IZ RIMA INOSLAV BEŠKER

GOVOR SVETOG OCA Papa uputio neobično oštru poruku svećenicima i kardinalima

Franjo je po završetku govora dobio hladan pljesak. Rijetko se tko smješkao...
Pope Francis attends an audience of the Curia, the administrative apparatus of the Holy See, for Christmas greetings in the Sala Clementina of the Apostolic Palace at the Vatican, on December 22, 2014. AFP PHOTO / ANDREAS SOLARO
 ANDREAS SOLARO/AFP / ANDREAS SOLARO

Kaustičan popis od 15 opakih grijeha crkvenih vlastodržaca izlistao je papa Frane danas na redovitome predbožićnom susretu s kurijalnim dužnosnicima. Umjesto nazdravičarskoga blagdanskog ozračja mnoga lica su se izdužila, ali mora biti da je epidemija štucanja zahvatila biskupske konferencije diljem svijeta, jer je poglavar Katoličke crkve u petnaest poglavlja iznio bespoštednu „kritiku svega postojećega“ – ne zaboravivši se na kraju pokajati i zatražiti oproštenje za greške i manjkavosti kako svoje tako i svojih suradnika. Koliko ga znamo, i pritom je bio iskren – i to obezoruža kada kritizira, taj posve neuobičajen biskup rimski.

„Kompleks odabranih“ prvi je grijeh koji Papa navodi, „bolest onih koji se smatraju besmrtnima“ – i ponavlja staru mudrost da su nadgrobne ploče po grobljima pune imena nezamjenjivih i nenadmašnih, pače besmrtnih, poput ludog bogataša iz evanđelja.

Druga je bolest „martizam“, po Marti (pre)poduzetnoj sestri pobožne Marije i uskrslog Lazara iz Betanije (u Evanđelju po Luki), jer prepoduzetnost vodi i u stres i u brzopletost, a Propovjednik kaže da za sve postoji vrijeme, ono prikladno, upozorava Papa.

Treća je bolest duševnog i duhovnog okamenjenja, onih koji gube nutarnju vedrinu i skriveni iza papirina postaju „strojevi za rješavanje predmetâ“ a ne više „Božji ljudi“; gube „Isusova čuvstva“ jer im srce s vremenom okori i postaje nesposobno ljubiti Oca i bližnjega – a biti kršćanin znači njegovati čuvstva koja je imao Isus: poniznost i darivanje, nesebičnost i plemenitost.

I četvrta bolest bi, materijalističkim rječnikom rečeno, pripadala u birokratske, a Papa je zove „bolešću pretjerana planiranja i funcionalizma: kada apostol sve minuciozno planira i vjeruje da zahvaljujući savršenom planiranju stvari napreduju, postaje tek računovođa ili komercijalist“. Nužno je sve dobro prirediti – ali ne treba htjeti zaulariti i usmjeravati slobodu Duha svetoga, koja je vazda veća i plemenitija od ikakva ljudskog planiranja. „Crkva je vjerna Duhu svetome ukoliko ne pretendira regulirati ga i pripitomiti... Pripitomiti Duha svetoga... On je svježina, fantazija, novost.“

Papa je naveo i „bolest loše koordinacije“ kada udovi (u ovom slučaju dijelovi Crkve) izgube komunikaciju. Pa „duhovni Alzheimer“: zaborav povijesti spasenja. Pa „bolest suparništva i umišljenosti“, kada izgled, boja ruha i oznake časti postaju glavni cilj života. Papa tu citira Pavla apostola, ali mogao bi i sv. Ivana XXIII, koji je javno rekao da sam sebi katkad kaže u ogledalu: „Što se pušeš, Angelo!“

„Bolest egzistencijalne shizofrenije“ dijagnoza je, po papi, onih koji licemjerno žive dvostrukim životom i koja, veli, često pogađa one „koji zašpuštaju duhovnu službi i posvećuju se birokratskoj praksi, gubeći kontakt sa zbiljom, s konkretnim osobama.“ Talijanski portali to izvlače u prvi plan – očito smatraju, poglavito poslije posljednjega sinodskog zasjedanja, da je to glavna dijagnoza.

„Bolest ćakule, gunđanja i ogovaranja“ tegobna je jer zagospodari osobom dotle da sije razdor poput Vraga, kaže papa, spominjući da je često spominje. Ali dodaje i „bolest obogotvorenja šefova“, bolest karijerista i oportunista koji časte nadležne a ne Boga, no primjećuje da pogađa i šefove koji kade podređenima da osiguraju njihovu lojalnost, što stvara suučesništvo.

Postoje i „bolest ravnodušja spram inih“, pa „bolest grobne fizionomije“ namćora i goropadnih, pa „bolest prikupljanja“ materijalnih dobara (čak i knjiga!), „bolest zatvorenih kružoka“, dakle grupiranja i klubašenja, te petnaesta: „bolest svjetovnog profita, egzibicionizma, kada apostol svoju službu preobrazi u vlast, a vlast u sredstvo stjecanja profita ili još veće vlasti, te je u tu svrhu kadar klevetati, blatiti i diskreditirati ine, čak u glasilima“, makar da bi bio citiran i tako se oćutio moćnim, „jadničak“, sažalijeva ga Papa.

Papa po završetku govora dobio hladan pljesak

Agencije navode da je Franjo u tradicionalnom božićnom obraćanju kurijalnim svećenicima u Klementinskoj dvorani Apostolske palače bio neobično oštar i da je po završetku govorio dobio hladan pljesak. Rijetko se tko smješkao. (H)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 23:14