Zgrada Tower u New Yorku dovršena je 27. rujna 1889. Bila je to zgrada od 11 katova koja se, zbog svoje čelične konstrukcije, smatra prvim neboderom u New Yorku. Zgrade Tower više nema, a na njezino je mjesto na Broadwayu 1914. stigla druga građevina. Ipak, izgradnja Towera označila je početak prave graditeljske bujice koja do dan-danas nije završila, piše BBC.
Na 777 četvornih kilometara, kolika je površina New Yorka, nalazi se 762 milijuna tona betona, stakla i čelika, procjena je Geološkog instituta Sjedinjenih Država (USGS). No ta nevjerojatna tonaža ne uključuje opremu i namještaj unutar zgrada, ni prometnu infrastrukturu koja ih povezuje, a ni 8,5 milijuna ljudi koji ondje žive.
Sva ta težina pritišće zemljište na kojem se nalazi, a to tlo, prema studiji objavljenoj u svibnju, tone za 1-2 mm godišnje. Ako tome dodate relativni porast razine mora od 3-4 mm godišnje, tijekom nekoliko godina nastat će značajni problemi za taj obalni grad zbog čega su stručnjaci s razlogom zabrinuti.
New York već trpi zbog slijeganja tla nakon završetka posljednjeg ledenog doba. Sad kad više nema težine ledenih ploča, dio kopna na istočnoj obali se širi, dok drugi dijelovi obalnog kopna, uključujući komad na kojem leži New York City, tonu. ‘To opuštanje uzrokuje slijeganje‘, kaže Tom Parsons, geofizičar u Pacifičkom obalnom i morskom znanstvenom centru USGS-a u Moffett Fieldu u Kaliforniji i jedan od četiri autora studije.
Ogromna težina izgrađenog grada pogoršava ovo slijeganje, kaže Parsons.
Globalni fenomen
I to je globalni fenomen. New York City, kaže Parsons, ‘može se promatrati kao primjer za druge obalne gradove u SAD-u i svijetu u koje se doseljava sve više ljudi, uz koji se vežu druga urbana područja i koji se suočavaju s porastom mora‘.
Mnogo je razloga zašto obalni gradovi tonu, ali masa ljudske infrastrukture koja pritišće kopno igra značajnu ulogu. A razmjeri ljudske infrastrukture su golemi: 2020. masa objekata koje je napravio čovjek nadmašila je svu živuću biomasu - masu svih biljaka i životinja na svijetu.
Može li se išta učiniti da se ovi gradovi, u kojima žive stotine milijuna stanovnika, spase od potonuća u more?
Neki gradovi na svijetu, poput glavnog grada Indonezije Jakarte, tonu daleko brže od drugih.
‘U nekim gradovima imamo slijeganje od nekoliko centimetara godišnje‘, kaže Steven D‘Hondt, jedan od autora studije i profesor oceanografije na Sveučilištu Rhode Island u Narragansettu. Ovom brzinom, grad tone mnogo brže nego što se razina mora diže. ‘Topljenje leda bi moralo biti znatno brže da to dostigne.‘
D‘Hondt je i jedan od autora studije iz 2022. koja je pomoću satelitskih slika mjerila stope slijeganja tla u 99 obalnih gradova diljem svijeta.
‘Ako se slijeganje tla nastavi ovim stopama, te će gradove zahvatiti velike poplave mnogo prije nego se predviđa‘, napisali su tada D‘Hondt i njegovi kolege Pei-Chin Wu i Matt Wei, obojica sa Sveučilišta Rhode Island.
U jugoistočnoj Aziji je jako puno ugroženih gradova. Dijelovi Jakarte tonu između 2-5 cm godišnje. Uz Jakartu, tu su i Manila na Filipinima, Chittagong u Bangladešu, Karachi u Pakistani i Tianjin u Kina. Ove gradove već zahvaćaju česte poplave zbog čega nastaje značajna šteta na infrastrukturi.
Iako nije na obali, i Mexico City tone nevjerojatnih 50 cm godišnje zbog toga što su Španjolci isušivali njegove podzemne spremnike vode kada su ga okupirali tijekom kolonijalizacije. Istraživanja su pokazala da bi moglo proći još 150 godina prije nego što se to potonuće zaustavi, a do tada će grad potonuti još 30 metara.
