Petak, 24. ožujka, ujedno je i 394. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Zadnji dani na ratištima Ukrajine bili su proljetno topli i relativno suhi – što je pomoglo ponešto osušiti blatnjavo tlo. Iako nad bojištima nije bilo ozbiljnije kiše još od 17. ožujka, ondje bi hladnije i kišno vrijeme početkom idućega tjedna lako moglo opet ojačati već oslabljenu „rasputicu“.
Pri tome, tijekom ovoga tjedna bilježilo se prvo određeno umirivanje kopnenih djelovanja uzduž čitavoga bojišta, da bi onda jučer borbe opet eskalirale. Time je ostalo nejasno radi li se o postupnom gubitku daha ruske strane nakon praktično dva mjeseca provedbe tekuće ofenzive ili je u pitanju tek manji predah radi prestrojavanja snaga i smjerova djelovanja.
Ipak, treba napomenuti kako je na većini dosadašnjih glavnih smjerova ruskih napada ovaj tjedan prošao bez bitnijih pomaka bojišnice – branitelji su odbili ruske napade oko Kupjanska, te istočno od Svatove, dok izgleda da je prilično statično na kraju završilo i žestoko smjenjivanje napada i protunapada oko okupiranog grada Kremina, kao i na jugu oko Vugledara.
Borbeno aktivne točke
Što se preostalih dviju posebno borbeno aktivnih točaka tiče – oko Bahmuta je ukrajinskim braniteljima izgleda uspjelo stabilizirati stanje kako na sjeverozapadu, tako i na jugu i jugozapadu (agresori nadalje zadržani dalje od cesta iz Bahmuta prema Časiv Jaru i Kostjantinivki). U samome gradu Bahmutu izgleda da se održala bojišnica na sjeveru (Zavod za obojene metale AZOCM), kao i na istoku uz rijeku Bahmutovku.
Doduše, usprkos žestokim borbama na jugu grada, navodno su branitelji uspjeli nanovo ovladati jugozapadnim ulazom u Bahmut oko spomenika MiG-17, dok su se agresori ponešto pomaknuli na sjeveroistok oko Gradskog groblja, tako da su sada na oko kilometar od centra grada.
No kako je intenzitet borbi tu ponešto opao, a spominje se i prebacivanje dijela ruskih snaga prema borbenoj zoni oko Avdiivke – ne čudi što se s ukrajinske strane, nakon dužeg perioda zabrinutosti, sada iz Bahmuta čuju i pojedini pozitivni tonovi. Naime, ako je stvarno tu izdržan ruski pritisak, proširen prilaz mjestu, a ujedno zadržana i glavnina grada, to bi itekako ušutkalo sve one koji su zadnjih tjedana sve oštrije kritizirali sam vrh ukrajinskog civilnog te vojnog vodstva – zamjerajući im inzistiranje na ostanku u Bahmutu te izbjegavanje općeg povlačenja na neke zapadnije položaje.
Kako rekosmo, za razliku od Bahmuta koji se prividno smiruje, posljednjih dana su ojačale borbe oko 50 km južnije, u prostoru ukrajinskih utvrda Avdiivka i Marinka. Iako se veliko ukrajinsko uporište Avdiivka i dalje drži, njegova pozicija ponešto podsjeća na Bahmut – budući da su to mjesto agresori u zadnje vrijeme uspjeli zatvoriti sa sjevera, istoka, juga i jugozapada. Time se ovo prigradsko industrijsko mjesto kraj Donjecka našlo pod vatrom s raznih strana, povezano s ukrajinskim zaleđem tek prolazom širine oko 6 km.
Ondje se izgleda borbe vode sjeverozapadno od mjesta, uz prugu prema Pokrovsku (Stepove i Berdiči), te na poljima jugozapadno od mjesta (sela Sjeverne i Tonenke), gdje su neka od sela i navodno prelazila iz ruke u ruku. Pa ipak, ni ondje nije bilo govora o ikakvom bitnijem ukrajinskom povlačenju – koje bi za branitelje bilo i veći problem, budući da bi ono ruskoj strani omogućilo ozbiljno stabiliziranje stanja u samom gradu Donjecku, kao i njegovo bolje povezivanje s Gorlivkom oko 30 km sjeveroistočno.
