Petak 27. listopada ujedno je i 611. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Iako ondje na pojedinim sektorima bojišnice i dalje traju prilično žestoka sukobljavanja, iznimno kišno vrijeme koje danas kulminira pomalo je zadnjih dana ipak usporilo ritam tamošnjih borbenih djelovanja. Pri tome, glavnina aktivnosti je izgleda koncentrirana na prostor grada Donjecka – posebice sjeverozapadno od tog okupiranog grada, u zoni ukrajinske utvrde Avdiivka. Taj grad je od predratnih preko 30.000 stanovnika spao na tek oko 1.000 civila, dok tamošnja vojna posada uporno odbija ruske napade u toj vjerojatno jedinoj zoni gdje bojišnica i danas na grubo prati stanje od 2015. godine. No usprkos jakim utvrđenjima, izgleda da su se tijekom ovog mjeseca ruske snage baš zainatile ondje konačno postići bitnije pomake – te se nakon 14. i 19. listopada, i u utorak 24. bilježilo nove velike kopnene napade. Iako ukrajinski izvori tek uvjetno spominju tamošnje probleme, s ruske se strane opet čuju velike najave bitnijih pomaka na karti, kao i skorog opkoljavanja Avdiivke ili čak presijecanja tog izduženog urbanog prostora na dva ili tri manja okruženja.
Naravno, dok sve takve tvrdnje treba uzeti s masivnim rezervama (jer se obično ne pokažu ni blizu istini), ipak izgleda da je tamošnje žrtvovanje brojnih ljudi i velikih količina tehnike ipak imalo određenih učinaka. Navodno se sjeverno od Avdiivke uspostavilo manji mostobran na pruzi kod Stepove, a ruski izvori ustrajno navode da je ipak uspjelo zauzimanje i oveće uzvisine sjeverno od koksare na sjeverozapadu Avdiivke (s koje puca pogled na širu okolinu, što se koristi za navođenje topništva i raznolikih zračnih sredstava). Uz to, tijekom zadnja 24 sata čulo se i o navodnom pomaku ruskih snaga južno od Avdiivke – navodno na poljima sjeverno od okupiranog sela Opitne prema gradu, te iz naselja Spartak i Jasinuvata prema istočnim predgrađima Avdiivke (uz poseban spomen tamošnjeg pogona za pročišćavanje vode na autoputu H-20, oko 1,5 km sjeverno od velike petlje). Dok je točno stanje još nejasno, ostaje za vidjeti kakvog će učinka imati i razne vijesti o pristizanju brojnih ukrajinskih pojačanja s drugih dijelova bojišnice – koje opet pronose prvenstveno ruski izvori, ujedno se naslađujući naznakama da bi im to moglo omogućiti kakva napredovanja u tim (oslabljenim) borbenim zonama.
Uz sve to, nije bilo mirno ni na ostatku ukrajinske bojišnice, koja čitava bilježi brojne topničke duele, raketiranja i bombardiranja – kako na samoj liniji sukobljavanja, tako i po pozadini. Dok na sjeveru Donbasa obje strane izvještavaju o borbama istočno od Kupjanska - ni ondje, ali ni južnije oko okupiranog grada Svatove (prostor sela Nadija zapadno od Svatove), ili u zoni oko okupirane Kremine (Makiivka i Nevelske sjeverozapadno, Torske i Jampolivka zapadno, ili u šumama jugozapadno) nije bilo bitnijih pomaka. Slično je i oko Bahmuta, gdje se izgleda bilježe ruska borbena nastojanja sjeverno od grada (ponešto dalje, na oko 13 km, oko Vasjukivke, ili bliže, na samim prilazima gradskom prostoru kod prigradskih sela Hromove i Bogdanivka). Doduše, nema bitnijih pomaka ni južno od grada, gdje i dalje ukrajinska strana govori o svojim ofenzivnim nastojanjima neposredno istočno od pruge Bahmut-Gorlivka (potez Klišćivka-Andriivka) – što izgleda radikalno usporavaju učestali ruski protunapadi.
