‘Globalna humanitarna kriza veća je nego ikad prije, međunarodna zajednica mora odlučnije djelovati‘

Prošle smo godine svjedočili najvećem broju sukoba od završetka Drugog svjetskog rata. Taj se zabrinjavajući trend pogoršava posljednjih godina i sukobi su postali glavni uzrok humanitarnih kriza na globalnoj razini. Osim toga, sukobi su sve dugotrajniji i složeniji. Strašne posljedice toga najvidljivije su u Gazi, gdje je od 2019. već ubijeno više djece nego u svim područjima sukoba. U međuvremenu je od početka opće ruske invazije na Ukrajinu ubijeno više od 10 000 ukrajinskih civila. To su samo dva od brojnih poprišta ljudskih tragedija koje se trenutačno uglavnom odvijaju daleko od pozornosti svjetske javnosti.

Osim tih brutalnih događaja, sve veća klimatska kriza i dalje pogoršava globalnu humanitarnu situaciju povećavajući egzistencijalnu nesigurnost i patnju ranjivih zajednica. Danas oko 300 milijuna ljudi treba humanitarnu pomoć. Kad bi svi ti ljudi živjeli u jednoj zemlji, bila bi to četvrta najmnogoljudnija zemlja svijeta. S povećanjem njihova broja, sve se više zaboravljaju oni kojima je ta pomoć već potrebna. Tako je financiranje potreba izbjeglica iz etničke skupine Rohindža u Bangladešu ili djevojčica lišenih ljudskih prava u Afganistanu slabo ili čak potpuno zanemareno s obzirom na to da se politika i mediji okreću prema novim krizama. Od Venezuele do Jemena, broj osoba koje gladuju porastao je za više od 120 milijuna u samo tri godine, što je više od četvrtine stanovništva Europske unije. Milijuni djece ne mogu se obrazovati, uskraćuju im se osnovna prava kao što je hrana ili ih čak regrutiraju oružane skupine.

Međutim, u trenutku kada je humanitarna pomoć najpotrebnija, svijet ne čini dovoljno. Danas je jaz između humanitarnih potreba i dostupnih financijskih sredstava veći nego ikad, a apeli za pomoć i dalje se uvelike oslanjaju na zabrinjavajuće malu bazu međunarodnih donatora. Prošle je godine više od 90 % ukupnih globalnih doprinosa osiguralo samo 20 donatora, pri čemu su tri najveća donatora, uključujući Europsku komisiju, osigurala gotovo 60 % globalno dostupnih humanitarnih sredstava. Uz Europsku komisiju još su četiri države članice EU-a među deset najvećih globalnih donatora: Njemačka, Švedska, Nizozemska i Francuska. Komisija i te četiri zemlje zajedno osiguravaju gotovo 90 % ukupnih europskih humanitarnih sredstava. Nadalje, EU je 2023. poduzeo važan korak prema povećanju svojeg zajedničkog doprinosa utvrđivanjem dobrovoljnog cilja od 0,07 % BND-a koji države članice trebaju dodijeliti za humanitarnu pomoć. Španjolska je to čak uključila u svoje nacionalno zakonodavstvo.

Za te malobrojne donatore koji podnose velik teret, ovako mala baza donatora nije ni održiva ni pravedna. Osim toga, nije logično da Rusija i Kina, dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, međunarodnog tijela s primarnom odgovornošću za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, uglavnom nisu prisutne u toj bazi. U svijetu u kojem raste broj sukoba to bi nas sve trebalo brinuti. Istodobno sve druge zemlje koje teže tome da budu globalni akteri, posebno one unutar skupine G20, trebaju činiti više i doprinositi globalnom humanitarnom odgovoru u skladu sa svojim gospodarskim značajem jer je humanitarna pomoć globalna odgovornost koja se mora ravnopravno dijeliti.

Međutim, financiranje nije jedini problem s kojim se suočavamo. Širom svijeta agresori sve drskije krše međunarodno humanitarno pravo. Prošle je godine zabilježeno više civilnih žrtava oružanih sukoba nego bilo koje godine od 2010. Pritom su žene i djeca najčešće žrtve, što je djelomično posljedica nedavnog porasta seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u područjima sukoba. Osim toga, sve se više uskraćuje pristup humanitarne pomoći u te zone, a humanitarni su radnici u većoj opasnosti nego ikad prije.

EU je jedan od najglasnijih zagovornika poštovanja međunarodnog humanitarnog prava u područjima sukoba. Ipak, za promjene su potrebne i koordinirane i dosljedne mjere cijele međunarodne zajednice kako bi se ostvarile promjene: s obzirom da čak i ratovi imaju pravila, oni koji ih krše moraju za to odgovarati.

Međutim, val patnje ne može se ukrotiti samo pružanjem humanitarne pomoći. Kako bi se krize razriješile na održiv način, naša humanitarna potpora mora biti popraćena razvojnim i mirovnim aktivnostima jer je to jedini način da se ranjivim zajednicama pomogne da se izbave iz kruga nesigurnosti i ovisnosti o stranoj pomoći. To bi trebalo uključivati i veća ulaganja u izgradnju otpornosti na lokalnoj razini u kontekstu klimatskih promjena.

Ukratko, trenutačna situacija u svijetu nije dobra. Posljednjih godina naš humanitarni rad postaje sve nužniji i teži. Međutim, postoji izlaz iz te situacije i u Europi se očekuje da učinimo još više. Unatoč svim izazovima s kojima se Europljani suočavaju posljednjih godina, solidarnost EU-a s onima kojima je potrebna pomoć i dalje je neupitna. Nedavna anketa pokazala je da više od devet od deset Europljana smatra da je važno da EU financira aktivnosti humanitarne pomoći, dok većina Europljana smatra da je humanitarna pomoć učinkovitija kad je koordinira i pruža EU.

Prva je prilika da se odgovori na taj zahtjev ovogodišnji Europski humanitarni forum, čiji su domaćini Europska komisija i belgijsko predsjedništvo Vijeća EU-a. Više od tisuću predstavnika iz humanitarne zajednice, država članica EU-a i šire sastat će se 18. i 19. ožujka u Bruxellesu kako bi sudjelovali u strateškim raspravama o tome kako bolje pomoći ljudima kojima je potrebna pomoć i pokazali svoju odlučnost da doprinesu pokrivanju manjka financijskih sredstava.

Ne smijemo ignorirati činjenicu da se humanitarna situacija u svijetu i dalje pogoršava. Znamo što nam je činiti, stoga prionimo poslu.