JORDAN PETERSON 'Radikalna ljevica je na temi roda i spola napala jezik, žele nam diktirati što smijemo, a što ne smijemo govoriti!'

Naši su životi katastrofe neponovljivih razmjera”, spokojno će Jordan Peterson u natmurenom ambijentu svojega radnog sobička u Torontu. Akvareli i uljani murali u prostoriji iz koje mi se obraća, ilustracije iz socrealističkih ciklusa, kubističke reprodukcije Španjolskog građanskog rata, masakri, pogubljenja i Yuri Gagarin na zlatnoj kazačkoj stepi prijateljski afirmiraju tu žovijalnu dijagnozu. “Naši su životi katastrofe neponovljivih razmjera”, ponavlja. Soba je u gotovo mrklom mraku, u Kanadi je 10 sati ujutro.

“Tko bi se usudio pomisliti da postoji tržište koje će prihvatiti i usvojiti takav mračni žargon?”

Razumljivo stajalište. Prije nepune dvije godine bio je diskretni doktor kliničke psihologije i redoviti profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu danas je, kako ga u Timesu nominira Melanie Phillips, “sekularni prorok ere konformizma”, kontrakulturalna ikona onih koji se odbijaju povući pred diktatom postmodernizma. Ali što Peterson govori da je tako uspješan? Suštinski, riječ je o denunciranju velike prevare. Prema Petersonu, marksističke se ideje na Zapadu nisu prošvercale pod svojim izravnim oblikom, to je učinjeno pod plaštom postmoderne.

Najednom, ljudsko je biće postalo “kulturno izgrađeno”, a moralne i etičke vrijednosti predstavile su se kao subjektivne, relativne, kontingentne. Ta je koncepcija zatim sve hijerarhije i sudove odbacila kao rezultat bjelačke dominacije moći u vertikalnoj strukturi koja se pretače na crnce, ženu, Zapad, članove drugih kultura, metropole, kolonije, u spirali beskonačnog podvrgavanja. No čitava je koncepcija, osim što je promašena i lažna, pojedinca ostavila u vakuumu, dezorijentiranog u svojem postojanju, utopljenog u nihilizam. Postmoderni val skepticizma i nepovjerenja preplavio je filozofiju, povijest, kulturu, sva uvjerenja i institucije na kojima je zapadno društvo počivalo. Apsolutne istine su dokrajčene, a one koje nisu podređene su tribalizmu. Identitet grupe postao je identitet pojedinca, svaka je grupa iz temelja sagradila svoj hram.

Nije bogznakakvo čudo da u dosadnoj, konformističkoj i politički korektnoj panorami koja bijelog muškarca detektira kao proto-silovatelja, proto-rasista koji uživa privilegije izlomljene preko leđa zgaženih manjina, Petersonove riječi sondiraju poput zemljotresa.

Odbijanje postmoderne da se prigrli s uvriježenim vrijednosnim sustavima, posljedična praznina koja je tim odbacivanjem nastala, zajedno je s protuintuitivnošću poslovično praznog diskursa ljevice pružilo šansu konzervativnoj retorici da se zaodjene u zavodljivo, gotovo revolucionarno ruho. Jer Peterson nije ništa drugo nego konzervativni mislilac s jakom klasično liberalnom britanskom tradicijom. Ništa od toga što govori nije nešto što ga mnogo razlikuje od nekih drugih umova liberalne linije poput Stevena Pinkera, Marka Lilla ili Jonathana Haidta.

No, za razliku od njih, koji su bili kičasti poslanici tradicionalno uštirkane anglosaksonske elite, Peterson je, i mislim to u najpozitivnijem mogućem kontekstu, plebejac, transcendiran na fenomen interneta. I to funkcionira, očito neumoljivo i goropadno, jer je među generacijom iscrpljenoj od ideoloških kušnji logičnim i jednostavnim jezikom pazario i sekularne klasične liberale i vjerske konzervativce i razočaranu ljevicu, pa i neonaciste i alt-right identitarijance u namjeri da jednog dana, pod različitim kišobranima, oživotvore iste snove o drobljenju kulturnog marksizma.

