‘Igra života je dvojaki proces. Prvo, preživi. Drugo, reproduciraj se. Sve ostalo su detalji‘

U okolnostima gdje politički i javni život na Zapadu postaje žrtva jedinog dozvoljenog narativa, onog koji političku korektnost pretvara u zlatno tele svakog medijskog nastupa, sve više intelektualaca seli svoj mozak i rad na još uvijek nezagađeni YouTube. Ova 'seoba mozgova', s karamboliranih platformi velikih medijskih organizacija u slobodni internetski prostor stvorila je jednu neformalnu osovinu intelektualaca poznatu pod nazivom 'Intellectual Dark Web' koja, suženog PR kapaciteta i mogućnosti, predstavlja oporbu lobotomiziranim aparatčicima u zgradama nekoć poznatim kao sveučilišta.

Gad Saad, kanadsko-libanonski evolucijski psiholog (čija će nova knjiga 'Parazitski um: Kako zarazne ideje ubijaju zdrav razum' uskoro biti prevedena i na hrvatski) jedan je od najzabavnijih i svakako najuspješnijih aktera ove tranzicije čiji podcast 'The Saad Truth' broji milijune mjesečnih pregleda. Zovu ga i 'The Gadfather', spretno manipulirajućim njegovim libanonskim imenom kako bi stvorili vezu s prepoznatljivim Coppolinim antijunakom.

Saad redovito piše i za The Wall Street Journal, jedan od rijetkih listova u američkom medijskom konglomeratu čiji urednički želudac i dalje korespondira s realnošću svijeta u kojem se izdaje. O njegovoj novoj knjizi, parazitskim idejama s američkih sveučilišta, Hughu Hefneru i vječnim evolucijskim tajnama razgovarali smo preko popularnog Zooma.

Gospodine Saad, kako biste predstavili evolucijsku psihologiju laiku?

- Ovako: na isti način na koji koristimo teoriju evolucije da bismo objasnili zašto je naša jetra oblikovana onako kako jest i njene funkcije, evolucijska psihologija objašnjava principe koji se tiču najvažnijeg organa u našem tijelu - našeg mozga. Zašto smo ljubomorni? Zašto postoji rivalstvo između braće i sestara? Koje atribute muškarci i žene traže u svojim partnerima? Evolucijska psihologija jest praktična primjena darvinističkih mehanizama kako bi se pokušala objasniti ljudska priroda.

No, postoji nekoliko pristupa evolucijskoj psihologiji. Prema redukcionističkom pristupu, zakoni evolucijske biologije mogu objasniti sve što se događa u ljudskim društvima. Prema drugom pristupu, postoji tek određeni broj objašnjivih pojava na makro razini. Koji od ova dva zagovarate?

- Jasno, sve ovisi o fenomenu koji se proučava. No, realnost je da apsolutno ništa ne postoji izvan domene biologije. Mnogi, primjerice, pri objašnjavanju različitih fenomena, posežu za dilemom 'Priroda ili odgoj?' No, to je, u biti priglupo jer pretpostavlja da ove dvije stvari operiraju u paralelnim, međusobno isključivim svjetovima. Odgoj, zaboga, postoji u formi koju poznajemo - zbog prirode. Činjenica da se, primjerice, djeca na isti način socijaliziraju u Libanonu, Danskoj i Francuskoj direktna je posljedica naše biologije.

Tvrdite - život se, u konačnici, svodi na sljedeći princip: 'Na kraju dana, ne želite završiti kao nečija večera, želite nešto pojesti i želite seks.'

- Apsolutno. To su fundamentalni mehanizmi preživljavanja. Naravno, preživljavanje samo po sebi nije dovoljno. Mogu preživljavati koliko hoću, no ne pronađem li načina da raširim svoje gene, tada moji geni umiru sa mnom. Igra života je, u biti, dvojaki proces. Prvo, preživi. Drugo, reproduciraj se. Sve ostalo su detalji.

Dakle, sve ostale stvari koje sačinjavaju život kakav poznajemo su tek folklor koji se gradi oko ovih procesa?

