GOVOR SVETOG OCA Papa uputio neobično oštru poruku svećenicima i kardinalima

Kaustičan popis od 15 opakih grijeha crkvenih vlastodržaca izlistao je papa Frane danas na redovitome predbožićnom susretu s kurijalnim dužnosnicima. Umjesto nazdravičarskoga blagdanskog ozračja mnoga lica su se izdužila, ali mora biti da je epidemija štucanja zahvatila biskupske konferencije diljem svijeta, jer je poglavar Katoličke crkve u petnaest poglavlja iznio bespoštednu „kritiku svega postojećega“ – ne zaboravivši se na kraju pokajati i zatražiti oproštenje za greške i manjkavosti kako svoje tako i svojih suradnika. Koliko ga znamo, i pritom je bio iskren – i to obezoruža kada kritizira, taj posve neuobičajen biskup rimski.

„Kompleks odabranih“ prvi je grijeh koji Papa navodi, „bolest onih koji se smatraju besmrtnima“ – i ponavlja staru mudrost da su nadgrobne ploče po grobljima pune imena nezamjenjivih i nenadmašnih, pače besmrtnih, poput ludog bogataša iz evanđelja.

Druga je bolest „martizam“, po Marti (pre)poduzetnoj sestri pobožne Marije i uskrslog Lazara iz Betanije (u Evanđelju po Luki), jer prepoduzetnost vodi i u stres i u brzopletost, a Propovjednik kaže da za sve postoji vrijeme, ono prikladno, upozorava Papa.

Treća je bolest duševnog i duhovnog okamenjenja, onih koji gube nutarnju vedrinu i skriveni iza papirina postaju „strojevi za rješavanje predmetâ“ a ne više „Božji ljudi“; gube „Isusova čuvstva“ jer im srce s vremenom okori i postaje nesposobno ljubiti Oca i bližnjega – a biti kršćanin znači njegovati čuvstva koja je imao Isus: poniznost i darivanje, nesebičnost i plemenitost.

I četvrta bolest bi, materijalističkim rječnikom rečeno, pripadala u birokratske, a Papa je zove „bolešću pretjerana planiranja i funcionalizma: kada apostol sve minuciozno planira i vjeruje da zahvaljujući savršenom planiranju stvari napreduju, postaje tek računovođa ili komercijalist“. Nužno je sve dobro prirediti – ali ne treba htjeti zaulariti i usmjeravati slobodu Duha svetoga, koja je vazda veća i plemenitija od ikakva ljudskog planiranja. „Crkva je vjerna Duhu svetome ukoliko ne pretendira regulirati ga i pripitomiti... Pripitomiti Duha svetoga... On je svježina, fantazija, novost.“

Papa je naveo i „bolest loše koordinacije“ kada udovi (u ovom slučaju dijelovi Crkve) izgube komunikaciju. Pa „duhovni Alzheimer“: zaborav povijesti spasenja. Pa „bolest suparništva i umišljenosti“, kada izgled, boja ruha i oznake časti postaju glavni cilj života. Papa tu citira Pavla apostola, ali mogao bi i sv. Ivana XXIII, koji je javno rekao da sam sebi katkad kaže u ogledalu: „Što se pušeš, Angelo!“

„Bolest egzistencijalne shizofrenije“ dijagnoza je, po papi, onih koji licemjerno žive dvostrukim životom i koja, veli, često pogađa one „koji zašpuštaju duhovnu službi i posvećuju se birokratskoj praksi, gubeći kontakt sa zbiljom, s konkretnim osobama.“ Talijanski portali to izvlače u prvi plan – očito smatraju, poglavito poslije posljednjega sinodskog zasjedanja, da je to glavna dijagnoza.

„Bolest ćakule, gunđanja i ogovaranja“ tegobna je jer zagospodari osobom dotle da sije razdor poput Vraga, kaže papa, spominjući da je često spominje. Ali dodaje i „bolest obogotvorenja šefova“, bolest karijerista i oportunista koji časte nadležne a ne Boga, no primjećuje da pogađa i šefove koji kade podređenima da osiguraju njihovu lojalnost, što stvara suučesništvo.

Postoje i „bolest ravnodušja spram inih“, pa „bolest grobne fizionomije“ namćora i goropadnih, pa „bolest prikupljanja“ materijalnih dobara (čak i knjiga!), „bolest zatvorenih kružoka“, dakle grupiranja i klubašenja, te petnaesta: „bolest svjetovnog profita, egzibicionizma, kada apostol svoju službu preobrazi u vlast, a vlast u sredstvo stjecanja profita ili još veće vlasti, te je u tu svrhu kadar klevetati, blatiti i diskreditirati ine, čak u glasilima“, makar da bi bio citiran i tako se oćutio moćnim, „jadničak“, sažalijeva ga Papa.