Kakva pobjeda nad Japanom, ovo je bila glavna poanta demonstracije sile, to su prizori koji vam moraju izazvati silnu nelagodu

Ukoliko vas gledajući prizore s vojnog mimohoda u Pekingu nije obuzeo jedan snažan osjećaj nelagode, vjerojatno vam je promaknula poanta zbog koje se Xi Jinping odlučio, baš ove godine, spektakularnom i impozantnom svečanosti obilježiti 80. godišnjicu kapitulacije Japana. Da odmah razjasnimo; pekinška parada nema baš nikakve veze sa završetkom Drugog svjetskog rata, već je jubilej poslužio kao izlika da se svijetu - konkretno, Zapadu - pošalje jedna (ne toliko) diskretno upakirana prijetnja.

Svojevrsno stezanje mišića za sraz kojeg, na nekoj razini svijesti, godinama kolektivno već i očekujemo.

I sad, dok smo mi, Zapad, sustavno okretali glavu od činjenice da se Kina priprema izazvati status quo - prvo na Pacifiku, a onda i dalje od njega - Peking je neumoljivo jačao svoje vojne kapacitete. Nakon što je "počistio" ešalon od svih generala koji Xi Jinpingu nisu bili po volji, investira basnoslovne iznose u primjenu novih tehnologija kako bi se pripremio na "ratovanje budućnosti".

S druge strane, mi, Zapad, tek smo osvijestili potrebu jačanja obrane, jer smo do nedavno bili ušuškani u uvjerenje da živimo u Fukuyaminoj post-povijesnoj eri u kojoj je krvavi sukob, kao takav, uopće nezamisliv. Dok oni nezaustavljivo zahuktavaju svoju ratnu mašineriju, mi smo se tek "načelno dogovorili da se, u što je moguće kraćem roku, trebamo početi konkretnije dogovarati".

Drugim riječima, ako (neminovni) sukob Zapada i izazivača njegovoj globalnoj dominaciji sagledamo kroz prizmu sporta; mi se tek počinjemo ekipirati i dogovarati pravila igre za disciplinu u kojoj su naši suparnici već na olimpijskom nivou spremnosti. Dolazimo, tako, do našeg daleko najvećeg problema; kroničnog manjka svrhe, jasne vizije i, da, čvrstoga vodstva.

Tko smo, uopće, "mi"? Igra li danas Amerika, naš daleko najjači adut zbog čijeg smo se višedesetljetnog neupitnog zaleđa kolektivno ulijenili, za nas ili protiv nas? Imamo li povjerenja jedni u druge i zašto nemamo? Za koji se cilj uopće i borimo, ukoliko naši vlastiti građani rapidno gube vjeru u dvije stvari koje bi trebale biti naš raison d‘etre; demokracija i sloboda? Kako u "bitku" bez generala i tko Zapad trenutno uopće i vodi? Donald Trump? S figom u džepu?

I dok jedna od najmnogoljudnijih nacija svijeta demonstrira svoju apsolutnu vojnu dominaciju - čineći to kristalno jasnim ciljem - Zapad se češe po glavi te nije u mogućnosti suvislo sankcionirati svoje vlastite petokolonaše koji, iz puke provokacije, sjede u počasnim redovima pekinške parade.