U RALJAMA ISIS-a

ISPOVIJEST TINEJDŽERKE 'Oteli su me iz bratovih ruku i darovali džihadistu. Silovao me i tukao, ali pobjegla sam...'

Zatvorili su je s još jednom djevojkom u vilu iz koje je pukom srećom uspjela pobjeći

Bila je večer, a djevojke Amel (18) i Jwan (17) provirivale su kroz prozor vile dvokatnice u iračkom gradu Faludži, koji se nalazi pod kontrolom džihadista iz Islamske države. Promatrale su automobile kako prolaze ulicom i pitale se kako bi mogle pobjeći da ih nitko ne primijeti. 'Ubiju li me, umrijet ćete u ovoj kući jer sam zaključao vrata', rekao im je džihadist koji ih je zatočio prije odlaska na bojišnicu.

Djevojke su pročešljale ormare i police u potrazi za bilo čim što bi im moglo biti od pomoći. Jwan je uzela mali ukrašeni sat, koji je ondje ostavio netko iz obitelji koju su borci ISIS-a protjerali iz vlastite kuće, nakon što su lani osvojili Faludžu.

'Mislila sam da ću možda uspjeti pobjeći bez da me ISIS primijeti, ali sam opet znala da bi me mogli i uloviti i prisiliti da ostanem. Mnogo toga lošeg mi je prolazilo kroz glavu', priča za Independent on Sunday Amel, djevojka nižeg rasta, okruglog lica i svijetle valovite kose. To joj nije pravo ime, a ovaj pseudonim u prijevodu s kurdskog znači 'nada'.

Ukradenim su telefonom djevojke nazvale svoje obitelji. 'Možemo provaliti vrata, ali ne znamo kamo bismo otišle', kazala je Amel rodbini. Obitelji su poslale vozača koji je kružio gradom, tražio ih je. Čim su djevojke uspjele stupiti u kontakt s njim preko telefona, krenule su u akciju. 'Našle smo nož i provalili bravu', kaže Amel. Nakon 20 dana u Mosulu i tjedan dana u Faludži, konačno su bile slobodne.

Odvezli su ih u sigurnu kuću, a dan kasnije utočište su našli u kući vozača koji ih je spasio. Ali to je bio tek početak, put do konačnog oporavka od traumatičnog zarobljeništva potrajat će još dugo i djevojkama neće biti lako.

Obje su pripadnice jazidske religijske zajednice, čija je vjera svojevrsna kombinacija islama, kršćanstva i zoroastrizma, a štuju anđela u obličju pauna. Više stotina tisuća jazida živi na sjeveru Iraka, u mjestu Lalish je njihov najsvetiji hram, no prošlog ih je ljeta ISIS proglasio poganima pa su postali jednom od glavnih meta fanatičnih džihadista, koji su ih počeli ubijati, silovati i porobljavati.

Dok se svijet u jednom trenutku fokusirao na izrazito tešku situaciju nekoliko desetaka tisuća jazida koji su se našli u klopci nakon što su od ISIS-a pobjegli u planinu Sindžar, Amel, Jwan i mnoge druge žene i djevojke iz jazidske zajednice već su bile pretvorene u ISIS-ov ratni plijen. Džihadisti su snimali videouratke u kojima su se hvalili svojim robljem.

Priča koju je ispričala Amel samo je jedna u nizu sličnih sudbina koje su zadesile druge jazide. Prema nekim podacima, oko 4.000 jazidskih žena i djevojaka trenutno je u ISIS-ovim rukama. Džihadisti ih siluju i zlostavljaju, a mnoge su prisilili na brak i na prelazak na islam.

Oteli je iz bratovih ruku

Na dan kada su Amel i Jwan otete, u kolovozu prošle godine, našle su se u hladu pod krošnjama drveća s nekolicinom rođaka na području udaljenom nekoliko kilometara od Tel Azera, gradića blizu Sindžara na sjeverozapadu Iraka. Bilo je vruće, a Amel je sa starijim bratom Kherom hodala i pričala držeći ga za ruku.

'Obitelji su došle pod drveće kako bi se okrijepili i oprali na obližnjem izvoru vode', prisjeća se Haso, stariji brat djevojke Jwan. Netom prije podneva skupina bradatih boraca napala je obitelji. Bili su visoka rasta i govorili su arapski. 'Prvo su nam rekli da nam neće ništa, da će nas samo odvesti u neku kuću', priča Amel.

ISIS-ovci su razdvojili žene od muškaraca. 'Oteli su mi brata. Vikao je za mnom, pokušavala sam skriti suze. Htio me spasiti. Majka ga je kasnije našla među mnogim drugim mrtvim muškarcima. Pokušala je razgovarati s njim, ali odgovora nije bilo', kaže Amel, gledajući u pod.

Nju i Jwan džihadisti su iz Tel Azera zajedno s još 50-ak žena i djevojaka odveli u Mosul, drugi najveći irački grad, u kojemu je prošlog ljeta vođa ISIS-a Abu Bakr al-Bagdadi proglasio kalifat. U velikoj neudobnoj kući sve su ih razdvojili na dvije grupe. 'Dvadeset dana nisam izlazila, nisam vidjela sunce, nisam udahnula svježeg zraka', kaže Amel, koja se više ni ne sjeća koliko je točno djevojaka bilo s njom.