No u fokusu studije D‘Hondta i njegovih kolega ipak su priobalni gradovi. Veliki dio Semaranga u Indoneziji, tone za 2-3 cm godišnje, dok veliko područje na sjeveru Tampa Baya na Floridi tone za 6 mm godišnje.
Kako do rješenja?
Neka razina ovog slijeganja događa se prirodno, kaže Wei. Međutim, ljudi taj proces mogu ubrzati - ne samo opterećenjem od građevina, već i crpljenjem podzemnih voda, nafte i plina. ‘Relativni doprinos svakog od ovih fenomena, razlikuje se od mjesta do mjesta, što predstavlja veliki izazov za točno razumijevanje i pronalaženje rješenja‘, kaže Wei.
Ali rješenje se mora naći. Nabujala voda uzrokuje štetu mnogo prije nego što se počne prelijevati preko barijera: nadiranje plime potapa sve brodove.
Prvi učinci relativnog porasta razine mora, događaju se ispod površine, kaže D‘Hondt.
‘Imate zakopane komunalne vodove, zakopanu infrastrukturu, zakopane temelje zgrada, pa onda morska voda počinje na sve to utjecati mnogo prije nego što vodu vidite na površini. I dok se ovo događa, oluje unose vodu sve dublje u gradove.‘
Rješenja se razlikuju ovisno o uzrocima slijeganja od mjesta do mjesta.
Jedno od najočitijih rješenja, iako sa sobom nosi mnoge probleme, jest prestanak izgradnje. Kao što Parsons objašnjava, slijeganje tla ispod zgrada ‘općenito se završi nakon godinu ili dvije od izgradnje‘. Iako veći dio New Yorka leži na škriljevcu, mramoru i gnajsu, te stijene su elastične i imaju pukotine što je barem jednim dijelom pridonijelo slijeganju. Ali u donjem Manhattanu tlo je bogato glinom i umjetnim materijalima zbog čega može doći do jako velikog slijeganja, kažu Parsons i njegovi kolege. Stoga, ako bi najveće i najteže zgrade gradili sano na najčvršćoj podlozi, trend potonuća bi se smanjio.
Drugo rješenje, barem za neka mjesta, je manje crpljenje podzemnih voda. Parsons i njegovi kolege upozoravaju da će povećanje urbanizacije vjerojatno povećati količinu podzemne vode koja se crpi, a to će doći u kombinaciji s još više izgradnje zbog sve veće populacije. Kako bi se održale sadašnje razine podzemnih voda, mora se iznaći neko drugo, održivije rješenje za opskrbu vodom.
Međutim, najčešći pristup u obrani od poplava su morski bedemi. Tokio se na slijeganje prilagodio na dva načina. Grad je izgradio fizičke strukture poput betonskih zidova, nasipa, crpnih stanica i protupoplavnih vrata. Sve to dolazi u kombinaciji s društvenim mjerama kao što su vježbe evakuacije i sustav ranog upozoravanja.
Ponekad su sami stanovnici ti koji se uključe. Studija iz 2021. dokumentirala je kako su stanovnici Jakarte, Manile i Ho Chi Minh Cityja poduzeli vlastite, neformalne mjere. To uključuje podizanje podova, premještanje kućanskih aparata i, u Manili, izgradnju improviziranih mostova između kuća u močvarnim područjima.
Među ostalim korisnim idejama tu su i veliki podzemni spremnici koji otpuštaju oborinsku vodu malo po malo da ne dođe do poplave. Martin Lamley, stručnjak za odvodnju u tvrtki Wavin za proizvodnju cijevi, kaže da bi takve spremnike trebalo kombinirati s prirodnim elementima kao što su jezerca, jame i močvarni bazeni. ‘Izazovi koje danas imamo drastično su različiti od onih kada su prvi put uvedeni urbani sustavi kanalizacije i odvodnje‘, kaže Lamley.
Kako voda bude rasla, sigurno će biti još inovativnih rješenja. 2019. je UN održao okrugli stol o plutajućim gradovima na pontonskim strukturama. Konačno, zaustavljanje klimatskih promjena uklanjanjem emisija stakleničkih plinova spriječilo bi ili barem donekle odgodilo topljenje polarnih ledenih kapa, čime bi se usporio porast razine mora.
‘Mislim da bi se vlade trebale zabrinuti‘, kaže D‘Hondt. ‘Ako u idućih nekoliko desetljeća ne žele imati velike gubitke u infrastrukturi i u gospodarskim kapacitetima, moraju početi planirati odmah.‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....