Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je do rujna ove godine i balkanske turneje tijekom koje je posjetio BiH, Srbiju i Hrvatsku bio u 184 predsjedničke posjete u 84 države. Kad se tomu doda još 37 država koje je posjetio kao premijer, turski čelnik je ukupno posjetio 118 zemalja( podatak je preuzet s Wikipedije jer mrežna stranica turskog predsjedništva nema popis putovanja).
Respektabilan je to itinerar, ali treba uzeti u obzir i da je Erdoğan na čelo Turske došao 2002. godine.
U velikom broju slučajeva riječ je o posjetima koji su bili dio multilateralnih aktivnosti, turski predsjednik dolazi na svaki summit NATO, tu je Organizacija islamske suradnje (OIC), pa Opća skupština UN-a. Od 2009. Turska je članica skupine G20 pa će Erdoğan u studenom u Indoneziju, na Bali, gdje se održava summit.
Pogled na popis zemalja koje je turski predsjednik posjetio dobar je izvor analize turske vanjske politike i interesa. Najviše je puta, 13, bio u Rusiji, razumljivo, jer su dvije zemlje razvile snažne ekonomske odnose, a politički vijek ruskog predsjednika Vladimira Putina poklapa se s Erdoğanom. Na drugom je mjestu Azerbajdžan u kojem je bio 12. puta. Što je razumljivo jer je riječ o dubinskim strateškim odnosima dviju država. Ističu se još Katar (7 posjeta), zemlja s kojom Ankara dijeli pozitivan stav o Muslimanskom bratstvu i gdje ima vojnu bazu, te Saudijska Arabija (6 posjeta). Rijad i Ankara se i dalje nadmeću u želji za vodstvom u sunitskom islamskom svijetu. U BiH je bio četiri puta, a relativno je čest gosti u Srbiji (u Hrvatskoj je bio u travnju 2016. godine).
Turska se vanjska politika definira regionalno, prvi je smjer djelovanja prostor MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika). Ljeto je prošlo u normalizaciji odnosa s Izraelom koji dobiva središnje mjesto na tom prostoru nakon Abrahamskih sporazuma dok je želja Turske popraviti i odnose s Egiptom što ide sporije zbog Muslimanskog bratstva i sukoba dviju zemalja u Libiji. Erdoğan je tri puta pohodio Islamsku Republiku Iran s kojom dijeli zabrinutost zbog Kurda, ali i Siriju gdje su u izravnom sukobu. Drugi je smjer vanjske politike Srednja Azija gdje Ankara gradi utjecaj u turkofonim zemljama, što se ne sviđa pretjerano Moskvi i Beijingu (Peking). Treći je smjer Balkan čiju je važnost prije polaska na posljednju turneju protumačio turski predsjednik riječima: “Održavamo snažnima naše odnose s ovom regijom, s kojom imamo dugogodišnje povijesne, društvene i kulturne veze, a istovremeno radimo na sprječavanju napetosti.” Turska ima snažan utjecaj u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, na Kosovu. Uz jake veze s Hrvatskom.
Krajem prošlog desetljeća Turska je s Erdoğanom krenula u autoritarnom smjeru da bi nakon 2016. godine i neuspjelog puča počeo i otvoreni obračun s predstavnicima opozicije, novinarima, građanskim sektorom pod krinkom borbe protiv terorizma. Erdoğan nakon toga nije bio čest gost u zemljama Zapada, ali svima je jasno da je Turska, bez obzira na lidera, presudno važna članica NATO koja Savez ne kani napustiti.