, niti se moglo pretpostaviti kako će sve završiti. Bila je, dakle, sredina 1941. godine - nacistička Njemačka protezala se i pokrivala je područje od saharske pustinje do norveškog Nordkappa, njemački vojnici hladili su noge na otocima kanala La Manchea, Crvena armija bila je u rasulu i njemačke trupe probijale su se prema Moskvi kao kroz putar.
E u toj su situaciji hrvatski domoljubi, s ovdašnjim Srbima i ostalima, osnovali svoj pokret otpora i započeli s borbom protiv okupatora! Ne poštovati tu činjenicu zaista graniči sa zdravim razumom. Dakle, ne u drugoj polovici 1944., nego 1941. godine, samo dva mjeseca nakon okupacije. I sada se taj podvig želi zanemariti, odbaciti, revidirati, marginalizirati, obezvrijediti, politizirati, a one, kojima nije trebalo ni mjesec dana od stvaranja tzv. države da najhrvatskije njezine dijelove - Dalmaciju i Međimurje - predaju fašističkoj Italiji i Mađarskoj, želi se rehabilitirati do nivoa "hrvatskih državotvornih vitezova".
Ne, ne, nije to tako. Mi, Hrvati, kao i ostali narodi nekadašnje bivše države, imamo se itekako ponositi i spominjati naš antifašistički pokret otpora, koji je bio najveći i najorganiziraniji u Drugom svjetskom ratu na tlu Europe, ali ga se današnja vladajuća politička mantra svim silama nastoji odreći i odbaciti. Ispada da je taj neuspješni atentat važniji od cjelokupne antifašističke borbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Njemačka nije imala nikakav organizirani ni masovni pokret otpora, ali ima ogroman muzej o tome. Mi u Hrvatskoj nemamo muzej partizanskog antifašističkog otpora, ali imamo tri tisuće porušenih spomenika, a vlast se boji obilježiti, recimo, bitke na Neretvi i Sutjesci, gdje je izginulo najviše Hrvata, pa je čak u glavnom gradu ukinut i trg nazvan po čovjeku koji je bio vođa tog pokreta - Josipu Brozu Titu. Mnogi drugi antifašisti također više nemaju svoja obilježja, ulice i spomenike, nitko više za njih niti ne zna.
Ima li to smisla i treba li se i u ovome ugledati na Nijemce!? Probajmo. I ne stidimo se sami sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....