Doktore Peterson, računao sam da bi najbolje bilo krenuti s razgovorom o novom kanadskom zakonu C-16 jer je taj zakon na neki način inducirao vaš javni angažman, no pruža i tematski okvir onoga o čemu će biti riječ u nastavku razgovora. Dakle, ako možete, za početak, prezentirati nekakav sažeti sinopsis zakona.

- Naravno. Riječ je o zakonu koji je rodni identitet i rodni izraz podignuo u ravan zaštićenih kategorija. Za mene, radilo se o tanko zabarušenoj neznanstvenoj inicijativi koja je u zakon pokušala progurati, i u tome je uspjela, čitavi postmoderni pogled na spol. Zakon je bio napisan na način da se interpretira u kontekstu politike koju je u Kanadi na provincijskom nivou već implementirala ontarijska Komisija za ljudska prava.

Zavodljivo je što legislativa, koja je između ostalog i zaista kratka, ne izgleda naročito opasno, no ako obratite pozornost na niz pravila koja čine okvir unutar kojeg se zakon tumači, shvatite da je u taj sitni zakončić uguran i čitavi rat protiv slobode govora. Federalna je vlada ovom legislativom prekoračila zadane granice. Jer ovo se dogodilo; dakle, nije riječ tek o tome da se u zakon uvaljala kategorija po kojoj se spol, odnosno rod tumači kao društveno uvjetovana datost, nego je sukladno diktatu legislative mijenjan i jezik!

Čitavi rat oko zamjenica i umnožavanje tih apsurdnih zamjenica poput zhe i zher je ništa drugo nego pokušaj ljevice da ostvari prednost u domeni jezika. Zamjenice ustvari funkcioniraju poput nekakvih semantičkih prethodnica radikalno lijeve ideologije i svoje korijene vuku iz apsolutno istog impulsa koji je, marksizam recimo, iskrcao u ondašnji Sovjetski Savez ili Maovu Kinu. Kakav je to impuls? Onaj koji identitet pojedinca utvrđuje prema identitetu grupe. To je fundamentalna filozofija lijevih aktivista. To su identitetske politike. Njihova je tvrdnja, naravno, da suosjećaju s potlačenima, ali radikalna je ljevica debelu većinu svojih poteza redovito pravdala empatijom. Bojim se da ja u tu empatiju ne vjerujem jer sam vidio što se pod istom egidom učinilo sa sveučilištima.

Mislite da je zakon nekonstitutivan?

- Pa, nadam se da je nekonstitutivan. Nisam posve siguran, jer o tome još ima odlučivati pravosuđe, a odluka im, između ostalog, ovisi i o tome kako će interpretirati Povelju o pravima. Mislim, to nas dovodi do toga da je uostalom i implementiranje Povelje o pravima u kanadski politički sistem bila greška. Jer mi smo se ravnali britanskim običajnim pravom, engleskim običajnim pravom, a Povelja o pravima je na vrh instalirala aspekte francuskog civilnog prava što je rezultiralo prevelikom zbrkom i mnogim paradoksalnim slučajevima.

Je li onda paradoksalan i lokalni ontarijski primjer? Gdje zakon konstituira rod kao “osjećaj osobe po kojem se ta osoba pozicionira kao muškarac, žena, oboje, nijedno ili bilo gdje u lepezi rodnog spektra?”

- Naravno! Dakle, jedva da bih mogao napisati zakon manje koherentniji od toga. A ne želiš da ti tako izgleda zakon! U zakon ne ubacuješ očigledne inkoherentnosti jer ti je valjda u cilju da se ovaj tumači jasno, ljudi koji su ovaj zakon pisali naprosto su toliko naivni i ideološki preplavljeni da ne razumiju o kakvoj se potencijalnoj katastrofi ovdje radi.

Zašto je pola konzervativne stranke glasalo u korist ovog zakona?

