I ganućem i ponosom može nas ispuniti snimak i tekst o ukrajinskoj djeci, najkrhkijim izbjeglicama, primljenoj u Zagrebu, gdje im je odmah organizirana i školska nastava. Teško je zamisliti išta prikladnije nego djecu, izbačenu iz njihove svakodnevne rutine, iz okrilja obitelji i iz zajednice njihovih školskih drugova (koja je u toj životnoj dobi gotovo podjednako važna), uklopiti u neku sličnu rutinu, ponuditi im i osigurati barem segment normalnog života.
U Hrvatskoj je to, ako ćemo po istini, možda i preokret: doima se daleko humanijim dijete uputiti u školu, nego nazad željezničkom prugom u noć, u smrt koja je tako sustigla malu Madinu. Naravno, moguća je i drukčija interpretacija: između Madine i ukrajinskih djevojčica ključna je...