ŽIVOT POD OKUPACIJOM

Jeziva svjedočanstva: ‘Čečeni ti daju ponudu - dajte nam kuću, dobit ćete komadić kruha‘

‘Počeli su pucati po našem autu iako smo imali riječ ‘djeca‘ ispisana na papirima na prozoru. Očigledno ih ta činjenica nije previše zanimala‘

Irpin, predgrađe Kijeva

 Aris Messinis/Afp/Profimedia

Dok se obruč ruskih vojnih snaga steže oko Kijeva, iz sve više sela na sjeveroistoku Ukrajine, kroz koje ruske trupe prolaze na svojem putu do glavnog grada države, stižu jeziva svjedočanstva ljudi o postupanjima novih okupatora. Vojnici bacaju bombe na obiteljske kuće, izvlače ljude iz domova i ubijaju ih na ulici, izbacuju obitelji iz kuća i smještaju vlastite vojnike u njih.

"Bacili su granate niz ulicu", opisao je za Guardian Mikola, stanovnik sela Andrivke pored Kijeva, dolazak ruskih vojnika u njegov dom. "Jedan je čovjek ostao bez noge, sljedeći dan je umro. Potom su prošli glavnom ulicom i počeli pucati na prozore. Pogodili su jednu ženu, njena su se djeca sakrila."

Mikolin brat Dimitro bio je jedna od prvih žrtava pri zauzimanju sela. "Izašao je iz kuće s rukama u zraku. Istukli su ga i potom pogubili nasred ceste", kazao je Mikola. Njegova je šogorica kroz prozor gledala kako joj ubijaju muža. Kaže da su na isti način ubili i njihovog prvog susjeda. Dimitrova kći Julija misli da su ih ubili jer su u prošlosti pomagali ukrajinskoj vojsci kao dobrovoljci.

Mikola i šogorica okupili su svoje obitelji 8. ožujka i odlučili pobjeći iz sela. Dimitrova udovica pitala je ruske vojnike za dopuštenje, no oni su počeli pucati u zrak, pa su odlučili otići bez dopuštenja. "Dok smo odlazili, počeli su pucati po našem autu", kazala je Julija. "Iako smo imali riječ 'djeca' ispisana na papirima na prozoru. Očigledno ih ta činjenica nije previše zanimala."

Kad su ruske snage ulazile u Družnju, također nedaleko od Kijeva, isto su prvo počeli pucati po kućama. "Mislim da su to činili kako ih ne bi napali s molotovljevim koktelima", kazao je Serhij, koji je u međuvremenu uspio pobjeći. "Sve kuće na glavnoj cesti od Bordjanke do Makariva su bile pogođene, a neki su ljudi ubijeni. Potom su krenuli od kuće do kuće. Ubili su učiteljicu koja je hranila svoje kokoši u dvorištu."

Vojnici su poručili svim seljanima da ne izlaze iz svojih kuća. "Ako nas vidite, ne činite nikakve nagle pokrete, dignite ruke iznad glave", govorili su im.

Kad su 10. ožujka Rusi obećali humanitarni koridor za evakuaciju civila iz Bordjanke i susjednih sela, Serhij tvrdi kako je bombardiranje toga dana bilo još jače. Njegov je šogor prošao biciklom kroz zemljani put u šumi kako bi vidio ima li Rusa na njemu. Kad su vidjeli da nema, pobjegli su autom kroz šumu.

Britanski Times također je prenio niz priča sa sjeveroistoka Ukrajine, gdje su u sela i gradiće ušle čečenske trupe iz bataljuna Ramzana Kadirova, predsjednika Čečenije. "Čečenski borci stigli su u naše selo, zauzeli naše domove, izbacili obitelji pod prijetnjom oružja, okupili ih i potjerali u lokalnu školu, gdje sad spavaju na hladnom, betonskom podu", kazala je jedna umirovljenica iz Katjužanke, sela sjeverno od Kijeva. "U zamjenu za svaku kuću, obitelj dobije štrucu kruha."

Život nije puno lakši ni u gradu Harkivu. Iako ga ruske snage još nisu zauzele, grad je svakodnevno izložen artiljerijskoj paljbi i gotovo je u potpunom okruženju, a policijski sat počinje svake večeri u 18 sati. "Gasimo svjetla i život se zamrzava do jutra", kazala je Alina Noha, 39-godišnja stanovnica grada.

"Rusi napadaju svake noći raketama, artiljerijom i mlažnjacima", rekla je za Times. "Čujemo ih iznad nas. Nikad neću moći zaboraviti stravične zvukove koje rade ti bombarderi i lovci."

Alina živi sa svojom majkom, tri mače i psom u malom, trosobnom stanu u zapadnom dijelu grada. "Moja jutra počinju jednako - čitam vijesti i pozivam prijatelje i rodbinu kako bih provjerila jesu li preživjeli noć. To mi je najteži dio dana. Mnogi moji prijatelji žive u četvrtima koje su gotovo potpuno razorene. Pogodili su vrtić u koji ide kći moje prijateljice, bomba je pala ispred kuće moje tete. Neke dane provodim u agoniji dok čekam odgovore. Tek kad znam da su svi živi i na sigurnom mogu popiti jutarnju kavu."

Alina govori kako su brojni njezini prijatelji već pobjegli u druge gradove. Čekali su 14 sati da stigne vlak za Vinicu, pa su se potom još 12 sati vozili stojećki, bez mjesta za sjedenje. "Jedna prijateljica pobjegla je u Njemačku s 11-godišnjom kćeri. Pobjegla je iz Luganska u Harkiv 2014. zbog ruske okupacije Donbasa. Njena je kći tada imala tri godine. Tom je djetetu ovo već drugi put u životu da mora bježati iz svojeg doma."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 21:43