- Jer se konzervativci u Kanadi boje biti konzervativni. Ortodoksne struje s ljevice naprosto su prejake. U posljednje vrijeme imam prilike razgovarati s brojnim članovima konzervativne stranke i to je očigledan slučaj. Ti se ljudi boje da bi ih bilo kakav društveno konzervativan prijedlog katapultirao na rubove socijalne egzistencije i taj je strah potpuno opravdan.

Zašto ste vi odbili koristiti rodno neodređene zamjenice?

- Jer ja ne pričam jezikom ljevice! Jednostavno poput toga. U privatnom razgovoru s nekim, na individualnom nivou, kada nekoga upoznam, možemo otvoriti dijalog o tome na koji bi način željeli da jedno drugog adresiramo, ali da se to uređuje zakonom? Pitam se kolike je milje država prešla kada si uzima za pravo subjektivnu organizaciju razgovora između dvije odrasle individue uređivati pravno i zakonski? I ljudi ne posjeduju zamjenice! Ti nemaš svoju zamjenicu, ona nije tvoja da ju posjeduješ!

Jednako tako kao što niti jedna druga riječ nije tvoja da ju posjeduješ! Čak ni tvoje ime, u jednu ruku, nije tvoje! Ne možeš zapovjediti ljudima da se ne koriste tvojim imenom! Riječi su javno, a ne privatno dobro! Pomislio bi čovjek da će ljevica to s vremenom i shvatiti s obzirom na njihovu hiperzabrinutost oko koncepta privatnog dobra.

Čisto da ustvrdimo poneke kozmetičke detalje. Kritika vas je nominirala kao novog spiritualnog lidera alt-right pokreta u SAD-u i Kanadi…

- Ja sam oduvijek mislio o sebi kao o klasičnom liberalu britanskog tipa. Ja sam individualist, ne kolektivist i zasigurno ne funkcioniram kao figura desnice! To je naprosto apsurdno, i u interesu je radikalne ljevice da takvim ekstremnim predznacima ofarba svakog pojedinca s kojim se ideološki razilazi!

Stotine i stotine sati mojih predavanja mogu se pronaći na različitim multimedijalnim platformama, to je moja ideološka baština i između ostalog i utočište na račun kojeg sam se uspio othrvati ovoj političkoj oluji, ovom političkom neredu koji je eksplodirao u Kanadi i SAD-u. Ja sam trideset godina života proveo podučavajući svoje studente opasnostima koje nosi fašizam!

Dakle, mislite onda da je posljedica postmoderne lijeve intelektualne invazije i to da se ideološki centar počeo pomicati u desno? Klasični liberali koji se tumače kao konzervativci, konzervativci koji se tumače kao radikalna desnica…

- Apsolutno. I to dolazi kao posljedica radikalno lijeve hiperdominacije na sveučilištima. Na primjer, jedan od pet profesora humanističkih znanosti danas će se deklarirati kao marksist, u kojoj god od postmodernih derivacija teorije pričali. Mislim, ja mogu shvatiti da postoji divljenja vrijedan sentiment u filozofiji redistribucije bogatstva recimo, no možemo li onda govoriti i da je patriotizam plemenita odlika radikalne desnice?

Da je apoteoza partikularnih tradicionalnih vrijednosti koje zastupaju fašisti također rezultat plemenitog sentimentalnog zanosa? Činjenica da postoji nešto eventualno dobro i plemenito negdje pri dnu prijeteće katastrofe ne opravdava katastrofu. 1918. godine nakon masakra Prvog svjetskog rata mogli smo hipotetizirati o marksizmu i socijalizmu i utopiji egalitarnog društva. Danas je 2018. godina, nakupilo se 100 godina podataka i naprosto nema više izgovora toj ideji.

U redu, no postmoderna je jedna od onih kapitalnih riječi poput, recimo, egzistencijalizma, u smislu da apsorbira vrlo širok teritorij djelovanja. Htio bih onda da u svrhu razgovora lociramo trenutak kada ideje ljevice o potlačenoj radničkoj klasi transformiraju u identitetske politike, odnosno u ideje o potlačenim grupama.

