Europska unija i NATO preživjeli su jedan Trumpov mandat u Bijeloj kući, ali ne bez posljedica

Za dva tjedna svijet će saznati koga su američki građani izabrali za svoga predsjednika i tko će voditi najveću svjetsku silu u sljedeće četiri godine. Ishod američkih izbora iščekuje se gotovo jednako nestrpljivo kao i cjepiva za koronavirus. Borba protiv pandemije i američki izbori nesumnjivo su najvažniji događaji ove godine i o njihovu ishodu u velikoj će mjeri ovisiti i budućnost svijeta. Trumpove četiri godine u Bijeloj kući za mnoge su bile kao gledanje nekoga lošeg političkog trilera. Predsjednik koji se svađa sa svima, koji bez problema ne govori istinu, koji misli da zna sve bolje od svih stručnjaka, koji se divi diktatorima i ismijava demokratske lidere i saveznike, koji stvara lažne vijesti, a sve kritike naziva lažnim vijestima, koji napada medije, državne agencije i profesionalne organizacije, koji najbliže suradnike naziva najboljima na svijetu kada ih postavlja, a zatim idiotima i nesposobnjacima kada ih otpušta.

To što ponekad ne razlikuje Baltik od Balkana, pa kritizira lidere baltičkih država što su izazvali rat, manje je bitno. I to što misli da "ponosni, ali agresivni Crnogorci mogu početi treći svjetski rat", ili što vjeruje da je on nagovorio "Albance i Srbe da se više ne ubijaju", može se shvatiti kao nešto ne toliko važno. Međutim, za njega nikada nije bilo važno što su činjenice, a što nisu. Nije bilo lako ni onima koji su s njim radili u američkoj administraciji, ali ni drugima u svijetu, osim naravno autoritarnim liderima kojima se on divio i možda im čak i zavidio jer su, za razliku od njega, mogli doista raditi što god su htjeli a da ih nitko u tome ne može spriječiti. U takvim okolnostima nije bila tajna da su i NATO i Europska unija prošle četiri godine bili na velikim iskušenjima.

Dok je za sve prijašnje američke predsjednike Europska unija uvijek bila zajednički projekt mira, stabilnosti i prosperiteta, za njega je EU bila grozna unija koju bi, ako bi slušali njega, mnogi pametni narodi trebali napustiti kao što su to "mudro" učinili Britanci. NATO je također uspio preživjeti Trumpove četiri godine mandata, ali se pretvorio u pasivnu alijansu koja ne čini ništa, već samo razmatra "pametne strategije" dok se u okruženju nastavljaju sukobi. Unutar NATO-a nije bilo lako održati kakvo-takvo jedinstvo s Trumpom, a svaki summit na kojem bi on sudjelovao iščekivao se s velikim stresom jer nitko nije mogao predvidjeti što će reći i kako će se ponašati. Trump nije prvi, niti će biti zadnji američki predsjednik koji s pravom proziva europske države članice NATO-a što ne ulažu dovoljno u obranu i sigurnost. Ali on je, za razliku od drugih, to pitanje postavio na krivi način, pokazujući da ne razumije kako NATO djeluje. Govorio je o "plaćanju za NATO", iako su obrambeni kapaciteti oni nacionalni država članica koji su, u slučaju potrebe, na raspolaganju i za zajedničko djelovanje.

I SAD će, bio u NATO-u ili ne, ulagati u obranu isto kao i do sada, ili i više. Primjerice, ako Njemačka i Francuska povećaju svoje proračune za obranu, to ne znači da će ih Amerika i Kanada smanjiti. A zajednički proračun NATO-a je mali, tek toliki da pokrije troškove logistike i osoblja. Trumpov prezir prema procedurama, demokratskim postupcima i divljenje raznim diktatorima i autoritarnim vođama po svijetu narušili su povjerenje u vrijednosti za koje se zauzima slobodni demokratski svijet, uključujući i NATO i Europsku uniju. Jedini lider u NATO-u za kojega je imao respekt jest turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Za Europu je od subonosnog značenja tko će sljedeće četiri godine biti u Bijeloj kući. Jer od Prvoga svjetskog rata do danas nema ni jednoga velikog problema, ni sukoba, koji je Europa mogla riješiti sama, bez pomoći SAD-a.

Od uključivanja u Prvome svjetskom ratu, iskrcavanja u Normandiji, okončanja hladnoga rata, mira u Sjevernoj Irskoj do okončanja rata u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, uloga SAD-a bila je nezamjenjiva. Naravno, ne nametanjem svoje volje, nego suradnjom i koordinacijom s europskim saveznicima. Američko vodstvo bilo je važno i za Europsku uniju koja je slijedila. Kako je to vodstvo nedostajalo za vrijeme Trumpova mandata, tako je i uloga EU u svijetu oslabjela, čak i na zapadnom Balkanu koje je Unijino unutarnje dvorište. Bez američkog vodstva Europska unija je pasivna i gotovo nesposobna. Za vrijeme Trumpova mandata Washingtonu su se obraćali oni europski lideri koji su imali autokratske ambicije, a ne oni koji su se zauzimali za demokratske vrijednosti, odgovornost i poštovanje načela vladavine prava.

Svi oni su u Donaldu Trumpu mogli vidjeti pouzdanog prijatelja. Prije četiri godine mnogi su od nas pogrešno procijenili kako nema šanse da Amerikanci izaberi nekoga kao što je Trump za svoga predsjednika. Sada se opet nadamo da će mu se barem uskratiti još jedan četverogodišnji mandat. Njegov odlazak neće odmah riješiti sve probleme u transatlantskim odnosima i popuniti prazninu u demokratskom svijetu koju je on stvorio. No njegov će poraz biti veliko olakšanje i tome se nadaju i u Bruxellesu, i u EU, i u NATO-u, koliko god formalno morali šutjeti o tome.