DIGITALNA UTOPIJA

Iza kulisa novog projekta čovjeka koji je stvorio web: ‘Internet možemo vratiti na pravi put‘

Bernersova zamisao je da korisnici sami čuvaju svoje osobne podatke, i dopuštaju ili zabranjuju pristup tvrtkama i institucijama
Tim Berners-Lee
 Fabrice Coffrini/Avalon Editorial/Profimedia

Kada je prije više od tri desetljeća stvarao World Wide Web - internet kakav danas poznajemo - britanski fizičar Tim Berners Lee imao je pred sobom idealističku viziju buduće digitalne utopije. Otac modernog interneta, čovjek iza sveprisutna četiri slova HTTP, zamišljao je slobodnu razmjenu podataka koja je trebala obogatiti svijet, učiniti nas sve obrazovanijima, mudrijima i informiranijima. Danas je svjestan da je njegova originalna vizija bila samo dječji san, duge i jednorozi koje su brzo prekrili sivilo i cinizam ljudske rase. No, Berners Lee se ne predaje, i ima novu revolucionarnu ideju, za koju smatra da bi mogla internet vratiti na pravi put.

Dok su se brojni pioniri interneta preko noći preobrazili iz samozatajnih akademika i štrebera u multimilijunaše, Berners Lee ostao je u akademskom svijetu, i preuzeo na sebe ulogu svojevrsnog kućepazitelja, staratelja svojeg čeda. I danas se bavi znanstvenim radom na Oxfordu i predaje na prestižnom MIT-u, a kao čelnik World Wide Web konzorcija (W3C), i dalje je najodgovornija osoba za razvoj i održavanje ključnih računalnih protokola na kojima je izgrađen moderni internet.

Prije gotovo dvije godine, za trideseti rođendan Weba, Berners Lee identificirao je tri najveća izvora problema s kojima se danas nosi internet. Prvi su zlonamjerni čimbenici - pojedinci i vlade, kriminalci i beskrupulozni političari - koji svjesno i namjerno čine štetu, provaljuju u sustave, šire dezinformacije i maltretiraju svoje protivnike i neistomišljenike.

Drugi izvor je dizajn sustava koji stvaraju iskrivljene prioritete - modeli oglašavanja koji ovise o klikovima, privlačenju pozornosti, ili viralnom širenju netočnih informacija. Treći su neželjene negativne posljedice dobronamjernog dizajna, poput vatrenih i navijačkih online rasprava, u kojima frcaju uvrede i prijetnje bez prave razmjene mišljenja.

Ugovor za Web

Berners Lee tada je pokrenuo globalnu inicijativu "Ugovor za Web", koja je pozvala svjetske vlade, tehnološke kompanije i same korisnike na prihvaćanje zajedničkih vrijednosti - osiguravanje ravnopravnog pristupa svima, izbjegavanje cenzure sadržaja, zaštita prava na privatnost i poštivanje civiliziranih rasprava.

No Berners Lee nije stao samo na inicijativi, odlučio je učiniti i nešto vrlo konkretno kako bi ostvario jedan od njenih ključnih ciljeva. Uz pomoć veterana tehnoloških startupa Johna Brucea, pokrenuo je i novu tvrtku - Inrupt - iza koje stoji tehnologija koja bi, barem na papiru, mogla stubokom promijeniti internet.

Njegova je ideja oduzeti velikim tehnološkim tvrtkama, poput Googlea, Amazona ili Facebooka, značajan dio moći nad nama, koju drže čuvanjem naših osobnih podataka. Google i Facebook možda nalikuju na tvrtke koje pružaju usluge svojim korisnicima - e-mail, dijeljenje videa, pretraživanje interneta, povezivanje s prijateljima - no obje su zapravo oglašivačke tvrtke. Korisnici, točnije njihovi osobni podaci, stvarni su proizvod od kojega žive, koji se rafinirano prodaje drugim velikim tvrtkama kroz ciljano plasiranje njihovih oglasa potencijalnim kupcima.

Te velike tvrtke Berners Lee odbija zvati njihovim pravim imenima, i jednostavno ih naziva "silosima", koji poput spremnika za pšenicu, čuvaju milijune terabajta osobnih podataka o ljudima koji "besplatno" koriste njihove usluge - što volimo, što čitamo, što gledamo, kada i koliko volimo trošiti, na što, kakve partnere tražimo, kakve poslove radimo, za koga glasamo, kakav nas humor nasmijava, kakav nas sadržaj čini bijesnima, kakav tužnima, koliko vježbamo, koliko jedemo, koliko spavamo...