Jednako je borbeno, ali s vrlo malo pomaka, i stanje u jugu Ukrajine – na prostoru južno od Velike Novosilke (posebno s borbama sjeverno od okupiranog sela Prijutne i jugozapadno od oslobođenog Staromajorske), te južno od Orihiva – na glavnome pravcu ukrajinske ljetne ofenzive. Ondje se čuje o manjim pomacima bojišnice po pitanju širenja ukrajinskog proboja kroz ruske linije – ali takvi pomaci na zapad od Robotine ili na istok prema Verbove gotovo pa se ne vide na kartama. Slično je nejasno i stanje uz donji tok rijeke Dnjepar – gdje se zadnjih tjedan dana moglo pratiti brojna manja ukrajinska desantiranja na istočnu obalu. Iako se i dalje drži barem manji dio uporišta u selu Krinki, bojišnica se više kolebala oko 25 km jugozapadnije, u zoni istočno od željezničkog mosta Antonivski na Dnjepru. Iako se ondje prvo pričalo o ukrajinskom oslobađanju sela Poima, Pišćanivka i Pidstepne, izgleda da je Rusima uspjelo iz njih izbaciti oslobodioce – tako da su tek naknadni valovi ukrajinskih pojačanja opet doveli do borbi za ta mjesta. Budući čitav taj prostor karakteriziraju jako intenzivna topnička djelovanja, a mjesta na zapadnoj obali Dnjepra ruski agresori dnevno zasipaju i s više desetaka teških navođenih zrakoplovnih bombi – još je neizvjestan ishod tih sukobljavanja, baš kao i žrtve koje se time trpe – dok Ukrajina izgleda i ondje (ali i na pojedinim drugim zonama bojišnice) zadnjih dana aktivno štedi topničko streljivo. Takve je navode teško provjeriti, baš kao što je jednako nejasno i stanje stvari po pitanju ruskih rušenja ukrajinskih zrakoplova. Naime, zadnjih se dana iz ruskih izvora čuje o rušenju desetaka ukrajinskih letjelica raznih tipova, bilo iznad bojišnice ili dalje u pozadini – što se pripisuje novom obliku borbene suradnje senzora na specijaliziranim avionima Beriev A-50 i raketnih sustava S-400 Triumf – naravno, ako nije riječ o već poslovično pretjeranim hvalama agresora, kakvih se po pitanju uništenja čitavog ukrajinskog zrakoplovstva u ovome ratu čulo već mnogo puta.
Zračni napadi
U noći od utorka na srijedu 25. listopada, na Ukrajinu je s jugoistoka (Primorsko-Ahtarsk u Rusiji) bilo lansirano 11 kamikaza-dronova Shaheed-136/131, koji su navodno svi bili srušeni od protuzračne obrane. Ipak, oko grada Hmeljnicki zabilježene su štete na civilnim objektima i barem jednom „objektu kritične infrastrukture“ koji su ruski izvori opisivali kao ukrajinsko skladište streljiva. Ponešto kasnije se iz ukrajinskih izvora čulo o ruskom zračnom napadu na širi prostor nuklearne elektrane Hmeljnicki na sjeveru te oblasti, kod naselja Netišin – u kojem su bili oštećeni upravni i pomoćni objekti elektrane te dio dalekovoda, što su potvrdili i iz Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Za to vrijeme bilježilo se i ukrajinske bespilotne letjelice iznad ruskih oblasti Brijansk (barem 4 komada), Belgorod (barem 6 komada) i Kursk (izgleda jedna) – doduše s malo navoda konkretnijih ciljeva ili šteta. U kasnim večernjim satima četvrtka 26. listopada s ruske se strane čulo o rušenju još jedne letjelice iznad Kurske oblasti – dok je na Ukrajinu bilo lansirano 6 ruskih kamikaza-dronova (5 njih i srušeno po putu) i jedna raketa „Iskander-M“ iz Voronježa prema Harkivu – bez posebnog navoda cilja ili počinjene štete.