Život mimo bojišta
Tijekom tih borbi ostatak Ukrajine se opet u nizu navrata našao pod udarom kako ruskog topništva (blizu bojišnica), tako i agresorskih raketnih snaga te kamikaza-dronova, kojih je ovoga tjedna bilo odbijeno više valova. Samo u srijedu rano ujutro spominjao se napad 21 takve letjelice, od kojih je bilo srušeno njih 16, dok se u više navrata pokušalo izvoditi i raketne napade vođenim projektilima KH-59 prema Odesi.
Danas se raketama i dronovima Shaheed-136/131 opet masovno gađao sjever te jug Ukrajine, uz zabilježeno i ispaljivanje rakete Kh-31P. Baš ovi posljednji napadi možda govore i o promjeni fokusa – s dosadašnjih pokušaja rušenja strujne infrastrukture, prema transportnim, lučkim te industrijskim kapacitetima Ukrajine. Kada gledamo tamošnju svekoliku infrastrukturu, iz Kijeva se štete na njoj sada procjenjuju na oko 143,8 milijardi USD (6 milijardi USD više nego početkom veljače ove godine). Posebno tu treba napomenuti i oko 8,8 milijardi dolara koji će trebati za obnovu nacionalnih sustava navodnjavanja, gdje bi radovi bez problema mogli potrajati i do 10 godina.
U isto vrijeme, Svjetska banka u suradnji s Ujedinjenim narodima i Europskom komisijom procijenila je kako će oporavak ukrajinskog gospodarstva nakon ruske invazije koštati oko 411 milijardi američkih dolara, što je 2,6 puta više od očekivanog bruto domaćeg proizvoda Ukrajine 2022. godine. No dok će do takvog oporavka ipak trebati pričekati kraj rata, već je dobra vijest i da su vlasti u Kijevu s Međunarodnim monetarnim fondom uspjele postići dogovor o 48-mjesečnom programu pojačanog financiranja (EFF), koji bi trebao otvoriti pristup fondu od oko 15,6 milijardi USD, prvenstveno usmjerenih na osiguravanje fiskalne, vanjske, cjenovne i financijske stabilnosti države. To se nadovezalo i na 21. ožujka objavljenu najavu dodjele još 1,5 milijardi eura makrofinancijske pomoći Europske komisije – u okviru već ranije definiranog paketa vrijednog oko 18 milijardi eura.
Turneja Zelenskog
Pa ipak, kako nije u novcima sve – proteklih je dana bila zabilježena i tura ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog po bojištima. On je prvo u srijedu, 22. ožujka, bio nadomak Bahmuta, gdje je odlikovao niz vojnika iz obrane grada, da bi onda večer proveo sjevernije, u Harkivu – gradu kojem je uručena nagrada „Grad heroj Ukrajine“.
Jučer je onda Zelenski bio i u Hersonu, gradu na jugu zemlje koji je svako malo pod topničkom i raketnom vatrom agresora.
Osim razgovora o obnovi i dodjele vojnih odlikovanja, ondje je predsjednik države posjetio i niz manjih sela koja su ove jeseni bila poprišta velikih borbi – u kojima se sada nastoji intenzivirati razminiranje te obnovu. Dakle, opet se tu radilo o posjetima izuzetno blizu neprijatelju, praćenim prilično spontano djelujućim druženjima državnog vrha s građanima i braniteljima – kompletno drugačije od nedavnog takvog izleta ruskog predsjednika Putina po Krimu i okupiranom gradu Mariupolju.