Koliko god se taj korporativni voajerizam činio jeziv - koliko god zapravo i jest jeziv - prikupljanje naših podataka može biti i korisno za nas. Može nam olakšati svakodnevni život, planiranje nabavke, planiranje putovanja, olakšati nam tjelovježbu, pratiti naše zdravlje i činiti ga boljim, povezati nas s ljudima s kojima dijelimo interese i ukuse, i pružiti nam još mnogo drugih koristi, kojih će se kreativni inovatori tek sjetiti. Problem je, zapravo, u tome tko tim podacima raspolaže, i za što ih sve koristi.

Berners Lee tu predlaže novi tehnološki koncept - PODS (kapsule) - što je engleski akronim za osobna spremišta online podataka. Zamisao je da korisnici sami čuvaju svoje osobne podatke, na djeliću nekog sigurnog servera, i potom dopuštaju ili zabranjuju pristup tvrtkama i institucijama.

U takvom svijetu, gdje je svatko čuvar svojih vlastitih podataka, korisnici bi mogli birati koje podatke žele podijeliti s oglašivačima, koje s platformom koja im predlaže filmove i serije, koje sa svojom zdravstvenom ustanovom, a koje samo s aplikacijama kojima jedino oni imaju pristup. Platformama koje koriste mogli bi dopustiti nadopunu svojih podataka - YouTube bi, recimo, mogao dopisivati koje ste snimke gledali ili koju muziku slušali - no ti bi podaci ostali kod korisnika, u njegovoj kapsuli, a ne u rukama tvrtke koja ih je prikupila.

Set pravila

Inrupt tvrtkama nudi tehnologiju i infrastrukturu, set pravila i protokola koji definiraju način korištenja kapsula, slično kao što su brojni internetski protokoli definirali moderni World Wide Web. Započeli su pilot-projekt s britanskim Zavodom za javno zdravstvo, NHS-om, u kojem čuvaju podatke pacijenata s demencijom - u kojima se nalaze sve bitne informacije za svakodnevnu brigu o pacijentima.

Berners Lee zamišlja da će se u bliskoj budućnosti specijalizirane tvrtke nadmetati u nuđenju servera za kapsule - isprva će ih vjerojatno nuditi besplatno, a potom naplaćivati neku prihvatljivu svotu. Ako se dosegne kritična masa korisnika, cijela moderna infrastruktura i poslovni model tehnoloških giganta morat će se mijenjati - na korist malih ljudi, njihovih korisnika.

Hoće li kapsule zaživjeti i promijeniti internet onako kako to Berners Lee zamišlja, teško je procijeniti. Tehnološki giganti ljubomorno čuvaju svoje monopolističke položaje i svoje čelične stiske nad našim podacima. U praksi ih drže kao taoce, kako bi korisnici što teže "prebjegli" na usluge potencijalne konkurencije, navikli na sustave koji ih već poznaju i predlažu im sadržaje i proizvode koje najviše žele.

Na papiru, službeno, tehnološke tvrtke spremne su dopustiti korisnicima prijenos svojih podataka. Apple, Facebook, Google, Microsoft i Twitter zajednički su pokrenuli "Data Transfer Project" još 2018. godine - zajednički projekt čiji je deklarirani cilj učiniti osobne podatke prenosivim. No, prema službenim stranicama, "projekt je još u razvoju i nije još sasvim spreman za široku uporabu". Nije nemoguće da je cijeli projekt samo priprema kako bi se u budućnosti lakše prilagodili pritisku regulatora u SAD-u i EU, koji već stvaraju planove kako prisiliti te tvrtke na otvaranje svojih "silosa" stvarnim vlasnicima podataka - korisnicima.

Htjele to tvrtke iskreno ili s figom u džepu, do oslobađanja podataka sigurno će doći u relativno bliskoj budućnosti, a tada će plan Bernersa Leeja dobiti pravu priliku. Hoće li zaživjeti njegova tehnologija, ili se pojave uspješniji konkurenti, njemu nije toliko bitno - bitno je da se moć interneta vrati u ruke njegovih korisnika, a ne u ruke multinacionalnih korporacija utjecajnijih od država.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:49