Irak ostaje slab i nestabilan - je li intervencija imala smisla?

RIM - Današnja NBC-ova izvijest o noćnom odlasku posljednje američke borbene jedinice iz Iraka (oko 4000 pripadnika Četvrte udarne brigade Druge divizije pješaštva) djelomično je demantirana u sljedećim satima. To je ipak bila posljednja cjelovita postrojba koja je napustila Irak, ali je ostatak američkog ljudstva ondje u borbenoj funkciji sve do kraja kolovoza.

Civilne žrtve

Ključna činjenica se ne mijenja: Sjedinjene Države Amerike obustavile su borbena djelovanja svoje vojske u Iraku, nakon sedam i pô godina, uz više od 4400 poginulih vojnika i više od 30.000 ranjenih te, tvrdi se, oko bilijun dolara troška - dok je broj žrtava na iračkim stranama neutvrđen, ali je jamačno daleko veći, a i među civilnim pučanstvom.

Philip Crowley, glasonoša američkoga vladina Obrambenog odsjeka, nazvao je odlazak posljednje brigade i posljednjeg tenka “povijesnim trenutkom“.

Krivotvorine o oružju

Nakon svih tih žrtava i svih troškova Irak ostaje formalno nešto demokratskiji negoli je bio pod režimom svrgnutoga pa smaknutoga Saddama Husseina, znatno nestabilniji i slabiji (što je nužno ojačalo susjedni Iran, još neskloniji Washingtonu), do te mjere da se opet treba pitati koliko je Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu vrijedilo truda ući u tu avanturu, i to služeći se krivotvorinama o Saddamovu navodnom oružju za masovno uništavanje koje “u nekoliko sati može pogoditi London”.

Sada je, dakako, kasno otvarati pitanje invazije (osim, eventualno, pred još nedonešenim Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu), kao što je i kasno podsjećati da je prethodni američki predsjednik George W. Bush još u svibnju 2003. objavio da je rat u Iraku završen. Rat nije završen ni sada, ali se svodi uglavnom na gerilu, koja tinja pod pepelom.

Snaga udara

I koja je u samo jednom udaru na vojarnu u Bagdadu gdje su se novačili vojnici ubila 60 i ranila 120 ljudi. Ta bi se iskra mogla još rasplamsati, kako se rasplamsala u Afganistanu. Pesimisti upozoravaju na snagu tog udara, optimisti podsjećaju da takve akcije nije bilo još od lanjskog prosinca, što bi značilo da su snage gerile znatno oslabljene. Ipak su uspjele pobiti 535 ljudi prošli mjesec (najkrvaviji od 2008.) i već više od 200 u kolovozu.

Toliko o tome koliko je rat završen i sada, nekmoli 2003.

Sjedinjene Države, uostalom, ne napuštaju Irak ni posve ni definitivno, ali njihova se nazočnost stanjuje.

Pomoćne snage

Od nekadašnjih 150.000 američkih vojnika ostalo ih je 56.000, a do kraja mjeseca odlazi ih još 6000, pa će oni biti “zadnje borbene postrojbe”, jer se preostalih 50.000 preobražavaju u “pomoćne snage” iračkih Oružanih snaga, s jedinom formalnom obavezom uvježbavanja i osposobljavanja iračkih snaga. Neće, dakle, biti šija, nego vrat.

No i tih 50.000 moraju otići iz Iraka do Silvestrova 2011. Unatoč tome što se iz vrhova iračkih oružanih snaga čula želja da američke vojne postrojbe ostanu još desetak godina: rekao je to prošli tjedan zapovjednik iračkih snaga podgeneral Babakir Zebari, ocijenivši da Irak neće biti kadar braniti svoje ozemlje sve do 2020. I izazvavši konsternaciju, naravno.

Ni od onih američkih vojnika koji unatoč tome odlaze iz Iraka - neće svi kući: najavljeno je jačanje vojne nazočnosti NATO-ovih snaga u Afganistanu, a Amerikanci ondje imaju lavovski udio u vojsci i financiranju operacija.

Pet glavnih točaka

Uz spomenutih 50.000 vojnika, u Iraku ostaje 2000 civilnih službenika u nadležnosti Državnog tajništva, koji će biti raspoređeni na pet glavnih punktova: u veleposlanstvu u Bagdadu, u konzulatima u Erbilu (u Kurdistanu) i Basri, te u područnim uredima u Mosulu i Kirkuku (s arapske strane kurdistanske granice, na područjima s kojih se crpi najviše nafte). Njih će pak čuvati oko 7000 “kontraktora”, ugovornih zaštitara s vojnom obukom i opremom. Washington je odustao od još jednoga područnog ureda, u Baqubi, navodno zbog troškova (100 milijuna dolara godišnje). I navedenih pet uporišta, formalno diplomatskih i konzularnih, ali po mnogočemu i vojnih, zapast će američke porezne obveznike još milijardu dolara do kraja sljedeće godine.

Ta se uporišta, dakle, doimaju kao suvremene verzije nekadašnjih američkih utvrda na “Divljem zapadu”, samo što su raspoređena na Srednjem istoku. Možda ćemo ih i zvati na isti način: Fort Mosul, Fort Kirkuk itd.

U rukama kontraktora

Reklo bi s da će, zapravo, sigurnost Iraka, ili barem sigurnost Amerikanaca i njihovih interesa u Iraku, biti povjerena “kontraktorima”, koji su u Iraku prilično omrznuti otkako su u rujnu 2007. zaštitari tvrtke Blackwater ubili u Bagdadu 17 civila.

Državno tajništvo (i njegova čelnica Hillary Rodham Clinton) preuzet će od listopada sljedeće godine i odgovornost za obuku i uvježbavanje iračke policije.

Dok neki vojni stručnjaci smatraju to lošom odlukom, budući da State Department nikada nije bio nadležan, pa stoga ni osposobljen za takvu aktivnost, drugi pak zaključuju da će ljudstvo za te zadatke biti “posisano” iz Oružanih snaga, te da će nakon toga američka diplomacija postati osposobljena i za vojne operacije, možda ograničene, ali munjevite.

Preoptimistične prognoze

To je element vrijedan daljnjih analiza.

Zanimljivo će biti analizirati i realne ovlasti Hillary Clinton u tom pogledu.

Da je Irak krhak govori i činjenica da još nije dobio vladu nakon parlamentarnih izbora u ožujku. Optimisti smatraju da je pozitivno što su u ožujku na izbore izišli i suniti. Pesimisti upozoravaju da će svaka vlada morati voditi računa da zadovolji i Arape sunite, i Arape šijite, i Kurde. Da će Irak, dakle, biti stabilan ne više od Bosne i Hercegovine. A u tom slučaju Zebarijeva procjena o samodostatnosti 2020. zvuči preoptimistično.