Je li Trump svojom komunikacijom nepovratno promijenio percepciju institucije predsjednika SAD-a?

Calvin Coolidge, 30. predsjednik Sjedinjenih Američki Država kojeg su neki tijekom njegovog boravka u Bijeloj kući zvali "Tihi Cal", svoju je autobiografiju iskoristio kako bi to potvrdio. "Riječi predsjednika iznimno su teške i ne bi ih se smjelo olako koristiti", napisao je Coolidge 1929. godine prije završetka svog mandata.

Svijet je danas znatno drukčije mjesto, piše The Associated Press. Komunikacija je trenutna, instantna. Amerikanci se vrednuju po količini i glasnoći onog što se danas zove "sadržajem". Isto vrijedi i za predsjednika. Aktualni predsjednik SAD-a Donald Trump od svog se prvog dana u Ovalnom uredu ponašao drukčije. Za razliku od Coolidgea, Trump se rukovodio maksimom "više je bolje".

Možete obožavati ili prezirati Trumpa, međutim on se pobrinuo da ga ne možete ignorirati. Neovisno o tome priča li o klečanju igrača američkog nogometa ili kupovini Grenlanda. Da se ne spominju njegove daleko kontroverznije ili ekstremnije izjave. "Nitko ne može pobjeći od toga. To se nikad nije dogodilo. Uvijek mi je bilo stalo do predsjednika, ali nikada ovako", rekao je Sy Straw, umjetnik koji živi u šumama savezne države Vermont. "Mislim da se tako osjećaju i osobe koje ga vole."

Dok se čeka početak tranzicije s Trumpove administracije na onu Joea Bidena, postavlja se pitanje: Je li Trumpov mandat zauvijek promijenio način na koji Amerika i Amerikanci doživljavaju instituciju predsjednika i Bijelu kuću? Je li stil koji je gajio Coolidge zastario? Je li znak koji je prošlog tjedna postavljen na ogradu na Trgu Lafayette, a na kojim piše "Dosta!", uputa Bidenu da ni ne pomišlja ponašati se poput Trumpa?

The Associated Press piše da predsjednik treba istovremeno biti veliki vođa i običan građanin. Amerikanci su se uvijek htjeli na jedan ili drugi način družiti s predsjednikom. Puk se za vrijeme inauguracije Andrewa Jacksona 1829. godine slobodno šetao Bijelom kućom. Ta je praksa prestala sredinom druge polovice 19. stoljeća kada je postroženo osiguranje. Televizična administracija Johna Fitzgeralda Kennedyja predsjednikovu je osobnost naglašavala skoro kao i njegovu kompetentnost. Od tada do danas traje natjecanje da se predsjednika ponovno približi građanima. Bill Clinton gostovao je 1994. godine na televizijskoj postaji MTV te odgovorio na pitanje kakve gaće nosi, a George W. Bush i danas uživa ugled predsjednika s kojim biste voljeli popiti pivo.

No nijedan od tih predsjednika nije s javnošću komunicirao direktno i toliko učestalo kao Trump. On bi se tijekom dana više puta uključivao u niz rasprava. Trump je barem u tom smislu bio poput drugih Amerikanaca. Sjedio je u svojoj spavaćoj sobi s mobitelom u rukama i tweetao o stvarima koje ga iritiraju. Tih 280 znakova (mandat je započeo dok je na Twitteru limit bio 144) koje svako malo ispiše najmoćnija osoba na svijetu nikada nisu djelovali bliže nego tijekom protekle četiri godine. Možda više nikad ni neće.

Bivši američki predsjednik Barack Obama Trumpovu je sveprisutnost čak spomenuo u govoru tijekom kampanje za predsjednika. "Joe i Kamala (Harris), kada budu na dužnosti... nećete o njima morati razmišljati svakog dana", rekao je krajem listopada na skupu u Orlandu u saveznoj državi Floridi. "Neće biti toliko iscrpljujuće. Moći ćete se baviti svojim životima."

Mnogi Trumpovi pristaše voljeli su njegovu sveprisutnost. Za njih je to bio znak transparentnosti. Trumpov je mandat predsjednika donio kombinaciju pristupačnosti i ratobornosti. A bilo ga je posvuda. To je ponekad bilo previše čak i za njegove pristaše. Konzervativni dvotjednik National Review prošle je godine u jednom naslovu konstatirao: "Čak su i Trumpovi pristaše umorni od njegove svakodnevne drame."

I to je dio priče o nacionalnom umoru i prekomjernom medijskom raketiranju, pogotovo u godini kada vijesti o koronavirusu neprekidno dolaze. "Ako smo izgorjeli prateći predsjednika, kako će to promijeniti našu buduću medijsku dijetu", pita se Apryl Alexander, profesorica psihologije na Sveučilištu u Denveru i istraživačica koja proučava kako ljudi i zajednice odgovaraju na izazove. "Čim se probudim prijatelji me zasipaju porukama o tome što je Trump rekao. Mislim da će se Biden i njegov tim s time morati pozabaviti."

Premda je vlast u SAD-u podijeljena na tri grane, predsjednik je taj koji utjelovljuje nacionalnu psihu, raspoloženje i karakter. Zakonodavno tijelo to ne može. Ne može niti neki sud. Predsjednik zbog toga jednostavno zahtijeva pažnju. "Mi ne gledamo instituciju, mi gledamo osobu, a Donald Trump je bio ultimativna osobnost", rekao je politolog Anthony DiMaggio sa Sveučilišta Lehigh. "Tako će najlakše razumjeti naš politički sustav."

Tko zna kako će Joe Biden komunicirati s javnošću? Činjenica da nikada nije bio zvijezda reality televizije te da nije sklon provokativnim tweetovima vjerojatno znači da će ipak zauzimati manje prostora od Trumpa.

A što će biti s Trumpom kad napusti Bijelu kuću? Sociolozi kažu da će i dalje nastaviti obitavati u "prostoru pažnje". I dalje će imati puno toga za reći, a bit će tu i ljudi koji će ga htjeti poslušati. No za razliku od sada, kada je predsjednik SAD-a, mnogi će ga Amerikanci lakše ignorirati.

"Njegove bi riječi još neko vrijeme mogle biti vijesti", rekla je Caroline Lee, profesorica na Sveučilištu Lafayette koja se specijalizirala za sociologiju politike i kulture. "Pitanje je tko će zauzeti njegov prostor pažnje kada umre. Bi li itko mogao zahtijevati takav tip pažnje i takvu količinu pažnje? Teško mi je zamisliti da itko može odigrati tu ulogu." (Priredio Damjan Raknić)