U takvim okolnostima dobrim se vijestima mogu smatrati objave o početku rada namjenskog sustava za borbu protiv dronova kojeg je u delti Dunava terenski rasporedila Rumunjska. Riječ je o opremi koja sada omogućava detektiranje i iznimno nisko letećih ciljeva – dok je s takvim senzorima navodno uvezana i „oprema za borbu protiv bespilotnih letjelica“. Nije, doduše, jasno kada će sve to biti aktivirano – budući su ruski dronovi u delti Dunava bili aktivni već mnogo puta, a navodne putanje leta su im uvijek plesale direktno po međudržavnoj granici. Dok se donedavno toleriralo ne samo prolazak nego čak i višestruke padove takvih letjelica na sam prostor Rumunjske, bit će zanimljivo vidjeti parametre budućeg aktiviranja ovog javnosti slabo opisanog obrambenog sustava.
Međunarodna pomoć Ukrajini
Dok se u zapadnim medijima čuju hvalospjevi čak i ukrajinskim prilagodbama projektila zrak-zrak AIM-9M Sidewinder za protuzračnu uporabu s kopna – ostaje činjenica da NATO i EU zapravo muku muče s organiziranjem bitnije vojne pomoći. Dok pojedine države uspješno pomažu – čim je riječ o skupnim naporima tu itekako ima problema. Iz SAD se tako ovog utorka čulo da su tijekom rata u Ukrajini cijene granata kalibra 155mm po komadu porasle s oko 2.000 eura na oko 8.000 eura. Uz to, niz zemalja zadnjih se desetljeća zapravo prestao pridržavati pravila o kompatibilnosti takvog streljiva – tako da danas unutar NATO kruga postoji 14 odvojenih varijanti granata od 155mm. Dok su takve razlike dobre za osiguravanje od ikakve konkurencije vlastitog nacionalnog tržišta za oružje i pripadajuće streljivo – one itekako štetno djeluju kad igdje izbije ozbiljan rat i potrošnja granata naglo skoči nebu pod oblake kao u Ukrajini. Ne bi čudilo ni da upravo takve razlike i tržišna ograničenja stoje u temelju neuspjeha EU da prema planu osigurava topničko streljivo za Ukrajinu. Naime, iako se u Bruxellesu još ovoga ožujka politički odlučilo za Ukrajinu proizvesti milijun granata kalibra 155 mm u godinu dana – do sredine ovoga ljeta otposlano je bilo oko 25 posto planiranoga, a zadnjih se dana čulo da je do sada izvršenje tek na oko 30 posto plana. Kako je to zorno izrazio Gabrielius Landsbergis, ministar vanjskih poslova Litve – „EU je Ukrajini obećala 1.000.000 komada granata. Do sada, mi smo isporučili samo 300.000. U međuvremenu, Sjeverna Koreja je isporučila 350.000 Rusiji“. Dakle, EU kao vojno-industrijski saveznik zapravo stoji lošije nego jedna Sjeverna Koreja.
Za to vrijeme, sliku opet (barem donekle) samostalno popravljaju pojedine države. Tako je Australija 25. listopada najavila svoj novi paket pomoći Ukrajini vrijedan oko 12,7 milijuna USD – s opremom za razminiranje, anti-dron sustavima, 3D printerima i drugom robom – a Litva je otposlala 61 vozilo hitne pomoći. Samo dan nakon posjeta danskog ministra obrane Troels Lund Poulsena Kijevu, objavljen je i 13. paket pomoći iz Danske vrijedan oko 500 milijuna eura, koji će sadržavati borbena vozila BMP-2, tenkove T-72EA, razno streljivo i granate, bespilotne letjelice te inženjerijsku opremu i vozila. Dok je taman započela i praktična obuka ukrajinskih pilota na borbenim aviona F-16 u saveznoj državi Arizona, iz SAD je objavljen 49. paket vojne pomoći iz robnih zaliha tamošnjih tijela izvršne vlasti (Presidential Drawdown Authority – PDA). Predsjednik Biden je ovoga puta odaslao 150 milijuna USD vrijedan paket dodatnih raketa za sustave NASAMS i HIMARS, dodatne rakete AIM-9M Sidewinder i FIM-92 Stinger, topničke granate kalibra 155 i 105 mm, protuoklopne rakete TOW i Javelin, oko 2 milijuna komada pješačkog streljiva, te opremu za noćna djelovanja, zimsku opremu, eksplozive i razne rezervne dijelove.
