Haubice i high tech oružje možda privlače najviše pažnje. Međutim, baš kao i prije stotinu godina u Prvom svjetskom ratu, snajperisti su esencijalni dio oružanih snaga na ratištu, piše u reportaži s juga Ukrajine reporter New York Timesa.
S ukrajinske strane nema ih previše. Dijelom i zato što su prvi na meti neprijateljske tehnologije. "Rusi se obično kreću ujutro ili navečer", priča za američki dnevnik Bart, kako je borbeno ime šefu četveročlanog snajperskog tima koji operira na južnom ukrajinskom bojištu. Da se pred njim pojavi Rus, snajperistu koji je zauzeo položaj trebalo bi otprilike četiri sekunde da metkom dosegne njegov torzo. Ekipa koju vodi Bart na položaj je stigla prije zore, pod okriljem noći. Dan će im, kao i obično kada su u akciji, biti dug.
Upravo je širenje modernog naoružanja, koje se masovno testiralo u ukrajinsko-ruskom ratu, jedan od razloga što ima malo snajperista poput Barta i njegova tima. Mali dronovi, i njihovi kapaciteti za detektiranje neprijateljskih vojnika, otežali su skrivanje snajperskih pozicija, koje su opet ključne za uspjeh misije. Zbog toga su ukrajinske snage bile primorane promijeniti taktiku, a promijenile su i način treniranja novih kadrova.
Više od 600 kilometara od mjesta na kojem operira Bartova jedinica obučavaju se novi strijelci, piše New York Times. Volodimir ima 54 godina i sam se prijavio. Pred njim su, opisuje se u reportaži, papirnate mete. "Moja je izričita želja, i želja mojih kolega, bila postati snajperist. Moram uvježbati osnovne vještine jer kada dođemo na front, neće više za to biti vremena", kaže Volodimir.
Nema službenog broja snajperista u ukrajinskoj vojsci, navodi New York Times, ali procjenjuje se da ih je nekoliko tisuća, a podijeljeni su u dvije skupine. Većina strijelaca pripada u kategoriju u kojoj su strijelci sposobni likvidirati metu na udaljenosti između 250 i 300 metara. Često su u rovovima, kao podrška kolegama.
U drugoj kategoriji su strijelci koji gađaju mete udaljene i kilometar i pol. U tu kategoriju spada tek nešto pješaka koji mogu precizno pogoditi metu na takvoj udaljenosti. Potrebno je, naglašava NYT, ispravno očitati vjetar, temperaturu i tlak, prije nego što se povuče obarač.
U vojnim krugovima, piše NYT, snajperisti se nazivaju multiplikatorima snage jer imaju izuzetno velik utjecaj na ratištu s obzirom na njihovu veličinu.
Međutim, u eri dronova i termalne optike ta pozicija često plaća visoku cijenu. Naime, koliko god bila dobra njihova kamuflaža, snajperiste izdajnički otkriva toplina njihova tijela, pogotovo u nedostatku skupe "antitermalne" opreme. Isto vrijedi i za dim, prašinu i ponekad bljesak koji ih izdaje.
Upravo zbog toga nije svaki ruski vojnik dovoljno dobra meta. Potrebno je odmjeriti korist i rizik. Zato se vjerojatnost da će snajperist potegnuti obarač povećava ako mu je na nišanu "prioritetna meta" poput strojničara, časnika, člana posade za protutenkovske navođene projektile ili ruskih snajperista.
"Nema ih puno na drugoj strani. Ali, neki su izuzetno učinkoviti", kažu Ukrajinci s terena.
Za New York Times snajperska ekipa kaže kako je njihov način rada taj da intenzivno ubijaju i gađaju, a onda se povlače ili su i sami žrtva napada. Snajperisti sami procjenjuju hoće li samo promatrati ili će pucati. Sami se brinu za streljivo. Koriste aplikacije za vrijeme, balističke kalkulatore i iskustvo. Najkvalitetnije streljivo teško se dobavlja zbog cijelog niza kalibara oružja koje koriste Ukrajinci. Naoružanje se često dobrovoljno nabavlja u vlastitom aranžmanu.
Snajperisti također upravo vlastiti uspjeh koriste kako bi zahtijevali bolju opremu i resurse. Zato se svaka snajperska akcija snima. "Ako nema snimke, kao da se nije ni dogodilo", objašnjava Bart. Raptor, član njegove ekipe, otkriva kako si moralno olakšava težak posao. "Nije prirodno ubijati, ali to je naš zadatak. Neki ljudi s druge strane možda ne žele biti tu, ali ipak jesu", rekao je Raptor za NYT.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....