- Naravno. Nakon neuspjelih studentskih protesta u Francuskoj 1968. Otprilike u isto vrijeme u kolovozu te godine krenule su pristizati informacije o sve nesnosnijoj ekonomskoj i društvenoj klimi u Sovjetskom Savezu i Maovoj Kini, informacije negativne u toj mjeri da ih više nisu mogli tolerirati ni Derrida, Foucault i ostali francuski intelektualci koji su od 20-ih godina prošlog stoljeća studioznom posvećenošću skretali pogled s onoga što se zaista događalo u tim zemljama! I to licem suočeni s dokazima o totalitarnoj brutalnosti, o ubilačkim autoritarnim režimima koje su im, između ostalih, podastirali i autori poput Malcolma Muggeridgea ili Georgea Orwella!

Moguće je djelomično razumjeti razloge njihova odugovlačenja i bilo bi suludo da se Španjolski građanski rat pa onda i Drugi svjetski rat i čitavi horor koji je uslijedio ne priznaju za kakav-takav alibi, no naposljetku oni su bili zadnji koji su prihvatili propast sovjetskog eksperimenta. Suočeni s porazom i intelektualnom smrću naprosto su, široko govoreći, marksizam i socijalizam preslikali u koncept postmoderne i identitetskih politika.

Pritom se držeći Derride da je isključivanje jedina svrha kategorizacije?

- Znam, smiješno je zbog toga jer ideja da je misao isključuje, naravno, istinita. No ideja da je čitava svrha misaonog procesa isključivost i ekskluzivnost nevjerojatno je opasna i pogrešna. Na primjer, kada gledamo u neku stvar, sam čin gledanja, a naročito fokusiranja, ujedno je i čin kategorizacije jer pritom, naravno, isključujemo ostale stvari u panorami.

Uvijek gledamo i promatramo ono što u datom trenutku želimo gledati i promatrati i u tom djelovanju izvjesne elemente, stvari, pojave i fenomene raščlanjujemo i klasificiramo sukladno njihovoj vrijednosti i relevantnosti. U tom smislu možemo govoriti o privilegiranju partikularnih subjekata, međutim bez privilegiranja i klasifikacije naprosto se ne da živjeti.

Dakle, dijagnoza je u jednom smislu točna, ali je u cijelosti kontaminirana agresivnim političkim akcentom. To je, uostalom, i razlog zašto mislim da je ovaj upliv postmoderne u zapadnu civilizaciju sada već naprosto predubok. Nema sumnje da svaka kategorička struktura ima izvjesnu sklonost tiraniji, možemo o tome razgovarati, no to ne znači da je svaki kategorički sistem tiranija! To samo znači da opasnost od tiranije vreba u kategoričkom sustavu. I što sad da radimo? Odustanemo od kategoriziranja uopće?

Možemo li onda razmišljati na način da je po semiotičkoj analizi dekonstrukcije i misao ništa drugo nego agent represije?

- To je odličan način za uobličiti tu ideju. Misao kao agent represije. To je točno tako…

Pitam vas jer me zanima u kojoj se mjeri onda o dekonstrukciji može govoriti kao o teorijskoj podlozi nekih budućih totalitarnih formi.

- Upravo u tome je problem s ograničavanjem slobode govora. Nema razlike između postavljanja ograničenja govora i ograničenja misli. Većina ljudi misli razgovorom. Zapravo, svatko u određenoj mjeri. Ja, recimo, sjedim i razmišljam privatno, ali uvijek zamišljam i publiku, a onda kada predajem, u dinamici s publikom ja kontinuirano mijenjam svoje stavove i ideje i oštrim ih kao posljedicu toga što moje misli djeluju u javnom dijalogu.

Razmišljanje je individualan čin, ali to je i društveni čin, a ako zabranjujete govor, nema razlika između te zabrane i zabrane misli. To je bazično ista stvar. I to je u redu ako ste uvjerenja da je misao sredstvo represivnog patrijarhata. Ali nije. Razmišljanjem, kategoriziranjem, klasifikacijom, tako se ljudi zaustavljaju od toga da se ne survaju s litica u ponor.

