NIZ STRAVIČNIH PRIČA

Horor u okupiranom Hersonu: ‘Otimaju i tuku mještane, siluju djevojčice, ne možete ni svjetlo upaliti...‘

Odrasle muškarce i žene tukli su u podrumima. Tukli su ih samo da bi ih tukli, kao čin besmislene agresije, kaže Sergej

izbjeglice iz Hersona

 Dmitry Makeev/Sputnik/Sputnik via AFP

Ukrajinski grad Herson od početka ožujka okupirale su ruske snage. Polovica njegovih stanovnika napustila je svoje domove, kao i svaki peti stanovnik Hersonske regije. Oni koji su ostali izašli su na proukrajinske prosvjede sve dok okupacijske snage nisu počele provoditi potpuni teror.

Građani su o masovnim otmicama, mučenju, pljački i silovanju sve ispričali Insideru, koji donosi niz jezivih priča iz Hersona, u prvome licu.

Olga: 'Mama je otvorila kapiju, a oni su joj prislonili puščanu cijev na glavu'

Moj tata je bio na tržnici, pokušavajući nabaviti kakve-takve zalihe jer je u Hersonu malo hrane. Mama je bila sama kod kuće s mojim mlađim bratom Sašom. Živimo u samostojećoj kući i imamo dvije ograde, a dvojica ruskih vojnika lako su razbili jednu. Došli su do prozora spavaće sobe mojih roditelja i pokucali. Moja mama je izašla da vidi što je. Čim je otvorila kapiju, prislonili su joj pušku uz glavu: 'Ruke gore!'. Pitali su gdje je moj otac. Moj mlađi brat se pridružio mojoj mami vani.

Prema maminim riječima, koristili su se taktikom 'loš policajac - dobar policajac': jedan je vikao i prijetio im, dok je drugi pristojno razgovorao. Pregledali su mobitele, a naš pas Bonja, mješanka srednje veličine, stalno je lajala. Jedan od vojnika obratio se mome bratu. 'Vidiš li ovog tipa s jurišnom puškom? On stvarno voli ubijati slatke psiće. Smiri svog'. Moj brat je otišao i zaključao našeg psa u dvorištu.

Vojnici su nazvali oca i pitali koliko će mu trebati da se vrati kući. Postavili su alarm na deset minuta i čekali. Ispalo je da su na ulici još šestorica vojnika - osmorica su došli uhititi jednoga civila! Dok su čekali i razgovarali s mojom obitelji, nikoga nisu pustili u našu uličicu, tjerali su ih da je zaobiđu. Kad je otac stigao, uveli su ga unutra i pretražili sve prostorije. Prije otprilike sedam godina, dok sam još bila u školi, bila sam članica Europskog kluba pa su mi pronašli malenu zastavu EU-a, rastrgali je u komadiće i razbacali po sobi. Bilo je to komično, a možda bih se čak i nasmijala da pri odlasku nisu odveli mog oca. Rekli su: 'Porazgovarat ćemo i odmah ga vratiti'.

Bilo je to 7. svibnja u pola dva. Od tad se nismo čuli s njim. Ne znamo kamo su ga odveli ni zbog čega. Moj otac je običan čovjek koji se oduvijek klonio političkog djelovanja i proveo je svoj život vrijedno radeći i zbrinjavajući nas. Kasnije sam čula na desetke priča poput ove naše. Upravo je 7. svibnja bila 'čistka' muškaraca po gradu. Zbog čega? Što pokušavaju postići? I glavno pitanje, koje nas svakodnevno tjera u plač: je li moj otac još uopće živ?

Anastasia: 'Muškarce su odvodili u podrum i tukli'

Prve eksplozije potresle su Herson u prvim danima rata. Moja baka živi blizu Černobajevke, a zidovi joj se nikad nisu prestali tresti. Početkom ožujka, ruski vojnici već su se osjećali kao kod kuće u Hersonu, noseći znak Z na svim svojim vozilima, kako vojnim, tako i civilnim. Mještani su nastavili izlaziti u znak prosvjeda sve dok se uljezi nisu obračunali s njima. Neko vrijeme su pucali u zrak, ali su se ljudi nastavili okupljati, pa su prešli na suzavac. Pokušali su nam podijeliti humanitarnu pomoć, no građani su im demonstrativno odbijajli išta uzeti. Tad je u gradu zavladala nestašica jer su Rusi blokirali cestu za sva vozila, uključujući ukrajinsku humanitarnu pomoć i dobavljače hrane. Deset dana kasnije police u supermarketima bile su prazne i počela se širiti panika.