Dok se nedavno moglo vidjeti i američko slanje u Ukrajinu razne vojne robe zaplijenjene širom svijeta – pod uvjetom da uspije, mogla bi biti zanimljiva i europska inicijativa da se tako u Ukrajinu pošalje 146 oklopnjaka koje je na putu u Libiju svojedobno zaplijenila EU pomorska misija IRINI. Ta je vojna oprema predstavljala kršenje tamošnjih embargo-odredbi, a trenutno se oko nje vodi spor s pojedinim frakcijama iz Libije – ali ako se ne može bolje, i ta bi vozila dobro došla vladi u Kijevu. Naime, dok se u Washingtonu 25. listopada ipak uspjelo izabrati novog republikanskog čelnika Zastupničkog doma u Kongresu – tek predstoje kongresne rasprave o velikim međunarodnim paketima pomoći čije je financiranje Biden skupno tražio za Ukrajinu, Izrael i Tajvan. Za to vrijeme, čelnici država Europske unije su se u četvrtak 26. i petak 27. listopada okupili u Bruxellesu na skupu na kojem je, uz pitanje Gaze, na dnevnome redu bila i daljnja velika pomoć Ukrajini koju se uvelike planira, ali bitno teže usuglašava. Naime, dok je donedavno problem bio samo u mađarskome premijeru Viktoru Orbanu – sad su problema barem dva, jer se na vlasti pojavio i slovački premijer Robert Fico, sada ponovno, nakon kraće pauze, prisutan i u EU okružju.
Mađarska je već i prije ovog skupa najavila svoje protivljenje planu za dugoročniju vojnu pomoć Ukrajini, od 2024. do 2027. godine, u skupnoj vrijednosti od 20 milijardi eura. Uz to, za njihov nacionalni pristanak na već odavna usuglašeno slanje pojedinih paketa EU pomoći iz okvira Europskog instrumenta za mir (EPF) u pojedinačnoj vrijednosti po 500 milijuna eura – sada se traži da ukrajinska delegacija osvane u Budimpešti na posebnim pregovorima. Ujedno, takvo uzurpiranje ukupne EU politike iz Budimpešte se dodatno začinilo i Orbanovim izjavama kako je on, a onda i Mađarska, za „strategiju mira i želi učiniti sve da imamo mir“ (dok je ostatak EU za „strategiju rata“). Takve fraze koje u praksi idu direktno na rusku ratnu korist, moglo se istoga dana praktično u istovjetnoj formi čuti i od novog slovačkog premijera – koji ne planira podržavati EU sankcije prema Rusiji, te misli natjerati EU da se „od dobavljača oružja Ukrajini“ pretvori u „mirotvorca“. Konkretno, Mađarska je naglasili kako traži prvo izradu nove EU strategije za Ukrajinu, prije ikakvih odredbi o financijskoj pomoći – ujedno se protiveći i planovima za izdvajanje 50 milijardi eura makroekonomske pomoći tijekom nadolazećih godina. Slično se čulo i od slovačkog premijera koji je prvo predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen obavijestio kako njegova zemlja više neće vojno podržavati Ukrajinu (koncentrirajući se samo na humanitarnu pomoć) – da bi onda posebno istaknuo korupciju u Ukrajini kao bitan ograničavajući faktor za ikakve dodjele sredstava, tražeći pritom jamstva „da europski novac (uključujući slovački) neće biti pokraden“.
Na sve ovo su se prvo mogla čuti pojedinačna negodovanja drugih EU čelnika koji se najednom nalaze upregnuti u mađarske nacionalne interese i novopronađenu slovačku rusofiliju – poput onog luksemburškog premijera Xaviera Bettela kojem nije dobro sjeo ni nedavni osobni susret Orban-Putin u Kini. Sve je to u Bruxellesu eskaliralo toliko da je i javnost danas navečer čula kako je francuski predsjednik Emmanuel Macron Orbanu odbrusio da „u situaciji u kakvoj smo mi s Rusijom, ne bi trebalo koristiti bilateralne kontakte za pregovaranje o svojim stvarima koje bi slabile naše jedinstvo (oko Ukrajine)“. Uz to, naglasio je Macron, „Bruxelles nije okupirao Mađarsku“ (kako je to početkom ovoga tjedna implicirao Orban) – već je „Mađarska donijela suverenu odluku da se pridruži našoj Europi… a to je suveren izbor koji, naknadno, sa sobom nosi i ograničenja, budući smo svi odlučili delegirati suverenitet našoj Europi. Svi mi“. Dakle, iako nitko ne može Orbanu zabraniti da radi to što je radio, „susret s jednim od glavnih neprijatelja Europe trebao bi biti dogovoren kroz konzultacije s EU članicama i vođama“. No dok su ti i takvi samovoljni europski igrači ukrajinske mirovne planove proglašavali „nerealnima“ (ujedno tražeći blokovski dogovor SAD i Rusije, bez uloge EU) – njihov tihi idol Vladimir Putin zabavljao se čisto drugim igračkama. Naime, on je provodio vježbe svojih nuklearnih snaga - s lansiranjima novih strateških interkontinentalnih raketa s Kamčatke i s podmornica u Barentsovom moru što se, barem načelno, poklopilo sa završetkom NATO-ve godišnje vježbe nuklearnog odvraćanja „Steadfast Noon“.
