ČOVJEK S LOGORAŠKIM BROJEM 73693

ISPOVIJEST POSLJEDNJEG PREŽIVJELOG SA SCHINDLEROVE LISTE ' Alkohol, žene i novac - tako je izgledao njegov život. Ali inače je bio jako dobar čovjek'

Oscar Schindler (lijevo), Michael Emge (skroz desno).
 Wikipedia/Screenshot

Michael Emge jedan je od 18 protivnika nacističkog režima koje je njemački novinar Tim Pröse opisao u knjizi 'Vjekovni svjedoci', a među kojima su pripadnici otpora, ljudi koji su spašavali živote i Židovi koji su preživjeli holokaust.

U nastavku donosimo izvadak iz knjige koji je objavio Spiegel.

Čovjek s logoraškim brojem 73693 posljednja je preživjela osoba u Njemačkoj koja duguje život Oscaru Schindleru. Od 1965. do 1974. Schindlera je bio prijavljen na adresi 'Am Hauptbahnhof 4', u Frankfurtu, u stanu broj 63, na šestom katu, ali danas na čovjeka koji je riskirao život da bi spasio 1.200 Židova podsjeća samo ploča na zidu kuće s portretom koji ga prikazuje neposredno pred smrt.

Krhki 84-godišnji starac došao je podzemnom željeznicom. Hoda sporo, ali uspravno. Ništa ga nije moglo slomiti. I danas, međutim, pazi da mu se netko ne približi sleđa. Prije nego što stane na pokretne stepenice na izlazu, pričeka da svi ostali odu. 'Uglavnom su napadali sleđa', kaže Emge o svojim mučiteljima. 'Tog osjećaja se do današnjeg dana nisam uspio osloboditi.'

U nastavku razgovora se Emge prisjeća Oscara Schindlera, neopjevanog junaka o kojem je Steven Spielberg snimio slavan film, a koji je umro 1974. u bijedi i zaboravljen od svih.

'Bio je dobar čovjek', kaže Emge i poslje kraće pauze dodaje: 'Ali, u privatnom životu je bio gad. Alkohol, žene, novac. Te tri stvari su mu bile važne u životu.”

Schindler je bio poslovni čovjek koji je volio konjak, engleske cigarete i sve lijepe žene koje bi sreo. Prema "svojim" Židovima je bio dobar i zato što su mu omogućili da se obogati', kaže Emge: “U početku je imao na umu samo svoju korist.'

O Spilbergovom filmu kaže: 'Kao komercijalni film je briljantan. Remek-djelo Hollywooda. Kao dokument nije od neke koristi”, kaže. 'Između ostalog, ne otkriva koliko je važnu ulogu igrala Schindlerova žena Emilie. Ona nas je snabdijevala hranom. Njen suprug je bio princ koji se ne bavi takvim sitnicama. Ona je krijumčarila dijamante u Berlin kako bi vratila “Schindlerove Židovke” deportirane u Auschwitz”, otkriva Emge.

Kaže da je to i jedan od razloga zbog kojih želi ispričati svoju priču. “Ne smijemo zaboraviti da je dragi Schindler bio nositelj crvene partijske značke Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije”, kaže on. To odličje dobijali su samo najvjerniji nacisti, pa je tako Schindler mogao ostaviti utisak na moćnike. Nikada to nije krio.

Bonvivan u odijelu po mjeri se, međutim, promijenio. Nakon što je postao svjedok nacističkih zločina više nije kupovao Židove da bi ih izrabljivao kao robove, već da bi ih spasio. Starce, bolesne, djecu. Među njima i Michaela Emgea, koji je tada imao 12 godina.

“Postojale su kazne za kradljivce krumpira. Vješali su ih tako da vrhovima prstiju dodiruju zemlju. Ruke bi im vezali na leđima i strpali im krumpir u usta”, prisjeća se. “Mučenje je trajalo šest-sedam sati, a mi ostali smo morali stajati u stroju.”

Emge priča i o radniku koga je zapovjednik htio streljati. Kao i u Spielbergovom filmu, čovjek je kleknuo, SS-ovac mu je nišanio u glavu, povukao obarač, ali oružje nije opalilo. Radnik je preživjeo.

Preživeo je i Emge, kao jedini od 65 rođaka.

“Bio sam sam. Kao stup”, kaže. Misli da ga je možda održala nada da će ponovno vidjeti majku, koja se također našla na listi. Ona je radila u Schindlerovoj tvrtki u Krakovu dok je on radio u radionici u logoru Plašov. Godine 1944. svi “Schindlerovi Židovi” trebali su biti premješteni u novu tvrtku u Brnjenecu (Češka). Zato je Schindler sastavio listu. Ali, Emgeova majka je ušla u vlak koji je žene vozio u Auschwitz, a ne u Brnjenec.

Glas mu zvuči umurno kada priča o dimu koji je udisao kada su SS-ovci zapalili barake u getu i bacali leševe u vatru. Sjeća se kako mu je sladunjavi smrad zastao u grlu i kiše pepela na nebu. Neposredno pred kraj rata napokon je došao dan spasa, ali i rastanka: Schindler je posljednji put izašao pred radnike svoje tvrtke u Brnjenecu.

Emge nikada neće zaboraviti trenutak kada je netko počeo pjevati židovske pjesme da bi mu se potom pridružili i ostali. “Zvuci su me okruživali, prožimali me. Bio je to trenutak kada sam udahnuo nadu”, kaže. Emge je bio živi svjedok scene ovjekovječene u filmu - kao 15-godišnji dječak oboljeo od tifusa, težak samo 27 kilograma. Stajao je pored radnika koji je dao svoje zlatne zube da bi od njih napravili Schindleru poklon za rastanak. “Vrištao je. Klještima su mu vadili zube”. Otopili su zlato i od njega izlili prsten.

Poslije rata, Oscar Schindler je živio u Regensburgu, Münchenu i Argentini, ali nikada nije povratio nekadašnji uspjeh. “Nije znao s novcem, sve je prokockao”, kaže Emge. Schindler se vratio kući, iznajmio skromnu sobu pored glavne željezničke stanice u Frankfurtu i nadao se pomoći. “Mnogi političari su u njemu vidjeli izdajnika. To ga je duboko boljelo.” Mnogi “njegovi” Židovi su mu novčano pomagali. Prsten od otopljenih zlatnih zuba izgubio je na pokeru.

Mihael Emge je preminuo u kolovozu 2014. u 85. godini. Poslije smrti mu je vraćeno njegovo pravo ime, koje je stajalo i u Schindlerovoj listi: Jerzy Gross.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 04:49