HYGGE Jedna obična riječ za kojom je cijeli svijet poludio proglašena je za riječ godine. Znate li što to znači?

Collinsov engleski rječnik proglasio je nordijsku riječ “hygge” za riječ 2016. godine. Na Oxfordovoj listi također se našla pri vrhu, okružena kovanicama koje, doduše, daleko bolje opisuju društvene promjene i vrijednosne stavove koji su ojačali posljednjih godina.

Naučili smo tako, pogotovo ove godine, da “postčinjeničan” (post-truth) označava okolnosti u kojima činjenice manje negoli emocije i osobna uvjerenja ljudi utječu na oblikovanje javnoga mnijenja. Jasno je, bit će, i što predstavlja također ove godine često korištena riječ “Alt-right”, definirana kao ultrakonzervativno grupiranje u Sjedinjenim Državama.

Ali što je taj “hygge” koji su Danci brendirali kao svoj koncept, makar ćete, ako se osvrnete, i imate nešto sreće, pronaći ga i u vlastitom životu i domu?

Hygge je, kažu, zajedništvo i privrženost, vrijeme provedeno s ljudima do kojih vam je stalo, bez stresa i velikih očekivanja, hygge su svakodnevni trenuci mira i privatnosti koje posvećujete sebi ili dijelite s vašima, oko objeda ili stola, i oni trenuci uz kakvu mekanu deku i ispunjavajuću knjigu... Hygge može biti bilo što što umiruje, vraća k samom sebi, miče od utrke za novcem, statusom, kompeticije i s njom povezane napetosti. Hygge je uživanje u razgovoru s djecom, mir kućnog ogrtača i šalice čaja, kad zalijepljen o radijator promatraš snijeg što se lijepi o susjedni krov... Hygge korespondira s primarnom potrebom za mirom i sigurnošću, a potencira i to da osvijestiš baš ovaj, sadašnji trenutak, da ne razmišljaš o frustracijama prošlosti i strahovima budućnosti, već da si jedino - relaksirano prisutan u umirujućoj sadašnjosti. Hygge su trenuci bivanja u kojima se ne tjeskobiš zbog oko (ne)posjedovanja. Moguće ga je, recimo, naći u okrilju najdražeg naslonjača ili kolaču napravljenu po bakinu receptu.

Poplava knjiga

Knjige o hygge konceptu ove su godine preplavile svijet, pogotovo anglosaksonsko tržište. Baš ovih dana je jedna izdana i u nas, V.B.Z. je objavio “Hygge, sretan život na danski način” Louise Thomsen Brits. Bazično ta literatura podsjeća na self help, priča čitatelju kako svaki dan treba naći neko vrijeme za sebe, obiteljski život ili prijatelje i umirujuće rituale zajedništva.

Autorica je izvukla i ponešto, fragmentarno, od egzistencijalističkog učenja Sørena Kierkegaarda da nam, pojednostavljeno rečeno, kaže kako, ipak, treba prepoznati životno zadovoljstvo u malim stvarima. I tako nam sad hygge, poput Lego kockica za odrasle, prodaju Danci, nacija koja je ionako uvijek pri vrhu kad se mjeri indeks sreće. Svi ti Skandinavci općenito možda više od ostalih znaju uživati u malim stvarima u životu jer su im ona velika životna pitanja uređena; imaju socijalnu sigurnost koju pruža dobro vođena i jaka socijalna država, odlične škole i javna sveučilišta koji nude besplatno obrazovanje, dobro javno zdravstvo, penzije koje omogućuju dostojanstvenu i mirnu starost, pa kad je sve to već osigurano - hygge dođe k’o normalno tamošnje stanje duha.

Suvremena malena Danska nastala je postupnim raspadanjem povijesnog danskog kraljevstva koje se nekad širilo od Grenlanda do Islanda, obuhvaćalo Norvešku, jug Švedske, sjever Njemačke, današnju Dansku do baltičkih otoka. Prusima su morali dati dvije petine teritorija, a u 19. stoljeću gube veliko područje u Norveškoj, pa otad, kaže jedan od pokušaja objašnjavanja danskog mentaliteta iz kojeg izvire hygge, Danci uče biti zadovoljni s malim stvarima, ne težiti grandioznosti. Pomirili su se s time što imaju, dapače naučili su to cijeniti, idealizirati čak. Otkad, recimo, imaju tek malu i ravnu zemlju, više ne sanjare o norveškim brdima, nego se uvjeravaju da i ravničarska jednoličnost ima prednosti.