Zato izjavljujete da je Derrida najopasniji čovjek u posljednjih pola stoljeća?

- Ne znam je li opasniji od Foucaulta ili Lacana. Vjerojatno bismo mogli bacati novčić da li titulu pokloniti Foucaultu ili Derridi. Foucault je, na primjer, dostojan svakog prijezira. Ne vidim ništa kod Foucaulta, a da je vrijedno ikakvog spomena. Njegove su knjige i rečenice prohodne, no supstancijalno u njima nema apsolutno ničega. Smatram da Foucault privlači ljude koji su doživljajno visoko intelektualni, no ne znaju ništa ni o čemu.

Slično je govorila i Camille Paglia kada smo razgovarali u rujnu.

- Ni ne sumnjam. Većina stvari o kojima je Foucault pisao naprosto je očigledna sama po sebi, na primjer, ‘Povijest ludila u doba klasicizma’. Čitava jedna knjiga proćerdana da se objasni kako postoje nedovoljno jasne arbitrarnosti po pitanju klasifikacije mentalnih oboljenja! Uvjeravam te, to nije bila novost apsolutno nikome tko se bavio kliničkom praksom, nikome tko je imao makar površno znanje i bio površno verziran u kliničku praksu. Naravno, postoje psihijatri i autori koji dijagnostičke kategorije iz DSM priručnika markiraju kao da je riječ o strogim znanstvenim kategorijama, no to nisu učeni ljudi.

Kada onda pričamo o hegemoniji političke korektnosti i kulturnog relativizma na Zapadu, možemo li ju izmjestiti u kontekst ideologije s totalitarnim tendencijama?

- Apsolutno! Pritom, naravno, ne valja zaboraviti ni na radikalno desne identitarijance. To je igra istih identitetskih politika s jedinom razlikom što se igralište radikalne desnice nalazi s druge strane spektra. Ako ćemo se definirati po atributima naših grupa i po našem etnicitetu onda ćemo mi igrati ulogu bijelih etnonacionalista, to je bazična politika desnih identitarijanaca. Ako je sve identitetska politika moći, mi smo bijeli supremacisti i igrat ćemo da dobijemo. To je smiješno!

Čitava igra je naprosto korumpirana. Nijedan se čovjek ne bi trebao fundamentalno identificirati po kolektivu kojem gravitira. Taj impuls napada na samu suštinu zapadne civilizacije koja je oduvijek u prvi plan ustrajno gurala čovjeka kao individualca, koja je samom čovjeku povjerila tu poziciju nezamislive odgovornosti, koja je u centar kozmosa namjestila odgovornog individualca jer je to jedini mogući način! Naprosto, ako samog čovjeka zamijeniš jednom dominantnom grupom, koja god ona bila jedino što možeš proizvesti kao posljedicu je plemenski rat!

Gdje da se onda povuče crta kod govora mržnja? I tko dobije za pravo definirati koncept?

- U tome i jest problem! I znam točan odgovor na ovo drugo pitanje. Posljednji ljudi na svijetu kojima bih povjerio tu ulogu da definiraju koncept mržnje. Oni će biti ti koji će ju krojiti. Na primjer, pređimo odmah na suštinu stvari. Postoji li koncept govora mržnje? Naravno da postoji. O tome nema spora. Ljudi prakticiraju govor mržnje na gotovo svakodnevnom nivou, čovjeka otme ljutnja i naprosto ispljune riječi zbog kojih kasnije žali, siguran sam da si i ti to učinio bezbroj puta.

Nije upitno postoji li govor mržnje ili ne, već je upitan model njegove regulacije, a nužno je da se regulira u najmanje moguće zamislivoj količini. Jer inače predaješ moć državi, omogućuješ joj da kontrolira tvoj jezik, tvoju artikulaciju! A ako misliš da je država koja ima moć regulirati tvoj jezik i govor ujedno i tvoj prijatelj onda si naivan u mjeri da je na nekakvoj smislenoj razini s tobom nemoguće održavati konverzaciju.