image

Ukrajinci iz Hersona u početku su s indignacijom odbijali rusku humanitarnu pomoć, a kasnije će neki popustiti, uz prezir nepokolebljivih

Vitaly Timkiv/Sputnik/Sputnik via AFP

Danas jedan prosječan supermarket prodaje samo tjesteninu, čaj i kavu. Za bilo što drugo, trebate otići na tržnicu, gdje male privatne trgovine prodaju sve što mogu donijeti u grad riskirajući svoj život. Kad su nestašice bile najveće, neki su bili prisiljeni prihvatiti rusku humanitarnu pomoć, dok su drugi prolazili pokraj njih i snimali, izražavajući svoje ogorčenje.

U početku su okupatori koristili taktiku 'tihog terora': ruske trupe posvuda, njihovi amblemi na svakom uglu, a ljudi su se osjećali jadno i bespomoćno. Ako vas upucaju ili pretuku na ulici, nitko neće okom trepnuti. Lokalna policija nije mogla ništa učiniti. Moja mama izlazi samo po vodu, koja se doprema na posebne punktove. Kad su prvi put donijeli vodu, mama je stajala u redu četiri sata, unatoč borbama i eksplozijama naokolo. Nitko nije otišao jer se bez vode ne može.

U jednom trenutku telekomunikacije su prekinute na neko vrijeme. Bilo je zastrašujuće. Svake večeri razgovaram s mamom sat vremena o novostima i svakodnevnom životu, podržavamo jedna drugu. Moja baka živi izvan grada i kad god je granatiranje u Černobajevki, zove moju mamu da joj kaže da je dobro. Stoga je ostati bez kontakta tri dana bilo strašno.

Bojeći se ostati sama, bez ikoga s kim bi mogla razgovarati, mama je odlučila prenoćiti kod svoje prijateljice. Dok se vraćala oko osam ujutro, vidjela je dva velika vojna vozila ispred svog stambenog bloka i mnogo naoružanih ruskih vojnika koji su stajali blizu ulaznih vrata. Naš blok ima dva ulaza, pa je došetala do drugog, gdje joj je susjed rekao: 'Vrati se, samo mirno hodaj'. Moja mama se okrenula i vratila kod prijateljice, da je ne bi zbog tko zna čega maltretirali. Svaki dan provjeravaju naše telefone i premještaju kontrolne točke u gradu.

Kad se mama vratila kući nekoliko sati kasnije, ruskih automobila više nije bilo. Susjedi ispred kuće rekli su joj da je Rusima netko dostavio popis 'proukrajinskih' stanara s prezimenima i brojevima stanova. Priveli su upraviteljičina muža. Muškarce su jednog po jednog odvodili u podrum i tukli ih. Upraviteljica ih je plačući molila da poštede njezina muža jer je nedavno imao operaciju srca, ali uzalud. Tresao se cijelim tijelom kad se vratio, ali su mu poštedjeli lice. Nekoliko muškaraca je odvedeno. Koliko znamo, još se nitko nije vratio, prenosi Slobodna Dalmacija.

Ekaterina: 'Moj stric je otišao na tržnicu i od tad ga nismo vidjeli'

Imam baku i dva strica koji žive u centru Hersona, svi s invaliditetom. Baka teško hoda, a njezin stariji sin je vezan za krevet. Drugi sin, stric Valera, bio im je spas. Kupovao je hranu i podizao novac s bankomata. Ali i on ima zdravstvenih problema: ne može brzo hodati i drhte mu ruke, pa mu trebaju posebni lijekovi. S njim sam u vezi preko Telegrama.

U ožujku i travnju uspjela sam im preko volontera pronaći lijekove; njihovi prijatelji iz Kijeva poslali su im novac da im pomognu da prežive. Baki nije stigla travanjska mirovina. Kaže da su trgovine zatvorene, pa su hranu morali nabaviti na tržnici, gdje su cijene skočile za tri puta.

Da bi podigao novac s bankomata, a kartice više nitko ne prima, barba Valera stane u red u pet ujutro. Posljednji put kontaktirala sam s njim 4. svibnja u 9:52 ujutro. Samo mi je poslao poruku: 'Bok, dobro smo'. Kako mi kaže baka, oko deset je otišao na tržnicu. Počela se brinuti oko dva popodne, jer se nije javljao. Od tad se nismo čule s njim. Nemam dokaza da su ga Rusi odvukli, samo neke posredne.