- To je veoma interesantno pitanje. Na primjer, zašto postoji religija? Iz evolucijske perspektive problemu mogu pristupiti na dva načina. Postoji teorija u evolucijskoj psihologiji da su društva koja su prakticirala religiju dulje živjela od onih grupa koje nisu. Zašto? Jer religija osigurava veći stupanj zajedništva, snažniju koheziju, intenzivniju suradnju, itd. No, postoji i drugi način koji kaže da je religija nusproizvod koji nema nikakvih prednosti u smislu preživljavanja kao i, recimo, boja našeg skeleta. Ljudi koji o religiji misle potonje, smatraju da ista preživljava na grbači naših neuronskih sklopova koji su takvi kakvi jesu iz drugih evolucijskih razloga. Na primjer, čovjek kao vrsta ima razvijeno tzv. 'koalicijsko razmišljanje', to je urođeni mehanizam, promatramo svijet na način 'mi protiv njih'. Kada u finalu SP-a igraju Francuska i Hrvatska, sve svađe između Hrvata prestaju jer se 'zlo' trži na drugoj strani terena. E pa sve religije u sebi sadrže bazičnu koalicijsku psihologiju. Postoje Židovi i gentili (nežidovi, op.a.), muslimani i kafiri (nevjernici, op.a.), oni koji vjeruju u Isusa i oni koji idu u pakao. Religije, po ovom pogledu, preuzimaju urođeni neuronski mehanizam i na njemu preživljavaju. Isto je, primjerice, i s literaturom.

Kako objašnjavate reproduktivni folklor? Kažete, citiram: 'Nijedan muškarac nikada nije rekao: 'Moj Bože, imaš zaista sočnu guzicu. I volio bih se seksati s tobom, ali ne pokazuješ nikakve profesionalne i životne ambicije. Stoga, nema seksa za tebe, Linda...'

- Kada je riječ o seksualnim sklonostima, muškarci i žene su poprilično slični. I muškarci i žene priželjkuju inteligentnog i dragog partnera, no postoje i mnogi specifikumi. Muškarci će, u različitim kulturama, na različitim kontinentima, veoma uopćeno, veću težinu pri odabiru stavljati na fizičku ljepotu i mladost partnera. Žene će, u tom smislu, svoje seksualne odluke temeljiti na ambiciji partnera, na društvenom statusu i njegovom potencijalu. Ovakve se karakteristike uočavaju u radikalno drugačijim kulturama. Naravno, način na koji se mjeri društveni status diljem svijeta je drugačiji - negdje kravama, negdje nulama na računu - no u svim kulturama, muškarci koji su ambiciozni, odlučni, koji se ne plaše rizika, percipirani su kao mnogo atraktivniji od onih koji to nisu. Prema tome, zanemariv je broj muškaraca koji bi prekrasnoj ženi rekli: 'Žao mi je, nisi dovoljna odlučna u svojim profesionalnim stremljenjima, ništa od akcije večeras.' No, s druge strane, žene...

Kako evolucijska psihologija objašnjava te razlike?

- Postoje dva fundamentalna mehanizma evolucijske teorije, prirodna i seksualna selekcija. Prirodna selekcija je mehanizam koji objašnjava zašto vrsta razvija određene karakteristike. Sposobnost određene vrste da se kamuflira u prirodi je rezultat prirodne selekcije. No postoje i mnoge karakteristike koje se razviju, a da ne podliježu prednostima preživljavanja. Klasični primjer je paunov rep. Paunovi imaju ogroman rep koji im znatno otežava let, a k tome ga čini i veoma uočljivim u oku grabežljivaca. Paunov se rep nije razvio prirodnom, nego seksualnom selekcijom. Taj rep komunicira nešto veoma važno - on bazično govori: unatoč činjenici da imam rep koji me može koštati života, on isto predstavlja iskreni, skupi signal mojih kvaliteta kao mužjaka.

To je, ako se ne varam, Zahavijev signal?

- Veoma dobro! To je, naravno, Zahavijev signal. Dakle, da bi se signal ženki protumačio kao iskren, on mora biti skup, mora koštati, inače bi ga svatko mogao oponašati. Zahavi je bio izraelski ornitolog koji je proučavao arapskog brbljavca (vrsta ptice, op.a.). Arapski brbljavac kao vrsta prakticira veoma skupu, veoma opasnu formu altruizma koja ih često košta života.

Prenesimo to na čovjeka. Crveni Ferrari ili Picassova slika u dnevnom boravku je ništa drugo nego Zahavijev signal, skupa izjava namijenjena seksualnoj reprodukciji?

- Točno. No, evo što je interesantno. Ferrari je ekvivalent paunovom repu, no samo za određenu klasu. Ako si nouveau riche, običajno kupiš Ferrari. Zašto? Jer tek ulaziš u novi društveni ešalon, Ferrari postaje iskreni, skupi signal tvojeg novostečenog bogatstva. No, oni koji su uber rich, oni koji pripadaju kapsuli od 0,01% najbogatijih ne voze Ferrarije. A razlog iza toga je taj što unutar njihove milijarderske klase Ferrari naprosto nije Zahavijev, dakle, skupi signal. Svaki milijarder može priuštiti jednog takvog za dvjestotinjak tisuća dolara. No, s druge strane, slika od 150 milijuna koju bi, tehnički, mogao naslikati i majmun - e, to je skupi signal! Ti to zasigurno ne možeš priuštiti, ne može ni milijunaš s crvenim Ferrarijem – e pa ja mogu, što znači da sam ja taj koji okupira vrh društvene piramide.