Govorite u smislu da postmoderna ima tendenciju da kategorijski izjednači slobodu govora i govor mržnje?

- I postmoderna i neomarksizam kategorijski izjednačavaju ta dva pojma u svakoj prilici koja im se pruži. Rasizam, mizoginija, transfobija, islamofobija, antisemitizam, šovinizam, to su pojmovni okidači koje ljevica prepoznaje u slobodi govora. To su markeri kojim me profesori sa Sveučilišta Queen’s farbaju samo tijekom ovog tjedna.

Dakle, po vašoj teoriji, glavni razlog napada na lingvistički teritorij je dekonstrukcija ili, ako želite, destrukcija jezika?

- Naravno, strategija je okupirati lingvističku osnovu, što su oni uostalom već naročito efektno i učinili. Uzmimo eto taj semantički primjer, ne govorimo više o spolu, govorimo o rodu. Što znači da je bitka u tom području gotovo pa došla svojem kraju, jer frazirati argument na način da u njega ubacite riječ ‘rod’ znači ujedno i prihvatiti ideološku poziciju da su rod i biološki spol dvije fundamentalno različite kategorije.

Ima tome par tjedana da je izašlo poprilično opsežno istraživanje, paradoks ustvari, o društvenoj jednakosti koje je, ako se ne varam, provela sociološka katedra Sveučilišta u Valenciji. Zaključak istraživanja je simptomatičan, dakle što je veći trend rasta društvene jednakosti između muškaraca i žena, što zemlje postaju rodno ravnopravnije u svojim zakonskim legislativama i društvenim strukturama, to je rodna slika muškaraca i žena u STEM područjima neujednačenija.

- Naravno, taj trend je prisutan svugdje… Ako zemlje rangiraš na način da u obzir uzmeš društveni status žena u svakoj od odabranih zemalja, zemlje u kojima su žene dosegnule najveći nivo jednakosti suočavaju se s najvećim odstupanjima u odabiru karijere, i to u onim poslovima koji se percipiraju kao klasično muški i klasično ženski poslovi.

No problem je što su to činjenice abolirane u javnom dijalogu. Kada se i ako se pokušaju prezentirati u javnom diskursu, možete računati da će ljevica učiniti sve da ih bagatelizira i naposljetku sahrani. No riječ je o nekim od najčvršćih socioloških istraživanja ikada provedenih u branši humanističkih znanosti. Međutim, što da se radi kada se objektivni statistički podaci ne poklapaju s proizvedenim ideologijama, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da vješa ljude koji su podatke proizveli!

Jednom ste rekli da prije izuma kontracepcijskih pilula nije bilo jednakosti za žene. Da feminizam nije podstrekao emancipaciju 60-ih, da je to učinila kontracepcijska pilula.

- Oh, naravno. Tu je riječ o još jednom poricanju biološke stvarnosti. Postoji neporeciva kauzalna petlja između ideje o ženskoj emancipaciji i izuma kontracepcijske pilule. Naravno, bez ideje o ženskoj emancipaciji ne bi se stvorila ni ideja o kontracepcijskoj piluli. No ono što je izazvalo revoluciju 60-ih nije bilo novokomponirano feminističko stajalište o emancipiranoj ženi između ostalog i zato što nije bilo novokomponirano. Pitanje ženske emancipacije bilo je vruće političko pitanje još u ruskim novelama zaboga, to je bila kontinuirana tema, pa i među europskom aristokracijom…

Pa i Wilhelm Reich…

- Točno, u Masovnoj psihologiji fašizma! Dakle, te ideje su mnogo starije od 60-ih godina, no tek je pilula omogućila realni katalizator promjena.

Michel Houellebecq ustvari piše dosta o tome. Ne znam da li ste upoznati s autorom.

- Naravno, nažalost nisam ga još imao prilike pročitati.

Primjerice, u ‘Elementarnim česticama’ piše o tome da je seksualno oslobođenje u to vrijeme prezentirano kao neka vrsta kolektivnog sna, međutim, da su obitelj i brak ustvari predstavljali posljednji otočić primitivnog komunizma u nepreglednom oceanu liberalnog društva. Da su efekti seksualne revolucije ustvari uništili te posredne zajednice, posljednje koje su pojedinca razdvajale od tržišta.

