Kada je kabinet japanske premijerke Sanae Takaichi 21. travnja ove godine odlučio ukinuti zabranu izvoza ubojitog oružja, vijest je odjeknula svijetom.
Za državu koja se od kraja Drugog svjetskog rata percipira kao model pacifizma, ovo je bio strateški zaokret. Pažljiviji promatrači primijetili su da je ovo zapravo nastavak politike pokojnog premijera Shinza Abea, koji je od 2010-ih godina počeo posvećivati puno više pozornosti Oružanim snagama Japana, odnosno Japanskim samoobrambenim snagama, kako im je pravi naziv.
Na kojim se principima japanska obrambena i vojna politika temeljila prije ove odluke? Zašto je vlast taj smjer odlučila promijeniti i koje bi države, osim samog Japana, od toga mogle profitirati? Kako je ova odluka promijenila geopolitičku sliku na Pacifiku, koga je iznervirala, a kome došla kao olakšanje? Ovo su samo neke od tema o kojima u novoj epizodi podcasta Prva linija govori nuklearni fizičar, analitičar i veliki poznavatelj i simpatizer Japana, dr. sc. Tonči Tadić.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija. Najvažnije dijelove možete pročitati ispod videosnimke.
Video podcasta pogledajte ispod
- Iz samog naziva japanskih oružanih snaga očito je da je tu nešto neobično - oni se zovu Japanske samoobrambene snage. Riječ je o neobičnom obrambenom eksperimentu kojeg su Amerikanci započeli u doba rata u Koreji. Tijekom američke okupacije Japana, promijenjen je japanski ustav prema direktivi Washingtona u skladu s tim kako su oni mislili da bi ta država trebala izgledati. Tada je bila posve eliminirana mogućnost da Japan ima ikakvu vojsku, ali to se odmah učinilo besmislenim jer bi ih prema tome SAD naprosto trebao braniti. Već 1952. je prvi poslijeratni japanski premijer Yoshida Shigeru počeo s osnivanjem Samoobrambenih snaga i objasnio Amerikancima da tadašnja žandarmerija treba prerasti u ozbiljnu vojsku. No, nitko nije pomišljao da će Japan imati moćnu vojsku, govori Tadić i nastavlja.
- Japanu je u skladu s tim dopušteno da izdvajaju tek 1 posto BDP-a za obranu, ali je Japan gospodarski toliko narastao da se to pretvorilo u značajan iznos, veći nego je to itko mogao zamisliti.
Ukleti razarači: U Zaljevu su se gasili, ali Britanija bez njih ne može
Konačno, 2010-ih godina je tadašnji premijer Shinzo Abe odlučio da Japan više ne može biti samo pasivni promatrač na Dalekom istoku.
- On si je postavio pitanje - možemo li mi štititi naše saveznike s kojima imamo obrambene sporazume, možemo li obraniti neki brod naših saveznika ako bude napadnut. Shvatio je da vojno jačanje Kine, kao i rastući nuklearni i raketni arsenal Sjeverne Koreje, ne mogu ostati bez odgovora i da Japan ima vanjskopolitičku odgovornost na koju ne smije ostati inertan.
21. travnja
Konačno, 21. travnja 2026. godine vlada Sanae Takaichi donosi stratešku odluku kojom se dopušta izvoz ubojitog naoružanja u određene države, pod određenim uvjetima.
- Dosad se sav japanski izvoz vojne opreme temeljio na tri principa. Prvo, transfer te opreme bio je zabranjen ako se time krši međunarodne sporazume i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, uz to da se to odnosilo na opremu koja nije "ubojita". Drugo, moralo je biti osigurano praćenje toga što se događa s tom opremom i da ne završi u nekom ratu ili sukobu. I treće, Nacionalno vijeće za sigurnost nadgledalo je cijeli postupak pazeći da ne dođe do preprodaje opreme nekoj trećoj zemlji. Sada je to olabavljeno i dopušteno je slanje i oružja, a ne samo neborbenih sredstava, dopušteni su zajednički projekti i razvoj pojedinih sustava, a pojačava se transfer opreme i oružja zemljama koje su s Japanom sklopile obrambene sporazume, kaže Tadić.
Najgori rat na svijetu i tko ga sve (p)održava
No, i tu se sve ograničilo na 17 zemalja s kojima Japan ima suradnju te se i dalje to oružje ne smije slati u zemlje koje su u ratu. To je jedan od razloga zbog kojih se Ukrajina ne treba nadati japanskom naoružanju.