Dok, dakle, „iskreni i otvoreni politički razgovori“ EU i dvojca Orban-Fico zapravo tek predstoje u svoj svojoj punini, pred Ukrajinom u subotu 28. i nedjelju 29. listopada stoji i veliki međunarodni skup na Malti na razini dužnosnika odgovornih za nacionalnu sigurnost. Na tom sastanku o „Ukrajinskoj mirovnoj formuli“ za okončanje rata očekuje se sudjelovanje predstavnika barem 60 država – uz Brazil i Čile putem interneta, očekuju se i delegacije iz zemalja G7, Katara, Južne Afrike, Indije i Turske. Pri tome, tek treba vidjeti hoće li ondje ipak osvanuti i predstavnici Narodne Republike Kine. Naime, za vlasti iz Kijeva bi to bila velika stvar, budući se radi o državi koja vjerojatno ima praktičnog utjecaja na ponašanje Ruske Federacije, a formalno i o međunarodnom igraču koji jako ističe svoju zainteresiranost za posredovanje u postizanju mira – za što su izradili i vlastiti prijedlog mirovnoga plana (doduše, još jedan ocijenjen kao povoljan za ruske agresore).
Ratni problemi i neka specifična iskustva
Dok se te sve stvari polagano odvijaju – pred Ukrajinom je i niz specifičnih pitanja. Kao prvo, razmišlja se da bi njihovi i moldovski predstavnici mogli uskoro postati promatrači u Europskom parlamentu, dok obje zemlje čekaju u redu za pristupanje Uniji. O praktičnim koracima tog postupka u Kijevu se nadaju ponešto saznati i početkom studenoga, kad Ukrajina očekuje službenu posjetu predsjednice Europske komisije Von der Leyen – samo nekoliko dana pred za 8. studenog najavljenu objavu Komisijinog Izvješća o proširenju EU.
Uz sve te vanjskopolitičke probleme i događanja, u samoj Ukrajini i dalje se vode rasprave o mogućnosti ratnog organiziranja izbora, o čemu Kijev izgleda pokušava skupljati i inozemna iskustva. Ondje se detektiralo pet glavnih problema provedbi takvog demokratskog postupka – (1) kako osigurati da vojska može birati i biti birana, (2) kako osigurati glasovanje izbjeglica, (3) kako organizirati izbore na okupiranim teritorijima, (4) kako financirati izbore u kontekstu neprijateljstava, te (5) kako osigurati slobodan pristup medijima. Ako ćemo iskreno, sve su to vrlo ozbiljni problemi. Možda nije zgorega sjetiti se i činjenice da je baš Republika Hrvatska jedne svoje parlamentarne i predsjedničke izbore održala ratne 1992. godine, da bi onda drugi dio lokalnih i regionalnih izbora riješila također ratne 1993. godine. Dakle, uz sve dobro i loše što je iz takvog postupanja na kraju izašlo, moglo bi biti i da smo tu u Hrvatskoj opet jedni od rijetkih u Europi koji aktualne ukrajinske probleme ne samo da praktično razumijemo, već im možda možemo pomoći temeljem vlastitog iskustva. Nadajmo se da će domaće vlasti i oporba zajedno uspjeti o tome naći konstruktivni pristup prema saveznicima iz Ukrajine.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....