- To je odlično napisano!

Govorim vam ovo jer želim napraviti uvod u svoje sljedeću teoriju koja se tiče falogocentrizma, odnosno ideje da je svaka hijerarhijska struktura, odnosno zajednica, sociološki konstrukt zapadnog patrijarhata. Da je, uostalom, logika oruđe kojim patrijarhalne institucije na Zapadu opravdavaju društvenu dominaciju.

- Sve te glupe teorije! Imaš li uopće predstavu kako glupa… To zazivanje falogocentrizma kao neke vrste eterične diktature kojoj je potrebna suštinska dekonstrukcija, to je smiješno! Struktura hijerarhije može varirati ali sociokulturno… Čim odredite da ćete djelovati, morate konstituirati hijerarhiju vrijednosti, morate znati koja stvar vrijedi vašeg vremena, a koja ne.

Čim tu hijerarhiju izložite sociološkoj dinamici, otkrit ćete ljude koji pojedine stvari u toj strukturi vrijednosti rade bolje od vas, a jednako ćete otkriti i one koji to čine lošije. Ako se borite protiv hijerarhije, znači da se borite protiv djelovanja! I možete reći, u redu, ljudsko je djelovanje ionako u suštini destruktivno, jasno, možete zauzeti takav svjetonazor, međutim onda za vas ne preostaje ništa osim masovnog samoubojstva. A onda ideja da je nejednakost unutar hijerarhijske strukture posljedica kapitalizma. To je najobičnija marksistička tropa iz arhiva.

Osim toga, kapitalizam, ako ništa a ono ima dvije prednosti. Prva je ta da podiže ljude iz apsolutnog siromaštva. A druga je ta da ratobornim, agresivnim pojedincima daje nešto što nije rat. Nitko ne misli o tome kao o prednosti kapitalizma. Ratoborni, agresivni, ostentivni pojedinci imaju mogućnost stvarati carstva, dok zgrću bogatstvo i ugled možda čak i učiniti nešto dobro. To je dobar aranžman, čovječe! Ukloniti ratni impuls i transformirati ga u nešto što nije posve destruktivno. To je nevjerojatno!

To je dosta jungovski. Mislite da se čovjeku treba upoznati s konceptom zla da bi mogao biti kompletan čovjek?

- Mislim da se ne možete uopće upoznati s literarnom praksom 20. stoljeća, sa svim hororima koji tamo stoje upisani, a da niste upoznati s konceptom zla. Mislim da su nirnberška suđenja čak i konstituirala ideju o zlu kao o pravnom konceptu. No, dakle ontološki, ako postoji zlo onda postoji i motivacija, impuls zla u ljudskim bićima. No ako postoji i zlo, postoji i dobro.

A dobro je barem suprotno od onoga što je zlo, ako ništa barem je to. Dakle, mogli bi ste reći da ne znamo kako se uspeti na nebo, ali možda znamo kako se udaljiti od pakla. To bi bio početak. Gdje idemo? Pa nismo sigurni, ali makar je uzbrdo, ne spuštamo se prema Auschwitzu i Dachauu, ne spuštamo se u gulage. To je barem nešto. Ljudi znaju da su njihovi životi tragični. Ljudi znaju da su virulentni i pogubni i da ne misle na dobro, ljudi znaju da imaju potencijal reproducirati čisto, autentično, samoniklo zlo. Mi svi to znamo.

Govorite svojim studentima da bi, da su kojim slučajem rođeni 30-ih, u Njemačkoj, najvjerojatnije bili fašisti?

- Apsolutno! Jer je to porazna statistička vjerojatnost! Kada se ljudi projiciraju u period Njemačke iz tog vremena, imaju tendenciju da se vizualiziraju poput mitskih heroja, Oscara Schindlera ili Anne Frank. No istina je da tome ne bi bilo tako! Djelovali bi po istoj onoj inerciji čija ih dinamika tako zavodljivo animira i danas. A to znači pritajiti se, odmoriti u sjeni države, većina se ljudi naprosto boji govoriti ili djelovati izolirana od dominantne strukture. Znam to otpočetka, ali naročito tome svjedočim danas!

