Kako je uopće skaredni tip poput Trumpa postao predsjednik? Tri su ključna ‘krivca‘ i ne čini se da su naučili lekciju

Kad je porota proglasila bivšeg, možda i budućeg američkog predsjednika Donalda Trumpa krivim, prva misao nije mi bila što to donosi predsjedničkoj kampanji, kako će reagirati neopredijeljeni birači i slično. Do izbora je još dovoljno vremena, pet mjeseci, mnogo se još toga može dogoditi. Jedino pitanje na koje sam tražio odgovor bilo je, opet, kako je taj skaredni tip uopće mogao postati predsjednikom. Kako su Sjedinjene Države, koje je Alexis De Tocqueville još 1835. godine, dakle prije građanskog rata, dobro definirao “velikim eksperimentom”, dopustile da im na čelo države dođe tip koji se otvoreno protivi Ustavu, koji ne priznaje vladavinu prava, koji otvoreno vrijeđa pravosudni postupak smatrajući da je on, jedinstven, bogomdan, iznad Ustava i zakona, koji želi uništiti eksperiment. Na pamet mi pada naslov u dnevniku Frankfurter Allgemeine “Bekommt Kroatien seinen Trump?”, “Hoće li Hrvatska dobiti Trumpa?” što se odnosilo na Zorana Milanovića i njegovu premijersku kandidaturu.

Stranka Dwighta Eisenhowera

Kako je Republikanska stranka, koja je u prošlom stojeću dovela u Bijelu kuću Eisenhowera, jednog od najboljih predsjednika u povijesti, a i Reagana, došla u situaciju da potkopa Johna McCaina kao predsjedničkog kandidata? Republikanci sada odluke donose čekajući mig iz Mar-a-Laga na Floridi kamo je Trump pobjegao jer ga “New York nije zaslužio”. Stranku koja je redefinirala američku povijest u pravom smjeru ukidanjem ropstva vodi lik koji otvoreno vrijeđa crnce i ostale strance, dijeli stavove bijelih suprematista, odbacuje procedure koje čine srž demokracije što je razumljivo jer se divi autoritarizmu i ne krije da bi želio vladati bez ikakvih kongresnih i izbornih ograničenja ukinuvši provjere i ravnoteže, demontiravši institucije. Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša sjajno je to opisao homiliji prigodom Tijelova i Dana državnosti RH: “Potrebno je također imati u vidu da je povjerenje prema institucijama ključno za stabilnost zajednice. To je nešto oko čega se moramo svi zajedno truditi. Način na koji se institucije odnose prema općem dobru i, posljedično, pojedinci prema institucijama oblikuje ozračje sigurnosti ili nestabilnosti. Samo stvaranje ozračja povjerenja i zajedništva donosi velike koristi za opće dobro. Beskrupulozna prepucavanja u javnom prostoru uništavaju ugled institucija i pozivaju na neposlušnost, često dovodeći do nestabilnosti i nemira.” Precizan opis problema koji je u Hrvatskoj izaziva Milanović, a u SAD-u provodi Trump svjesno upravljajući sustav prema nestabilnosti i nemiru, neposlušnosti kakvu smo vidjeli 6. siječnja 2021. godine napadom na Kongres, a koje se već sada najavljuje ako Trump izgubi izbore. Jer, u kolektivnoj svijesti njegove sljedbe, on izbore ne može izgubiti jer je za predsjednički položaj predodređen, Dei gratia.

Krivica nije na odnarođenim elitama, nije ni na društvenim mrežama, one ne kreiraju sadržaj, samo su platforma. Ni na mladima, ako je na mladima, recite mi onda kako to da čine sve veći dio biračkog tijela europske desnice i Trumpa?

Kršćani, katolici, politički lideri, demos

Dio krivice svakako je na kršćanskim zajednicama u SAD-u, prije svega evangelističkim, koje su prigrlile Trumpa kao manu s neba zanemarujući njegov život koji je u izravnoj suprotnost sa svime pozitivnim za što se Evanđelja i nauk zalažu. Istodobno su američki katolički lideri napali Joea Bidena iako mu je u obranu stao i sam papa Franjo, navodno jer se ne protivi pobačaju, ali ih ne smeta što Trump živi u trećem braku i dokazano vara ženu.

Odgovornost leži na političkim liderima stranaka srednje struje, lijevog i desnog centra, koji zaboravljaju da im je postao neprestano nuditi odgovore ne krize, odgovore koji će privlačiti većinu javnosti, da moraju biti prisutni na društvenim mrežama da suzbiju protivnike vrijednosti u kojima živimo, vrijednosti zbog kojih migranti iz cijelog svijeta žele u SAD i EU, ne u Kinu, Rusiju ili Indiju. Odgovornost je u SAD-u na demokratima koji javnosti nude Joea Bidena još tamo od 2008. godine, a njegova fizička krhkost odbija dio biračkog tijela. Tako je i u EU, gdje su Zeleni ozbiljno pretjerali s brzinom i načinom provedbe zelene tranzicije alijeniravši znatan dio biračkog tijela, socijaldemokrati postali nesposobni vratiti izgubljeno biračko tijelo, nekompetentni pridobiti novo, a desni centar se počinje gubiti približavajući se radikalnoj desnici pa ona na tom valu raste. Američki su republikanci postali radikalna desnica, što je pokret Tea Party (Čajanka) pokrenuo, a središnja struja se tome nije znala oduprijeti. To bi mogla biti sudbina Europske pučke stranke ako uđe u koaliciju s "mild" desnicom koju vodi Giorgia Meloni. Ne zaboravimo da se ona družila i podržavala Trumpa dok je bila u opoziciji.

Odgovornost je i na biračkom tijelu, demosu, koji u velikoj mjeri pristupa društvenim problemima simplicistički postajući tako lakim plijenom sirenskog zova Trumpa i desnice koji, u konačnici, žele urušiti sustav u kojem živimo možda ne bolje nego prije 20 godina, ali svakako bolje nego igdje drugdje u svijetu.