Zagrepčanka Martina Čilić posljednjih nekoliko godina živi na danskom Jyllandu, u manjem mjestu nedaleko od Århusa. “Ja i hygge se baš nismo našli na prvu, prve mi je godine u Danskoj bilo grozno dosadno, jer hygge u pozadini ima to da se u šest sve zatvori, ulice su puste, nema nigdje nikoga, svatko juri svojoj kući, i ti kao stranac, tamo neukorijenjen, skoro da ne znaš što bi sa sobom. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim i da prihvatim hygge”, govori gledajući sad na te svoje danske početke.

“Dancima je jako bitno odvojiti poslovno i privatno, i imati vremena za privatno. Čak i u branšama za koje ne shvaćaš kako uopće netko može otići s posla prije šest ili sedam poslije podne, ljudi pod normalno napuštaju ured u četiri ili pet. Vrlo su efikasni, nema kod njih ispijanja kava za radnog vremena, izlazaka na duge pauze, tamo ljudi dođu, fokusirano odrade poslovne obaveze i idu kući, pa onda i ne čudi što imaju vremena za hygge. Primjerice, u mom bivšem uredu je veliki prostor u kojem skupa radi 15 ili 20 ljudi. I potpuna je tišina, više-manje cijelo vrijeme je tako. Svi samo rade, niti ne progovore, osim ako trebaju poslovno izmijeniti kakav kratak dogovor.” Opisujući kako izgledaju danska poslijepodneva, kaže: “Nemate što tražiti u baru srijedom poslijepodne jer su gotovo svi doma. Danci jako malo izlaze radnim danom, idu eventualno na neki fitness, odraditi trening, ali ostatak vremena provode s obitelji. Primijetila sam da rano idu i spavati. Pamtim kolegicu Francuskinju koja se doselila iz Pariza i nakon nekog vremena vratila kući jer se nije mogla naviknuti na taj danski način života. Tako je koncipirana cijela država i društvo da se svi donekle ponašaju jednako, rade isto. Sama sam tamo, nakon prvog kukanja da mi je dosadno, počela uživati u tim “bezveznim” stvarima, ljeti sjediš na balkonu utorkom i do deset navečer čitaš knjigu”, smije se Martina Čilić.

“Tako je koncipirano da nigdje ne trčiš, konačno i kamo bi kad, i da hoćeš, nema toliko događanja koja bi te nekamo vukla. Tijekom tjedna navečer, čak ni ljeti, za radnih dana, pogotovo u manjim mjestima, nema baš puno ljudi vani, makar je dan do deset i dulje. Sve je to simpatično kad se naviknete, ali u početku je čudno kako cijela nacija radi isto, ja sam bila pomalo u šoku. Recimo, u siječnju je tamo stvarno pusto, ali zato, eto, cijeli je prosinac za Dance kao da je izvanredno stanje, svi su na cesti i vani, cijeli mjesec slave Božić, piju, jedu, kupuju, druže se.”

Postoji i Fredagshygge, obiteljski petak, Čilić ga ilustrira ovako: “Meni se činilo da se svodi na to da djeca i roditelji sjede i druže se, često uz - gumene bombone i čips. Hygge obično uključuje šećer, alkohol i masnoću, a isključuje velike teme i rasprave, nema politike, filozofije, nema mjesta tenzijama”.

Zašto je hygge odjednom postao viralni fenomen pitanje je za sociologe i antropologe, a vjerojatno i za marketinške stručnjake. Evoluirao je do neke vrste kulturološkog brenda Danske koji sad “prodaju” globalno. I nije ga bilo teško prodati kao magloviti koncept žudnje ostatku zapadnog svijeta, pogotovo Anglosaksoncima čije radno vrijeme traje od rana jutra do večeri, a vikendi i godišnji su nerijetko, tehnologiji zahvaljujući, opet privezani uz posao. Ne čudi što su hygge knjige preplavile, recimo, i američko tržište. Tako sad ta mnogoljudna nacija bez prava na europski duge godišnje odmore, univerzalnu zdravstvenu skrb, gdje je dobro obrazovanje često vezano uz privatne institucije i pozamašne račune, zemlja u kojoj gotovo da i ne postoji plaćen porodiljski dopust i koju tek čeka tranzicija u Trumpovu Ameriku, sanjari o životu u “obećanoj zemlji”, s ove strane Atlantika.

Jahanje na valu

Tomislav Gugo, savjetnik u danskom veleposlanstvu u Zagrebu, drži da bi jedan od potencijalnih odgovora za popularizaciju hyggea mogla biti velika popularnost danskih serija na europskom i sjevernoameričkom tržištu. “To se nije dogodilo slučajno. Danci su sustavno ulagali posljednjih desetak godina u te projekte dramskih serija, angažirali su kvalitetne scenariste, dobre produkcijske kuće, odlične redatelje i glumce, kako bi podigli razinu. I tako su se televizijske serije, iako na tom teško razumljivom jeziku koji govori relativno mali narod, ipak uspjele probiti ne samo na europskom, nego i na svjetskom tržištu. U svakoj od tih serija tu i tamo spominje se i hygge. Ljudi su polako čuli za to, pa su se počeli pitati što je uopće hygge. I onda su Danci, na tom valu, zajahali i stavili pečat da je to nešto dansko. Naravno da nije samo dansko i nitko u Danskoj neće reći da je to isključivo danski koncept.”