Na primjer, sljedeći tjedan držim predavanje na Sveučilištu Queen’s u Kingstonu, tamo i sada traju demonstracije protiv mojeg dolaska i profesora i studenata. Prije nekoliko dana primio sam poziv od jednog profesora s istog sveučilišta, i on i njegova žena predaju na tom sveučilištu, telefonski su izrazili svoju naklonost, ali su me obavijestili da neće doći poslušati moje predavanje jer se naprosto boje!

Takva situacija vlada u Kanadi! To je trenutačna dijagnoza! I to nije naročito iznenađujuće, taj obrazac ponašanja, postoji cijena koju čovjek mora platiti kada izloži svoj vrat. Na primjer, ne znam jesi li čuo za nedavne događaje na Evergreen Collegeu… jesi čuo za Breta Weinteina?

Mislite na evolucionarnog biologa Breta Weinsteina?

- Tako je. Dakle, Weinstein predaje na Evergreen Collegeu, njegov životni i politički svjetonazor poprilično naginje u lijevo. Weinstein je ima tome koji mjesec odbio napustiti zgradu koledža jer je sveučilište taj dan provodilo inicijativu No White People Day u kampusima.

No White People Day?

- Znam. Teško je vjerovati. I Weinstein nije htio napustiti zgrade kampusa taj dan. To je jedna svinjarija što se poslije događalo, čovjeku su pokušali uništiti karijeru, trebaš to pogledati. Bret je čak i upozorio dekana koledža da ako sveučilište nastavi s tako radikalno lijevim politikama, da će koledž naprosto financijski kolabirati.

Jer će bilo tko s imalo soli u glavi izbjegavati takve obrazovne institucije. Ja već neko vrijeme preporučujem studentima, i u javno dostupnom obrazovanju, da kada čuju okidače poput jednakosti, raznolikosti, inkluzivnosti, privilegije bijelaca, sustavnog rasizma, da naprosto napuste svoje predavaonice. Jer to su čisti markeri indoktrinacije.

Pa je li podnio ostavku?

- Jest. Tako je, kako je, naposljetku, prije ili poslije u životu, dođe trenutak kada čovjeku slijedi da odabere svoj otrov. Za mene je došao kada je federalna vlada namjerila progurati zakon C-16, odlučio sam da bih radije živio u svijetu u kojem mogu reći što mislim nego u onom u kojem ne mogu govoriti uopće. U suprotnom, što ti ostaje? Ostaje ti eventualno šansa da bitku s tim baukom odložiš na neko vrijeme.

On će s vremenom narasti do džinovskih proporcija, no makar će te sačekati u utjesi koju, iz današnje perspektive, nosi daleka budućnost. I naravno, možeš pritom reći, u redu, ako konačan susret uspijem prolongirati dovoljno dugo možda budem i mrtav prije nego što me konačno sustigne, i to je pošten pogled na problem. No bojim se da je političko postalo i filozofsko i teološko i da je čovjeku u tim uvjetima sve teže da se sakrije.

Uostalom, što još imaš kao čovjek osim vlastitih čuvstava pomoću kojih se orijentiraš u ovom svijetu? Namjeravaš uistinu to žrtvovati? U redu, možeš odlučiti da ne želiš govoriti onako kako misliš, no budi spreman na posljedice, jer to znači da nećeš ni misliti kako misliš, a to znači da nećeš ni djelovati kako misliš, i onda? Što si onda? Onda si ništa drugo nego rob! A budi siguran da ćeš biti rob onome tiraninu čiju milost nećeš cijeniti. Jer ako te taj tiranin kažnjava oduzimanjem reputacije i praktički tvojeg života samo jer se usudiš govoriti o objektivnim činjenicama, zamisli što će se dogoditi kada mu tvoja tišina zgrne veću količinu moći.