JUTARNJI S PROSVJEDNICIMA U KIJEVU ‘Nitko ne zna što nas čeka, sad kad se prolila krv...’

Iz zrakoplova se iznad snijegom pokrivenih polja vidio gusti crni dim kako apokaliptično prekriva Kijev. Pitam Ukrajinca u avionu koji sjedi pokraj mene je li to od prosvjeda i požara.

Gleda me u čudu.

- Ne, to je od toplane i onih tamo tvornica.

Aha. Ups.

U Kijevu u petak, tijekom dana, grad nije djelovao kao ratna zona. Trenutno je sklopljeno primirje, iako su ekstremisti zbog toga Vitalija Klička nazvali izdajnikom. Atmosfera u Kijevu nije napeta, ne čuju se kola Hitne ili policije kako pod rotirkama jure uokolo, čak su i barikade dobro organizirane - pred jednima zatječemo japanske turiste koji se kod policije raspituju što se događa i bjesomučno fotografiraju - a jedina policija na putu od aerodroma do centra grada je ona prometna.

- Evo ih, simboli korupcije - kaže mi prijatelj iz Kijeva. Ali, ipak, od ovoga su se tjedna stvari radikalno promijenile:

- Svi se brinemo, na prosvjede nosimo i neke stvari koje prije nismo nosili. Znaš, da se obranimo ako bude trebalo.

Reporterka Jutarnjeg Bisera Fabrio u Kijevu

Napetost u zraku

- Postali smo ‘one street revolution’ - revolucija u jednoj ulici - ali čak i sada, tijekom dana, tamo se ništa ne događa. Specijalci su okružili sve vladine zgrade i čuvaju ih. Parlament se, ako se ne varam, danas bavi proračunom kao da se ništa ne događa. Mi smo, pak, na Majdanu i tamo smo cijelu noć. Žene su tijekom dana s nama, a navečer je prehladno za njih pa ostajemo samo mi muškarci. To je postala stvar navike. Ne možeš završiti radni dan, a da ne odeš tamo. Ali, nešto se osjeća u zraku, nešto će se dogoditi - govori. Automobili se probijaju kroz snijeg, trgovine rade, škole rade, bolnice rade. “Biznis as usual” - sve do prvih barikada. Suncem umiveni Kijev u golemu je neskladu sa slikama rata na ulici.

Odlazimo na Majdan, u epicentar. U zraku se osjeća miris paljevine, i to one iz bačvi oko kojih se ljudi griju. Slavni prosvjednički Majdan zaklonjen je gomilama vreća, dasaka, guma, ploča, sve je nabacano kao kad se odvozi glomazni otpad.

‘Izigrali su nas’

Treba se provući kroz željeznu pukotinu koja zatvara glavni kijevski trg od obližnjih ulica i odjednom smo u srcu Majdana. Vijore zastave, ljudi prolaze dobro utopljeni jer u petak popodne, suncu unatoč, temperatura je minus 18 stupnjeva. Netko govori s pozornice, ali ljudi više-manje ne slušaju, nego se skupljaju u grupicama, razgovaraju, dah im je leden, para izlazi na sve strane. Prosvjednička oprema sastoji se od skijaških hlača, skijaške maske i kape koja se navuče preko cijelog lica. Zatim šalovi, rukavice, marame, čizme koje snijeg neće probiti. Preda mnom stariji muškarac, Miša, maše zastavom.

- Znaš što je ovo - pokazuje mi grb okružen žutim zvjezdicama Unije i svoj niz zlatnih zuba.

- Znam - kažem.

- Ne znaš.

- Žute europske zvjezdice i ukrajinska zastava.

- A ovo tu - pokazuje na zlatno ćirilično slovo Ž u sredini.

- Ne znam.

- E, to je, vidiš, Isus Krist, razapet. Tako nas razapinju, našu Ukrajinu. Vi Hrvati znate kako je teško kad ne možete imati svoja prava i slobode - kaže Miša koji mi priča na ukrajinskom jer ruski, kako tvrdi, ne govori iz principa.

Ukrajinci koji su prije često međusobno razgovarali ruski, vratili su se svom jeziku. Ukrajinski je trenutno puno popularniji u Kijevu.

- Vlast ne zna što će s nama, ali ni Kličko nema kapacitet. On je boksač, nije on lukav da nas izvede iz ove situacije -ubacuje se u razgovor Andrij Toljnik koji je na Majdanu od početka. Kaže da ne zna što je zapravo očekivao.

- Valjda da se vlast promijeni. Nisu nas tako trebali izigrati s Europskom unijom, nisu nam trebali tako zalupiti vrata Bruxellesa - ističe taj student filozofije. Nakon što su počeli sukobi s policijom i nakon što se Kijevom prolila krv, sve mu se čini uzaludno. Ponosni prosvjednici počeli su strepjeti za ono što će biti sutra. Prije samo tjedan dana Veronika Kruglašova govorila nam je kako će se Ukrajinci boriti za demokraciju i svoja prava. A sada je na putu za Moskvu sa svojim malim jednogodišnjim sinom i piše mi: “Ne mogu vjerovati da je ovo moja zemlja. Ne mogu vjerovati da se prolila krv”.

Neokrunjena vladarica

Na Majdanu, poput carice, prosvjede nadgleda Julija Timošenko s golema postera koji dominira improviziranim božićnim drvetom na kojemu su zastave, posteri i plakati. Ponosnog pogleda usmjerenog u daljinu neokrunjena je vladarica Majdana, iako je zatvorena i već slaba. Mjesto je to njezine velike političke pobjede u Narančastoj revoluciji 2004., ali deset godina poslije narančaste boje više nigdje nema - različiti su i vremena i lideri, o 2004. se govori s romantičnom nostalgijom. Naravno, ne svi. Kad vidi da slikam njezin portret, stiže intervencija:

- Ona? Ona? - upire prstom u nju Dimitri, umirovljenik. Drži u ruci čuturicu za koju sumnjam da sadrži votku jer mu se osjeća u dahu. Najbolji bi opis bio - živahni starčić...

- Ista je kao i svi. Ne volim je. Ali, nisu je trebali zatvoriti. Problem je što mi na Majdanu tražimo rješenje, a ne možemo ga naći. Nećemo ove iz opozicije, vlast je još gora, koga da onda nađemo? Čini mi se da je ovdje bilo najmirnije kad su tu bili pravoslavni svećenici. Ali, ne možeš ni crkvenjake uvaliti u politiku, ovi neki koje znam, mogu popiti više od mene - nezaustavljivo podbada.

Provladini prosvjedi

U Kijevu se održavaju i provladini prosvjedi. Oni su, pak, zabarikadirani između policije i specijalaca.

- Kakvi su to prosvjednici koje nitko ne vidi? Oni stoje pred uredom vlade i tamo izvikuju parole, ali niti ih vide ljudi, niti stranci, samo ljudi iz vlade. To su stvarno budalaštine - kažu majdanovci.

Dok se pokrivač noći navlači nad Kijevom, sve je manje obitelji i žena na ulicama. Trgovine i dalje rade, ali s mrakom se pojačava i tjeskoba. Pitam na recepciji hotela koliko mi treba da dođem do mjesta na kojem imam dogovor. Mlada žena gleda me lijepim plavim očima.

- Ovisi, znate, o...

- Čemu? - pitam oprezno da opet ne bih lupila kao u avionu. Valjda će reći gužvi u prometu, snijegu ili takvo što.

- Pa... o specijalcima i onome što će se noćas događati.