Njegov račun na Telegramu izbrisan je otprilike u vrijeme kad je nestao. Na mjestu njegove korisničke fotografije bila je ukrajinska zastava i natpis 'Putin budala'. U kontaktu sam s prijateljicom moje bake, pa sam je upitala što ih je moglo navesti da ga odvedu. Rekla je da su sve provjeravali neselektivno, čak i u javnom prijevozu, uglavnom muškarce, pregledavali su im telefone. Rekla mi je: 'Telegram je zabranjen u Hersonu. Kad god izađemo van, sve izbrišemo'.

image

ruski vojnik u Hersonu

Konstantin Mihalchevskiy/Sputnik/Sputnik via AFP

Sve sam njegove podatke proslijedila dobrotvornim zakladama, volonterima, Telegram chatovima gdje traže nestale u Ukrajini... Nema zapisa o njemu u mrtvačnici, bolnici ili policiji. Moja baka je čak išla i kod Rusa, u tzv. administraciju. A tek tu nitko ništa 'ne zna'; rekli su joj da dođe sutradan s putovnicom moga strica. Na njezino pitanje u koliko sati otvaraju, rekli su: 'U isto vrijeme kao jučer'. 'Pa kad bi to bilo?'. 'U isto vrijeme kao i dan prije'. Možete li zamisliti takvu bešćutnost? Kako možete razgovarati s nekime tko traži svoju voljenu osobu takvim tonom?

Mojoj baki život nikad nije bio lak. Kad god me nazove, kaže da Rusi nisu ništa bolji nego što su nacisti bili u njezinu djetinjstvu, a nikakva ruska TV ne može ju natjerati da se predomisli.

Sergej: 'Istjerali su obitelji iz domova i odnijeli im kućanske aparate'

Ja sam volonter u Hersonu. Od stanovnika dobivamo brojne dojave o krađama. U jednom naselju ruske trupe zaplijenile su sve automobile. Neki od njih su kasnije vraćeni, ali mnogi nisu. Bilo je prilika kad bi dovezli kamion pun vojnika. Istjerali bi obitelji iz domova, odnijeli im kućanske aparate, čak i kuhinjske nape, utovarili ih u kamion i odvezli se.

Tad su počeli i tući stanovnike. Dvije djevojčice silovane su u selu sjeveroistočno od Hersona - jedna je imala jedanaest godina, druga četrnaest. Susjedi i obitelji kažu da su to učinili Kadirovljevi borci.

U međuvremenu su odrasle muškarce i žene tukli u podrumima. Nisu bili sustavno mučeni niti ispitivani; tukli su ih samo da bi ih tukli, kao čin besmislene agresije. Takva je brutalnost prisilila ljude da noću bježe iz svojih domova, ostavljajući za sobom sve što Rusi već nisu uzeli. Okupacijske vlasti zabranile su kretanje po okupiranim gradovima i selima, ali ljudi su ipak odlučili otići, riskirajući pritom svoje živote.

Poznajem jednu obitelj koja je pobjegla tako da su njezini najstariji članovi puzali preko polja sa svojom djecom i unucima. Mogli su ustati samo kad bi hodali šumom. A onda su opet puzali na trbuhu, sve do ukrajinskih kontrolnih punktova, gdje su ih dočekali, ugrijali i dali im čistu odjeću kako bi mogli dalje putovati do rodbine i prijatelja.

Negdje u prvoj polovici ožujka ruska je patrola zaustavila trudnicu na ulici. Kako je kasnije rekla, među njima je bila i jedna službenica. Pregledali su njezine džepove i telefon i pronašli razgovor s prijateljicom koja služi u Oružanim snagama Ukrajine. Zbog povezanosti s ukrajinskom vojskom ugurali su je u vozilo, stavili joj vrećicu na glavu i odveli u neku ustanovu, gdje su je dugo ispitivali i mučili. Policajka ju je tukla, a muškarci zaprijetili da će je silovati. Zatim su je odvezli i izbacili iz vozila, govoreći joj da bi trebala biti zahvalna što je nisu ubili.

Usprkos općem teroru, 9. svibnja u Parku slave u Hersonu održan je alternativni skup u povodu Dana pobjede. Neki građani su se pridružili tom skupu, noseći žute vrpce na prsima kao simbol protiv okupacije, piše Slobodna Dalmacija. Svi su pokupljeni i odvedeni na nepoznato mjesto. Nekih još nema.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. prosinac 2024 00:40