Kralj pornografije 20. stoljeća i multimilijunaš Hugh Hefner je rekao u jednom intervjuu: 'Ono što je nevjerojatno je da su ukus američkih muškaraca i međunarodni ukusi u smislu ljepote u osnovi ostali isti. Stilovi se mijenjaju, ali naš pogled na ljepotu ostaje isti.' Vi ste radili znanstvena istraživanja koja dovode u vezu evolucijsku psihologiju i, primjerice, kozmetiku ili potrošnju odjeće. Neka od njih su i osvijetlila važnost ovih izjava osnivača tvrtke Playboy Enterprises. Može nekoliko riječi o tome?

- Naravno. Sjajno pitanje. Nekoliko važnih stvari: ako pogledate, primjerice, omjer ženskih bokova i struka onako kako ih preferiraju muškarci - tzv. figura pješčanog sata – on se numerički kreće od 0.68 do 0.72. (tzv. WHR broj, waist-to-hip ratio, op.a.). Prije nekoliko godina sam objavio istraživanje - content analizu online escort oglasa. Ono što se u oglasu obično nudi jest ime, visina i mjere tijela. Uposlio sam svoje studente da pronađu što je moguće više takvih oglasa, u različitim zemljama, na različitim kontinentima. Bio je to sjajan zadatak! Na kraju smo prikupili escort oglase iz 48 različitih zemalja. Što smo otkrili? Zamislite display s radiostanicama - originalne preferencije omjera struka i bokova počivaju negdje između 0.68. i 0.72. - to je zadana početna vrijednost, no ona se može mijenjati prema lijevo ili prema desno, ovisno o kulturnom kontekstu. U ponekim kulturama, koje su povijesno bile izložene epidemijama ili periodičnim gladovanjima, muškarci će adaptirati svoje ukuse i afinitete na ponešto zaobljenije i teže žene - upravo zato što unutar tog ekosistema takav odabir ima najviše evolucijskog smisla. Ovo, među ostalim, nedvosmisleno pokazuje da je interakcija između gena i okoliša kontinuiran dijalog. Dakle, ja mogu započeti sa signalom smještenim između 0.68 - 0.72, no moj kapacitet za adaptiranjem na okoliš konstantno evoluira.

U svojoj novoj knjizi 'Parazitski um' raspravljate o tome da najveća prijetnja opstanku ljudske vrste nisu velike bijele psine i opasni lavovi, nego – patogeni. No, patogeni u smislu ideja koje preoblikuju ljudsko ponašanje do bizarne neprepoznatljivosti. Zašto koristite analogiju s parazitima?

Razlog je taj što kao evolucijski psiholog često proučavam načine ponašanja u drugih vrsta kako bi pronašao objašnjenja nekih fenomena unutar vlastite. To se zove komparativna psihologija. Primjerice, postoji parazit imena toksoplazma gondii koji napada mozak miša. Miš gubi urođeni strah od mačaka i postane mu privlačan mačji urin - to, naravno, nije naročito pametno ako si miš. Slično operira i čovjek. Jednom kad se zarazimo izvjesnim idejnim patogenima, izgubimo kapacitete kritičkog razmišljanja. Gubimo mogućnost da se koristimo razumom, logikom, znanstvenim metodama, itd. Ono što zanima svakog epidemiologa jest - nulti pacijent. Odakle dolaze ovi idejni patogeni? Žao mi je što to moram reći, ali većina tih destruktivnih, glupavih ideja veselo stiže s ekosustava poznatog kao sveučilišta Sjedinjenih Američkih Država.

Dajte neke primjere...

- Pa evo najočitiji: redefinicija po rodnim pitanjima. Ljudi koji, primjerice, pate od izvjesnih oblika rodne disforije trebali bi biti tretirani s poštovanjem, bez šovinizma i mržnje. No, to ne znači da bi se zbog plemenitog cilja društvene pravde trebala pobijati znanstvena istina. Na američkim sveučilištima je postala aktualna ideja da muškarci imaju menstruaciju. Militantni feminizam je još jedan idejni patogen. Kulturni relativizam, identitetske politike, to su idejni patogeni koji sa znanstvenih stajališta, kojih se često vole doticati, nemaju nikakvog smisla. Ako hoćete zajednički kišobran svih ovih ideja - tada bi to bio postmodernizam. Postmodernizam kao intelektualni terorizam jer ono što radi jest da se u svojoj biti opire konceptu objektivne, znanstvene istine.

