Do sada su dijelovi malezijskog aviona pronađeni na površini većoj od trideset četvornih kilometara. Iako se neke lokacije nalaze u neposrednoj blizini linija razdvajanja, samoproglašene vlasti Donjecka dozvolile su izvjestiteljima da posjete područje.
Velika tragedija
Putem do samog mjesta naišli smo na više kontrolnih točaka, gdje su nabrzinu izdane propusnice od vlasti u Donjecku imale pozitivan učinak. S pravom propusnicom vrlo je jednostavno stići do mjesta pada. Prve ostatke zrakoplova vidjeli smo u poljima više od deset kilometara udaljenim od najvećeg lociranog mjesta pada.
Iako je avion pao prije više od tri dana, još se iz pojedinih ostataka diže dim. Zaustavljam dvojicu na motoru, svi su crni i s plastičnim kacigama. “Što vam se dogodilo, zašto ste tako prljavi”, pitam. Sa smiješkom odgovaraju: “Nije to ništa i nema veze s nesrećom.
Mi smo rudari. Nakon odrađene smjene još jednu obavimo na poljima. Rudari najbolje znaju kako je u ovakvim situacijama.
Solidarnost je sve, evo, vidite, nismo se stigli ni oprati, direktno iz okna došli smo tražiti stradale. Nažalost, i danas smo našli šest cijelih tijela.”
Jesam li dobro razumio? Šest cijelih tijela? “Da, bilo je užasno našli smo i samo ruke ili noge. Velika je to tragedija.” Odgovara nam vidno iscrpljen Aleksandar. Na prvoj lokaciji odmah se primjećuje oveća površina izgorenog polja.
Svuda uokolo razasuti su predmeti iz aviona, ali i sami dijelovi. Improvizirana traka samo naizgled osigurava mjesto.
Odmah uočavamo crne vreće s tijelima i puno manje, zelene. U zelenima su dijelovi. Blagi povjetarac raspiruje dim, ali i neugodni karakteristični slatkasti miris. Iako su posmrtni ostaci u vrećama, miris se širi. Na biciklu prilazi mještanka s buketom cvijeća. “Pogledajte, to su ljudi. Velika je to katastrofa. Tko je to učinio? Pa, mi sigurno nismo, nemamo mi takvo oružje, odakle nam...” uzviknula je gospođa u prilično rastrojenom stanju.
Pitajte u Kijevu
Zatim je u tišini prišla svakoj vreći i odvojila po stručak poljskog cvijeća ili gladiolu i položila je. “Ne, ne mene, pitajte one u Kijevu. Ja ništa ne znam, ali oni...” Ponovno je sjela na bicikl i odvezla se cestom.
Mi smo pak nastavili pješke do improviziranog centra za potragu. Pod četiri šatora navodno forenzičari obavljaju svoj posao.
Iako su dva šatora na napuhavanje i vjerojatno s klima-uređajima, miris je još intenzivniji. Kilometar dalje uz cestu spasioci su uz pomoć autodizalice izvlačili tijela ispod dijelova trupa i motora.
Ovo mjesto je još strašnije od prethodnog. Ogromni zgužvani dijelovi Boeinga razmiču se ne bi li se oslobodila tijela.
Primjećujemo da u istu vreću i nekoliko puta polažu manje ostatke. Prilazi nam jedan od onih s činovima. Ispaćenog lica obraća se koegici s bugarske nacionalne televizije. “Gospođice, nije ovo mjesto za vas. Pustite kolege snimatelje, oni moraju... Vi se ipak odmaknite, strašan je to prizor. Danas smo izvukli više od trideset tijela, a ima ih još.”
Nismo se zadržavali previše, između mondenih šešira, Pradinih cipela, ostataka sjedala, smrskanih računala i setova dječjih igračaka. Vratili smo se na cestu i puni tragičnih dojmova krenuli natrag.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....