Danski veleposlanik u Zagrebu Anders Christian Hougård, u pokušaju da dočara hygge, kaže: “Hygge je, recimo, i način na koji je naša kraljevska obitelj u dodiru s običnim ljudima, to da oni šeću gradom, obavljaju kupovinu, također kreira hygge atmosferu. Možda su moji najbolji hygge trenuci bili u djetinjstvu kad bih kao dječak odlazio kod bake, tamo je sve bilo hygge, jer nisam imao obaveza, mogao sam raditi što sam htio, čekali su me kolačići, mir, sigurnost... Nakon što sam proveo godinu dana u Zagrebu, mogu vam reći da i ovdje, također, postoji hygge. Potpuno se slažem da to nije samo dansko, mislim da skoro svako društvo ima više ili manje slične stvari, ali u Danskoj je to sad pretvoreno u koncept jer su se druge zemlje zainteresirale za to. Dok hyggate, možda je to pojednostavljeno reći, ali na neki način se mičete od problema, pokušavate ne vidjeti ono što vas čeka i što trebate rješavati. Jednostavno se odmarate, a kako ćete hyggati, što ćete odabrati raditi za to vrijeme, to ovisi o vama”.

Vrijeme za sebe

Kristina Wolsperger Danilovski provela je u Danskoj tri godine, a o kulturološkim razlikama koje su je intrigirale, ponekad i iritirale, o razlikama njezina ovdašnjeg i tamošnjeg mentaliteta, pisala je u svojevremeno vrlo popularnoj knjizi “Danci i stranci”.

“Tamo je ‘veliki socijalizam’ živ i danas, to je ono što smo i mi nekad imali kad su mama i tata došli kući u tri i kad je cijela obitelj bila oko zajedničkog ručka u četiri. Kod nas to više ne postoji, ako netko i ruča kod kuće ne objeduje više s članovima obitelji, već kako tko uhvati vremena, ili pak uopće ne ruča, već tek večera kod kuće. Danci nisu baš otvoreni prema strancima, vrlo su orijentirani na obitelj i na svoje, ali i ta okrenutost obitelji je drugačija u Danskoj od one na koju smo navikli u Hrvatskoj. Kod nas ako si ‘okrenut obitelji’, to još uvijek često znači da kuhaš kao mutav, da se ubijaš spremajući. To jelo koje oni zajedno objeduju u šest svaki dan nije ništa komplicirano, nisu to ni juhe ni sarme, ne provodi se puno vremena u kuhinji. To su obično Smørrebrød sendviči, brza, pripremom nezahtjevna, ali zdrava hrana, najčešće integralni crni kruh, sušena riba, nešto salate...

Cijeli koncept je drugačiji, mi se kod kuće ubijamo od posla kuhajući i pospremajući. Oni, pak, teže funkcionalnom minimalizmu. Stanovi su lijepo uređeni, ali zapravo skromni, vrlo praktični za održavanje, tamo nećeš gubiti vrijeme perući zavjese, ionako ih nemaš”, kaže Wolsperger Danilovski pa zaključuje: “Hygge je valjda uživanje i u samoći, kod nas to ispada kao nešto čudno, ako nisi stalno u pokretu, ako ne ideš nekamo. Iz Danske sam donijela naviku da mi je i danas moj zagrebački stan zimi pun svijeća. To je, recimo, nešto čemu se ljudi tamo jako vesele, naprave neko ozračje skandinavske meditacije, priušte si svaki dan, pogotovo zimi, dekicu i vrijeme za sebe, ušuškaju oko sebe jastučiće i tako provedu neko vrijeme. Tako si stvore ugodu, toplinu i svjetlost u to dugo doba kad je gore nenormalno mračno. Mi se ovdje ne bismo smjeli žaliti na vrijeme jer naša noć i nije noć, tamo je četiri mjeseca jako hladno, vrlo mračno, baš pusto, ali Danci su uspjeli pronaći ljepotu i mir u tom mraku. Svatko ima svoju meditaciju i svoj hygge, naš bi valjda bio kavica, rakijica, prijateljica, susjeda, a oni bi vjerojatno poludjeli da ih netko stalno zove na kavu ili da im ulazi u kuću, da im susjeda svako toliko pozvoni na vrata s kolačima”.