No nije to ni jedina razlika u pristupu stvarima s ukrajinske i ruske strane. Naime, dok Ukrajina aktivno obnavlja svoja oslobođena područja, Ruska Federacija kao da nije sigurna kako izaći na kraj s ukrajinskim oblastima koje je jesenas anektirala. Za ta četiri područja predviđa se uspostava nekakve „Slobodne gospodarske zone“, ali tek do kraja 2050. godine – dok se u međuvremenu nepremostivim problemom u pojedinim okupiranim te temeljito srušenim gradovima pokazuje već i sam dolazak toplijeg vremena. Tako se iz okupiranog Severodonjecka čuje da nitko ne čisti ulice, da nema vode ni struje, a niti kanalizacije. Pri tome, to je još i dobro, budući da će se to mjesto i dalje nastanjivati za razliku, recimo, od okupirane Popasne, koju su ruske vlasti jednostavno izbrisale s popisa naseljenih mjesta u Luganskoj oblasti.
Međunarodne igre
Dok u Sjedinjenim Američkim Državama počinju stranački predizbori, kojima se ustanovljavaju predsjednički kandidati velikih stranaka – zanimljivo je da se tema Ukrajine i ondje pokazala itekako skliskim terenom. Donald Trump i nadalje tvrdi kako bi se aktualni rat lako riješio ustupanjem teritorija Rusiji – a guverner Floride Ron DeSantis je još prije tjedan dana nastojao nadvisiti bivšeg predsjednika svojim inzistiranjem kako „vitalni nacionalni interesi“ SAD ne uključuju „daljnje uplitanje u teritorijalni spor Ukrajine i Rusije“ – da bi ovih dana pod pritiskom lavine kritika svoj stav tu korigirao. On je tako ipak ustanovio da je Vladimir Putin „ratni zločinac“, koji je Ukrajini oteo Krim 2014., a sada još i dodatne 4 oblasti – dok je samu državu Rusiju opisao kao „benzinsku postaju s hrpom nuklearnog naoružanja“.
Ukrajina je tema na kojoj se zadnje vrijeme uspijeva redovito okliznuti i mađarska državna politika. Iz tih se izvora čulo kako Mađarska neće podržati nikakvo značajno kretanje Ukrajine prema NATO-u i EU dok se ne vrate prava zakarpatskim Mađarima – iako istodobno izgleda da se na inicijativu ukrajinskog pučkog pravobranitelja nije uspjelo potaknuti i njegovog mađarskog kolegu da se zajedno pozabave kako pitanjem Mađara u Ukrajini, tako i Ukrajinaca u Mađarskoj. Na sve to su se onda nadovezale i izjave mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjárta da službenoj Budimpešti ne pada na pamet prekinuti suradnju s Rusijom na energetskim područjima, kao i glasi iz Ureda premijera Orbana da Mađarska zapravo ne misli provesti uhidbeni nalog Međunarodnog kaznenog suda prema Vladimiru Putinu – budući da Rimski statut ovoga suda baš i nije ugrađen u mađarski pravni poredak. Imajući sve to u vidu, ne čudi kad onda (navodeći Mađarsku kao primjer i razlog), njemački kancelar Olaf Scholz medijima objasni kako bi stvarno trebalo ukinuti princip jednoglasnosti unutar EU, te ga zamijeniti odlučivanjem kvalificiranom većinom – posebno po pitanju nekih glavnih vanjskopolitičkih ili financijskih, posebice poreznih pitanja.
Ponešto je više suglasja (ali opet bez Mađarske) među čelnicima EU država jučer i danas zavladalo po pitanju zajedničke nabave streljiva za UKR. Tako je i Europsko vijeće pozdravilo dogovor o hitnoj opskrbi Ukrajine kopnenim i topničkim streljivom, jednako kao i usuglašavanje oko mobilizacije odgovarajućeg financiranja putem Europskog instrumenta mirovne pomoći (EPF). No dok je riješeno pitanje napora „da se zajedničkim snagama u idućih dvanaest mjeseci osigura 1 milijun topničkih granata” za Ukrajinu, manje je sloge bilo oko nastojanja da se krene oduzimati do sada zamrznuta imovina Ruske Federacije i nekih njenih državljana kako bi se tim sredstvima pomoglo obnovu Ukrajine.
