Prije nego što je došla pred oči ruskog vojnika, Olena je tri tjedna gladovala i spavala na hladnom podu. Prije nego što ju je počeo ispitivati, vojnik joj je naredio da skine bluzu kako bi je mogao pregledati i pretražiti. Kaže da je to najveća neugodnost koju je doživjela tijekom bijega iz Mariupolja, svog rodnog grada.
- Masnice na ramenima mogu značiti da si snajperistica - prenosi Olena The Guardianu tvrdnje ruskog vojnika.
- Rekla sam mu, u kolovozu ću napuniti 60 godina, kako bi ja mogla biti snajperistica - nastavila je Olena te dodala da Rusa njezina objašnjenja nisu pretjerano zanimala.
- Čak ne nosim ni naočale - dodala je Olena nakon čega joj je vojnik naredio da skine bluzu.
Ukrajinci koji su od ruskih vojnika pobjegli u Gruziju često prepričavaju priče o, najblaže rečeno, neugodnostima koje su, poput Olene, doživjeli u filtracijskom kampu u mjestu Nikolske u Donjeckoj oblasti, teritoriju koji su proruski separatisti još 2014. proglasili dijelom Donjecke Narodne Republike (DNR).
Otprilike 20 tisuća Ukrajinaca pobjeglo je u Gruziju od izbijanja rata u Ukrajinu, a većina ih je u zemlju ušla iz Rusije preko granice na sjeveru zemlje kod mjesta Stepantsminde.
Spavali na kartonskim kutijama
Ukrajinci iz gradova poput Mariupolja i Hersona koji nisu mogli pobjeći na zapad zemlje morali su birati između ostanka u gradovima koje Rusi drže opkoljenima ili bijega u zemlju koja je napala njihovu domovinu. Da bi ušli u Rusiju, moraju proći tzv. filtraciju, proces koji uključuje fotografiranje, ispitivanje, uzimanje otisaka prstiju i pregled mobitela. Muškarci se tijekom pregleda moraju skinuti do donjeg rublja kako bi Rusi doznali posjeduju li tetovaže koje se vežu uz ukrajinske nacionalističke grupe. Svi moraju reći jesu li služili u ukrajinskoj vojsci te znaju li nekoga tko je služio.
Olena kaže da je vidjela kako su ruski stražari brutalno pretukli Ukrajinca koji među privjescima za ključeve imao ukrajinski grb - trizub. Nakon što su mu glavu izudarali teleskopskim štapovima i nogama, Rusi su muškarca izbacili iz kampa na hladnoću.
Najveći broj filtracijskih kampova nalazi se u gradovima i selima DNR-a poput Novoazovska, Manguša i Bezimenih. Ukrajinci koji su u autobusima pobjegli iz Mariupolja u kampove su dovedeni bez da su znali da će tamo završiti. Rečeno im je da će biti odvedeni u gradove pod kontrolom Ukrajinaca. Nakon što stignu u DNR, često ne mogu napustiti gradove u koje ih Rusi smjeste.
Boravak u filtracijskim kampovima uglavnom završi na jedan od dva načina - ili "prođete" ispitivanje nakon čega dobijete potvrdu da ste ga prošli ili ne prođete, što najčešće znači da ostajete u kampu kako bi vas Rusi mogli dodatno ispitati.
Kampovi se nalaze u školama, kulturnim centrima, sportskim dvoranama i drugim javnim ustanovama. Uvjeti u njima su maksimalno neugodni, a loše su i organizirani. Olena je u kamp u mjestu Nikoloske stigla sa svojom 65-godišnjom sestrom Tamarom i njezinim 70-godišnjim mužem. Isprve su spavali su na prvom katu kampa, a kasnije na kartonskoj kutiji. Olena novinarima nije htjela reći svoje puno ime. U kantinu su mogli ići tijekom prvih nekoliko dana boravka u kampu. Ona je, međutim, ubrzo zatvorena, a Rusi su Oleni, Tamari i Tamarinom mužu rekli da sami moraju pronaći hranu.
'Želim ići kući'
Maksim i Julija iz Mariupolja dugo su boravili u filtracijskom kampu u Mangušu, gotovo mjesec dana. Imali su sreće jer im je ponuđeno da za vrijeme filtracije odsjednu u kući koja je pripadala Maksimovu prijatelju iz školskih dana. Njihov bi boravak u Mangušu možda trajao i dulje da Maksim vojnom liječniku nije rekao da Juliji ponestaje inzulina za liječenje dijabetesa. Dok su čekali obradu, vidjeli su kako Rusi jednog ukrajinskog vojnika ispituju dok su mu ruke bile vezane iza leđa te dok je klečao.
Drugi su izbjeglice rekli da nisu morali dugo čekati. Neki su filtrirani u dan-dva te potom poslani u Rusiju. Igor (29) i Valentina (29), supružnici iz Mariupolja, u kampu je boravio samo šest sati.
- Mislim da nam je pomoglo to što je moja supruga tada bila u 9. mjesecu trudnoće. Morali smo brzo otići u bolnicu - rekao je Igor za The Guardian.
Ukrajinci koji su uspjeli pobjeći u Gruziju nisu postali žrtve nasilnih deportacija u ruske gradove. Žana je The Guardianu rekla da su ona, njezin muž i mladi sin pobjegli iz kampa nakon što su čuli da će biti deportirani na jedan ruski otok nedaleko od Japana. Kako nisu posjedovali filtracijske dokumente već samo migrantske vize, Žana je sa svojom obitelji prvo iz Novoazovska otputovala u ruski grad Taganrog. Obitelj je potom iz Taganroga vlakom otputovala u Vladikavkaz. U Vladikavkazu su se ukrcali u kombi koji ih je odvezao do rusko-gruzijske granice kod mjesta Stepantsminde.
Drugi su izbjeglice rekli da su im voditelji kampova odmah dopustili da odu u Rusiju čim su im rekli da to žele. Nakon toga su otputovali u Gruziju.
- Morate im reći da se želite skrasiti u Rusiji i pustit će vas na miru - rekao je Maksim.
Autobusi koji filtrirane Ukrajince iz DNR-a voze u Rusiju ne voze dalje od Taganroga. Ukrajinci potom u tom gradu kupe autobusne ili željezničke karte za Rostov na Donu. Oni koji su uspjeli stići u Gruziju rekli su da su uglavnom prvo doputovali u Vladikavkaz te potom prešli granicu. Međutim, dolazak do granice ne znači i prolaz iste. Petja je rekao da su ga ruski graničari natjerali da ih potplati kako bi mu dopustili da pređe granicu.
Ukrajinci koji se trenutno nalaze u Tbilisiju strpljivo čekaju trenutak kada će se moći vratiti u svoju domovinu.
- Moja je kuma još uvijek u Mariupolju. Poslala mi je fotografije križeva zabijenih u tlo. Grobovi se nalaze čak i u našim dvorištima. Želim ići kući, no to znači da ću morati otići u dio Ukrajine koji se ne nalazi pod ruskom okupacijom - rekla je Olena.