FILIPINAC SE RAZAPINJE VEĆ 30. VELIKI PETAK U NIZU Nervozan je mjesecima prije: 'Sve je bolnije jer čavli svaki put prolaze kroz isto mjesto'

Stvarna raspeća već su desetljećima dio tradicionalnih običaja na Veliki petak na Filipima. Jedan vjernik raspinje se češće nego drugi i nada se da gledatelji shvaćaju kako to nije samo predstava.

Svake godine u posljednjih trideset Ruben Enaje dao se pribiti na križ u sklopu obilježavanja Uskrsa na Filipinima, zemlji s velikom većinom katoličkog stanovništva. Enaje ima 56 godina i u glavnoj je ulozi tradicionalnog uprizorenja Isusove patnje i raspeća na Veliki petak u selu San Pedro Cutud, otprilike 60 kilometara sjeverno od Manile.

Iako se ne smatra posebno pobožnim, Enaje od 1986. sa svetkovine nije izostao nijednom. Tisuće Filipinaca i stranaca dolaze na prašnjavi brežuljak u San Pedro Cutudu da bi promatrali kako se Enaje i još nekolicina pribijaju na drveni križ, obično pod žarkim Suncem.

Do mjesta raspeća deseci drugih pokornika utiru im put, hodajući bosonogi, krvavih leđa od bičevanja. Enaje svaki put svoj križ nosi duže od kilometra. Mnogi posjetitelji gledaju ga sa strahopoštovanjem i divljenjem.

Otac četvero djece i djed petero unučadi kaže da je navikao gledati kako mu čavli probijaju dlanove. Kasnije ipak sklapa oči jer bol postaje jača.

"Sve je bolnije jer čavli svaki put prolaze kroz isto mjesto", rekao je.

Usprkos boli, Enaje se planira raspinjati sve dok mu to tijelo bude dopuštalo. Nada se da to ljude podsjeća na Isusovu žrtvu.

"Spektakl na stranu, nadam se da ljudi koji dolaze vidjeti ovo uprizorenje razmišljaju i o tome kako nas je Isus spasio grijeha", kaže Enaje.

Tvrdi da se ne priprema za ritual ni na koji način osim molitvom. "Mjesecima prije Velikog petka počinjem se osjećati pomalo nervozno. Molim se za snagu, molim za one koji me pribijaju i molim za sve koji gledaju", rekao je.

Najgori i najbolniji dio je vađenje čavala iz stopala i dlanova. "Ponekad se čavao izvine pa povuče više mesa iz rane kad ga vade", rekao je Enaje i dodaje da mu se rane nikad nisu inficirale niti je imao ikakvih drugih zdravstvenih problema zbog raspeća.

Svoju je pokoru ovim načinom počeo prije 30 godina u znak zahvalnosti što je, nakon što je pao s trećeg kata jedne građevine, ostao neozlijeđen. Kasnije je to radio za brzo ozdravljenje oboljele mu supruge i kćeri.

"Znam da mu je teško, ali to radi za nas", kaže njegova tridesetogodišnja kći, koja je prije desetak godina imala velikih zdravstvenih problema u trudnoći. "Ozdravila sam jer se on pribijao na križ", uvjerena je.

Katolička Crkva ne ohrabruje tu praksu, koja je počela 1962. godine i od tada je velika turistička atrakcija, ali je ni ne sprečava. Svake godine crkveni čelnici podsjećaju vjernike da ima i drugih načina pokore, poput ispovijedi, odlaska na misu ili pomaganja susjedima.

Glasnogovornik Filipinske biskupske konferencije Jerome Secillano rekao je da nije na Crkvi da hvali ili kudi ljude poput Enaje. "Je li netko dobra ili loša osoba, o tome suditi može samo Bog", rekao je.