Inozemna vojna pomoć Ukrajini
Jednaku buru kao i potencijalno oduzimanje zamrznute ruske imovine u svjetskoj je javnosti pokrenula i ovotjedna najava Velike Britanije da će put Ukrajine - uz svoje tenkove Challenger 2 - poslati i podkalibarno streljivo s penetratorima od osiromašenog urana. Dok takav tip protuoklopnih granata i nije neka novost u naprednim zapadnim tenkovima – čitava je stvar sjajno došla propagandnim mašinama Rusije i Srbije. Iz ove prve se čulo da bi se takvo streljivo na bojištima moglo tretirati „upotrebom prljavih nuklearnih bombi”, koja će s ruske strane otvoriti prostor za korištenje „oružja s nuklearnom komponentom“ – dok su hrvatskim istočnim susjedstvom dominirali naslovi u kojima se ide „Nakon Srba, uranijumom na Ruse i Ukrajince“.
Za to vrijeme, tijekom posjete japanskog premijera Fumia Kishide Kijevu, u utorak 21. ožujka, moglo se čuti kako će njegova zemlja ratom pogođenoj Ukrajini dodijeliti 470 milijuna USD nove pomoći za energetski sektor i druge industrije. Ujedno, čak je i neutralna Švicarska u svome parlamentu pokrenula raspravu oko moguće uspostave programa pomoći Ukrajini vrijednog oko 5 milijardi švicarskih franaka – za humanitarne potrebe, razminiranje, zaštitu stanovništva, te jačanje infrastrukture.
No nije sva posljednjih dana spominjana pomoć bila tako miroljubive prirode. Naime, dok su Sjedinjene Američke Države odlučile Ukrajini ipak slati svoje starije tenkove M1A1 Abrams ne bi li se njihova doprema mogla obaviti još ove godine – iz Španjolske se čulo da će prvih 6 tenkova Leopard 2A4 u Ukrajinu iz te države krenuti do kraja idućega tjedna, dok je Finska u svoj novi paket vojne pomoći uvrstila i dodatna 3 protuminska vozila također bazirana na tenku Leopard 2 – do ukupnoga broja od 6 takvih vozila.
Ujedno, Švedska je već objavljene najave slanja tenkova i samohodnog topništva jučer dopunila i parlamentarnom ovlasti Vladi da samostalno odlučuje o besplatnom prijenosu vojne pomoći za Ukrajinu do maksimalnog iznosa od 6,2 milijarde švedskih kruna. Nagađa se da će to prvenstveno obuhvatiti dodatne tenkove, topništvo, te razno streljivo. Ipak, zadnjih se dana kao posebnom zanimljivošću profiliralo slovačko slanje borbenih aviona MiG-29 u Ukrajinu – potez o kojem se dugo nagađalo i pregovaralo, da bi sada konačno došao i do provedbe. Jučer su tako u ukrajinske ruke predana prva 4 slovačka MiG-a, za koja su u tu državu došli ukrajinski stručnjaci ne bi li ih najprije pregledali i doveli u red prije preuzimanja. Preostalih 9 takvih aviona trebalo bi ubrzo promijeniti vlasnika, temeljem ugovora kojeg su 17. ožujka potpisali Jaro Nadj, slovački ministar obrane, i Miroslav Kastran, veleposlanik Ukrajine u toj zemlji – jednako kao i ponešto protuzračnih sustava 2K12 „Kub”, koji su ispali dodatnim dijelom tog velikog posla. Pa ipak, posebnu je pažnju pobudila činjenica da se paralelno s ovim poslom čulo i o uzvratnoj donaciji SAD – koje u Slovačku zauzvrat šalju 12 novih jurišnih helikoptera Bell AH-1Z Viper, te više od 500 projektila AGM-114 Hellfire, dok je u pitanju i povlačenje dodatnih uzvratnih sredstava iz EU fondova kojima će Slovačka kompenzirati još dio svoje donacije Ukrajini. Sve zajedno – sjajan državni učinak nakon dugog pregovaranja!