Koriste li se mladi brucoši tamponima koji se, po novome, nalaze u muškim zahodima na Sveučilištu Yale?

- Naravno. Moraju! (Smijeh). Nedavno sam se ispričao svijetu jer sam shvatio da je brak s mojom suprugom, ustvari, kompletno transfobičan. Kada sam, dakle, tražio ženu s kojom ću imati djecu, nastupio sam banalno mrzilački i nadasve prvoloptaški - tražeći ženu s vaginom. To je bilo veoma šovinistički s moje strane. Jer, evidentno, postoje i žene s vaginom i žene s penisom. I da nisam bio tako transfobičan, danas sam mogao imati ženu s penisom - stoga se duboko ispričavam na svom šovinizmu. No, nevjerojatno je da nametanje rodnog identiteta djetetu od strane progresivaca, nešto protiv čega su se inicijalno borili, sada, ustvari, postaje progresivna stvar. U SAD-u i Kanadi imamo eksploziju roditelja koji su otkrili da su njihova djeca transrodna u dobi od tri godine.

Dopao mi se citat u knjizi 'Parazitski um'. Pišete: 'Ne bismo smjeli mijenjati razumijevanje realnosti kako bismo slavili nečiju jedinstvenu osobnost.'

- Hvala ti što si to spomenuo. Tretman nečijih prava je zakonski ustanovljena vrijednost, on mora biti jednak za sve, no ja ni po čemu nisam dužan dijeliti entuzijazam tvojih malenih, osobnih idiosinkrazija niti, u konačnici, ti mojih. Naša je sloboda da odlučimo hoćemo li to učiniti.

U redu, no, ne mislite li da te neke ideje, 'patogene ideje', kako ih zovete, da dolaze, pa, u biti, s plemenitog mjesta?

- Dolaze. No, naposljetku svima im je zajednička jedna stvar - a to je da evoluiraju u nešto čudovišno. Zašto? Jer im isljeđivanje plemenitog cilja postane važnije od zaštite istine. Primjerice, kulturni relativisti će reći: 'Ej, tko si ti da vrednuješ nečiju kulturu?' No, što ako nečija kultura uključuje mutilaciju spolnih organa, ubijanje i progon homoseksualaca, tretiranje žena poput građana drugog reda? Svakako, originalna ideja stiže iz plemenitog mjesta; ne trebamo dodatno pojašnjavati sve užase ljudi koji su zlonamjerno tumačili evolucijska saznanja u 20. stoljeću. No, rješenje nije ideološko mapiranje svijeta koji neće imati biologiju, ljudske univerzale, apsolutne moralne istine. To je kao da ukinemo fiziku jer je fizika dovela do otkrića atomske bombe. Potraga za istinom mora biti deontološka, istina se ne smije žrtvovati na oltaru mogućih konsekvenci. Ja neću naštimavati određena znanstvena postignuć nauštrb tvojih osjećaja. Moj odgovor je: Jebeš svoje osjećaje!

No, jesmo li utoliko prijemčivi na postmoderne ideje upravo zato što dolaze s plemenitog mjesta?

- To je jedini logički zaključak. Dat ću primjer s društvenim konstruktivizmom i biofobijom. Vrlo je utješno po mene razmišljati tako da moj sin može biti sljedeći Leo Messi, ako ga dovoljno grlim ili ako ga ne grlim dovoljno. Nevjerojatno je osnažujuće razmišljati da smo svi rođeni s istim predispozicijama za uspjeh. I da nas tek različiti fragmenti socijalizacije usmjere prema ovom ili nekom drugom putu. Realnost je, nažalost, takva da je to potpuno sranje. Nismo rođeni s jednakim potencijalom, jedina stvar pod kojom bismo trebali biti jednaki je ona pod kišobranom zakona. Tu jednakost počinje i završava.

Hoćemo li uskoro svjedočiti konkretnoj društvenoj reakciji protiv ovih 'ideja patogena'? Protiv političke korektnosti? Protiv kulture otkazivanja? Protiv identitetskih politika?

- Ono što se trenutačno događa u SAD-u i Kanadi, prije ili poslije će se preseliti i već se seli i u Europu. Čovjek se mora nadati da će se narativ kukavičluka i apatije promijeniti. To se može dogoditi sutra, mirno, prekosutra, manje mirno, ili za 20-ak godina - značajno nemirnije. Neki dan sam čitao ocjene jednog psihoanalitičara koji je u cijenjenim američkim novinama bijelce nazvao parazitskom infestacijom. Dakle, ovoj priči treba hitno buđenje. Što je alternativa? Miroljubivi ljudi koji više neće imati strpljenja biti miroljubivi, i neki koji već sada nisu miroljubivi, a tada će, vjerujte, biti još manje.