- Japan je tu oprezan, oni i dalje imaju neriješenih pitanja s Rusijom, poput anektiranog Kurilskog otočja koje je SSSR okupirao. Oni neće na tom pitanju više inzistirati da bi s Moskvom imali korektne odnose, a zbog istog razloga neće ni slati oružje Ukrajini, iako će pomagati kako god mogu (Japan je dosad Kijevu alocirao gotovo 11 milijardi eura financijske i humanitarne pomoći, op. a.)
Rade gotovo sve
Tokio je za 2026. odobrio proračun za obranu težak 58 milijardi dolara, čime se približio granici od oko 2 posto BDP-a. Nadalje, vrijednost proizvodnje njihove vojne industrije kreće se oko 44 milijarde eura godišnje, a tu isto dominiraju veliki konglomerati kojima obrana nije prvi fokus.
- Da, imate tu Mitsubishi. Hitachi... Oni proizvode gotovo svu vojnu opremu i naoružanje, a Japan, osim aviona (američki F-35A i F-35B), tu vojnu opremu gotovo ne uvozi. Od zrakoplova koje rade po licenci pa do razarača, nosača aviona (Izumo klasa), podmornica... Sada su počeli izvoziti brodove za Filipine i Australiju i pokazuju se već kao vrlo potentan izvoznik naoružanja.
Osim toga, Japan u suradnji s Ujedinjenim Kraljevstvom i Italijom razvija borbeni avion šeste generacije, a koji bi u operativnoj službi trebao biti do 2035. godine. Spomenuti posao s Australijom, oko izvoza 11 fregata klase Mogami (8 će ih se graditi u Australiji), težak je više od 6,5 milijardi dolara - pitali smo stoga Tadića je li to najava nekih novih ugovora, možda i u Europi.
- Ja vjerujem da će to jako ići prema Europi. Krajem travnja, kada je bio onaj veliki potres u Japanu, u Tokiju je trebao biti održan sastanak japanskog ministra obrane sa svim veleposlanicima svih članica NATO-a u Bruxellesu. Svi su išli za Tokio da bi razgovarali o potencijalnom transferu oružja europskim partnerima. Nadalje, Japan dulje od 10 godina ima potpisan sveobuhvatni sporazum s EU i ne bih isključio mogućnost da se i europski program investiranja u oružje SAFE proširi i na Japan, kaže Tadić.
SAD im ide na ruku
Naš sugovornik smatra i da Japanu, kao i Južnoj Koreji, na ruku ide nepredvidljivost američkog predsjednika Trumpa, za kojeg više nije sigurno hoće li ispuniti ono što je SAD obećao saveznicima.
- Evo vam primjer. Kada je 2011. bio veliki potres u Japanu, uz sve potrebe saniranja štete vezane uz potres, Japan je nastavio financirati razminiranje Hrvatske. Zašto? Potpisali su sporazum i toga se treba držati - tako izgleda pouzdani saveznik.
Na kraju smo se osvrnuli i na reakciju drugih aktera na Pacifiku na ovu promjenu japanske politike. U Pekingu, predvidivo, nisu sretni i tvrde da je ovo početak "novog rasta japanskog militarizma".
- Podsjetio bih da od kraja pretprošle godine Japan i Južna Koreja razmjenjuju radarske snimke i surađuju po pitanju protuzračne i proturaketne obrane. Onda tu imamo i posla s Kinom koja maltretira Filipine i Vijetnam kreativnim tumačenjem prava mora i gradi umjetne otoke-vojne baze na spornom području. U toj situaciji Manila se neće osloniti na Trumpa, nego se okreće Japanu, koji je prije mjesec dana prvi put poslao vojne instruktore na Filipine nakon 1945. godine. Vjerujem da će i ostale države Jugoistočne Azije to slijediti. Konačno, Kina posesivno gleda i prema Japanu, to jest otočkom lancu od Okinave do Tajvana - 2024. održali su veliku vojnu vježbu kojoj je službeni naziv bio zauzimanje jednog od japanskih otoka u tom lancu. Zamislite kad bi Talijani napravili takvo nešto s nekim otokom na hrvatskoj strani Jadrana. Japan naprosto vidi što se događa i želi se ponašati odgovorno, zaključuje Tadić.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....