Kada su džihadisti došli po Jwan, zaplakala je i počela dozivati Amel. Borci su ih stoga odveli obje: njih su dvije dali kao dar svojim suborcima u Faludži. Završile su u vili s početka priče, kod ISIS-ovaca Abu Hassana i Abu Jaffe. Za ovog drugoga Amel kaže da je bio jedan od ISIS-ovih zapovjednika. Obojica su svake večeri napuštali kuću kako bi išli na bojište.

'Nekad bih plakala'

'Jednom dnevno dali bi nam hranu i jako malo vode. Nismo mogle spavati jer smo bile prestravljene', kaže Amel. Obje su djevojke silovane u jednoj sobi.

'Nekad bih plakala. Rekla bih da mi se ne sviđa tu, ali Abu Hassan bi odbrusio: Ako je tako, onda ću te razdvojiti od Jwan. Želiš li na slobodu, nazovi roditelje, reci im da prijeđu na islam i nakon toga vratit ću te njima'.

U trenutku bijega, obje su nosile duge crne halje, a lica su prekrile nikabom. Nakon kraćeg boravka u sigurnoj kući i u kući vozača koji ih je uspio spasiti, otputovale su u Bagdad. Tamo su ih smjestili s drugim jazidima, a zatim su ih sve avionima prebacili u Kurdistan kako bi se vratili svojim obiteljima.

'Noge su mi se odsjekle od sreće', prisjeća se Jwanina majka ponovnog susreta s kćeri. Otac je dao zaklati i ispeći janje kako bi proslavili što je obitelj opet na okupu.

Glasine i podbadanja

No, i nakon povratka, djevojke su suočene s brojnim izazovima. Njihove su obitelji smještene u izbjegličkim kampovima, u kojima sve vrvi od glasina i podbadanja, što je poglavito usmjereno prema žrtvama silovanja. Jazidi jako drže do svojih tradicija i osobe koje prijeđu na druge vjere najčešće budu izopćene. No, u svjetlu razmjera ISIS-ovih zločina, jazidski su lideri u više navrata javno dali podršku bjeguncima iz džihadističkog zatočeništva, koji su u mnogim slučajevima silovani, zlostavljani i prisiljeni na prelazak na islam.

'Znamo da su te žene bile prisiljene preobratiti se i stoga imamo poštovanje prema njima. One nisu dale svoj pristanak na to', izjavio je Ido Baba Sheikh, brat jazidskog duhovnog vođe Babe Sheikha.

Nakon povratka iz zatočeništva, Amel bi padala u nesvijest kad god bi je pitali da im ispriča što joj se sve događalo. Nije se uspjela vratiti u školu, bila je preopterećena potresnim iskustvima. S neskrivenom tugom priča kako su drugi u jazidskom izbjegličkom kampu govorili loše o njoj. 'Kažu da nisam dobra, da nisam djevica', priča Amel.

Amel i Jwan su se prije pakla u zatočeništvu poznavale tek površno, no nakon svega su se jako zbližile i gotovo se svakodnevno čuju, šalju jedna drugoj poruke...

'Budi hrabra i snažna'

Oko pet mjeseci nakon bijega, početkom 2015. godine, u malom mjestu sjeverno od Mosula našla se s duhovnim vođom Babom Sheikhom. Bila je večer i u dvorištu njegove kuće ostalo je tek nekoliko ljudi. Zatekla ga je odjevenog u bijelu odjeću kako prekriženih nogu sjedi na kraju duge prostorije u koju mu se jazidi tijekom dana dolaze klanjati. Amel mu je poljubila ruku i zatražila ga savjet kako se nositi s neugodnim komentarima. Rekao joj je da mora biti hrabra i snažna.

Dan kasnije u zoru je ušla u sveti hram u Lalishu kako bi se pomolila. Misli su joj čitavo vrijeme usmjerene na Sindžar i na sve što je izgubila. 'Sjetila sam se kad smo znali doći ovdje u hram. U mislima mi je cesta od Sindžara prema mojoj kući', govori kroz smiješak i prisjeća se nedavnog puta na Sindžar cestom oslobođenom od ISIS-a. 'Kao da sam se vraćala kući, ali odmah sam se sjetila i loših stvari koje su mi se dogodile', priča.

Mjesec dana poslije, u veljači, Amel se našla u predvorju luksuznog hotela u Irbilu, glavnom gradu iračkog Kurdistana. Elegantno dotjerana, bila je spremna na odlazak u Stuttgart, u kojemu joj je obećano stalno boravište, školovanje te medicinska i psihološka pomoć, sve u sklopu inicijative za traumatizirane jazidske djevojke i žene koju je pokrenula njemačka savezna pokrajina Baden-Württemberg. S njom će otići i Jwan.

Danas, Amel izgleda pomalo izgubljeno među Nijemcima koji paze na nju u hotelu u kojem je smještena. 'Želim ići u školu, vidjeti Njemačku, upoznati ljude. Ali ako budem previše nedostajala roditeljima, vratit ću se u Kurdistan', ispričala je novinarki Independenta.

'Prije me znalo biti strah određenih stvari u životu. Nakon torture kroz koju sam prošla, ne bojim se više ničega', odlučno priča Amel, da bi se na kraju ipak slomila kada se prisjetila svog brata...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:20