Londonski The Guardian prenio je analizu ukrajinske krize koju je proveo Christopher S Chivvis, direktor američkog Statecraft programa iz neovisnog istraživačkog centra za međunarodne odnose Carnegie Endowment for International Peace, gdje je analiza originalno i objavljena.
Ratovi, navodi Chivvis, ponekad lako počinju, ali načelo strategije jest da su uvijek nepredvidivi i da ih je vrlo teško završiti. Izbor rata ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini već eskalira brže nego što je većina stručnjaka mogla i zamisliti prije samo tjedan dana. Sada je svojom vojskom opkolio velike ukrajinske gradove te prijeti da će ih sravniti sa zemljom vakuumskim bombama, kazetnim streljivom i navođenim projektilima.
Time bi terorizirao civilno stanovništvo te bi mogao demoralizirati rastući ukrajinski otpor. Sukob bi mogao eskalirati sukob i u drugu regiju, kao što je Balkan, gdje traju dugogodišnji sukobi, pri čemu ističe da Rusija ima široku mrežu obavještajnih i sigurnosnih službi. Putin bi mogao i doslovno ostaviti bez električne energije neki veliki američki grad putem kibernetičkog napada, a što je posebno zastrašujuće, podigao je razinu pripravnosti ruskih nuklearnih snaga i možda razmišlja i o uvođenju izvanrednog stanja.
U međuvremenu, NATO, skupina gospodarski najjačih zemalja svijeta G7 te niz drugih zemalja, podignuli su ljestvicu ekonomskih sankcija na neviđenu razinu. Nekoliko europskih zemalja koje su prije oklijevale vojno se uključiti u sukob, sada su to učinile šaljući oružje i financirajući ukrajinski otpor. Sve je više glasova u Washingtonu koji traže agresivniji pristup Sjedinjenih Država i NATO-a, izvršavajući pritisak na Bijelu kuću da podrži ukrajinski otpor širokim izborom oružja ili čak pozivajući NATO da uvede zonu zabrane letova iznad Ukrajine (na što već neko vrijeme ukrajinske vlasti očajnički pozivaju, op.a.).
Harkov kao primjer
U trenucima ove eskalacije, stručnjaci imaju materijala za razviti beskonačan broj scenarija o tome kako bi sve to moglo završiti. No, izgledi na temelju brojnih ratnih simulacija provedenih od vlade SAD-a i savezničkih vlada te, kako kaže Chivvis, njegovo osobno iskustvo kao američkog nacionalnog obavještajnog časnika za Europu, ukazuju da, uzevši sve zajedno, postoje samo dva puta prema okončanju rata - jedan je nastavak eskalacije, potencijalno i preko 'nuklearnog praga', dok bi drugi bio gorak mir nametnut poraženoj Ukrajini, koji će Sjedinjenim Državama i mnogim europskim saveznicima biti iznimno teško 'progutati'.
Putin, ističe, namjerno oblikuje svoju operaciju u Ukrajini na isti način na koji su Sjedinjene Države uokvirile vlastite operacije promjene režima na Kosovu, u Iraku i u Libiji, optužbama da je Ukrajina kršila ljudska prava te da je teroristička država. U istoj mjeri, Putin naglašava, kako kaže Chivvis, smiješnu tvrdnju da je Ukrajina fašistička država. To su, navodi, prozirni smokvini listovi za ono što nije ništa više od agresije surovog imperijalizma.
Sudeći po tome kako stvari sada stoje, čini se da je malo vjerojatno da će se Putin, koji je već mnogo uložio u ovaj rat, zadovoljiti nečim manjim od potpunog pokoravanja ukrajinskih vlasti. Ako trenutačni neujednačeni tempo ruskog vojnog napretka ne ispuni posao, najvjerojatnija strategija za to je stvoriti primjer grada poput Harkova, koji je razoren kao što su bili razoreni Grozni u Čečeniji ili sirijski Alep, gradovi koje je Rusija brutalno uništila u nedavnoj prošlosti, a zatim prijetiti da će Kijev spaliti do temelja. To može popratiti napadima specijalaca u glavnom gradu kako bi uznemirili civilno stanovništvo i posijali dodatnu pomutnju i nezadovoljstvo. U konačnici, mora u najmanju ruku isposlovati smjenu predsjednika Volodimira Zelenskog i njegove vlade.
U tom slučaju, Rusija će postaviti marionetsku vladu u Kijevu, koja će potpisati uvjete predaje povoljne za Rusiju. Uvjeti će gotovo sigurno uključivati obećanje ukrajinske neutralnosti, a mogli bi ići i dalje tako što će Ukrajinu formalno obvezati na rusku sferu utjecaja uz članstvo u ruskoj Organizaciji ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB) ili njezinoj Euroazijskoj ekonomskoj uniji.
Putevi prema nuklearnom sukobu
U ovom trenutku, SAD i njihovi saveznici suočavaju se s iznimno teškim političkim izborom. Zgađenost Putinovim ratom uvelike je povećala šanse da će Washington i neki od njegovih saveznika nastojati nastaviti s borbom, primjerice podržavajući ukrajinski otpor. To bi otprilike odražavalo strategiju koju su SAD koristile u pomaganju francuskog otpora nacističkoj Njemačkoj.
Što bi NATO potpora tom otporu bila učinkovitija, to bi Kremlj vjerojatno bio više spreman riskirati napade na do sada sigurna utočišta na teritoriju NATO-a - najvjerojatnije koristeći neregularne snage ili čak zloglasnu skupinu Wagner, privatnu organizaciju koja globalno djeluje kao kvazi-specijalne snage Kremlja. Ove bi operacije mogle dovesti do masovne eskalacije koja bi otvorila vrata mnogo širem ratu između NATO-a i Rusije - upravo onom koji je američki predsjednik Joe Biden pokušavao izbjeći.
S druge strane, otpor bi mogao uvelike oslabiti ruske snage. Ukrajinska "pobunjenička" vojska mogla bi zadati jake udarce i nanijeti velike štete ruskim snagama te narušiti Putinovu poziciju u ruskim elitama, o čijoj podršci ovisi njegova vlast. Ukrajinske snage tada bi imale velik poticaj da se bore unutar ruskog teritorija, napadajući rusku pozadinu u Bjelorusiji i samoj Rusiji.
Mogući su i drugi putevi daljnje eskalacije, ali svi oni na kraju vode prema pragu nuklearnog sukoba. Brojne 'ratne igre' koje su izvele Sjedinjene Države i njihovi saveznici nakon ruske invazije na Ukrajinu 2014. godine jasno pokazuju da bi Putin vjerojatno upotrijebio nuklearno oružje ako zaključi da je njegov režim ugrožen. Teško je točno znati kakav bi ga razvoj događaja dovoljno zabrinuo da prijeđe nuklearni prag. Svakako bi za to bile dovoljno velike NATO vojne snage koje bi ušle u ruski teritorij.
No, pitanje je što bi bilo kada bi mu događaji u Ukrajini olabavili stisak moći kod kuće? Chivvis navodi kako se čini da je neizravno postizanje promjene režima u Moskvi na način da Putin izgubi u Ukrajini, logika kojom se vode neki od onih koji se trenutačno zalažu za eskalaciju.
K tome, smatra da prelazak preko nuklearnog praga ne bi nužno značio trenutačnu nuklearnu razmjenu pune snage, odnosno globalni termonuklearni rat. Ali to bi bio iznimno opasan, prijelomni događaj u svjetskoj povijesti.
Detonacija na velikim visinama
Nuklearna opcija o kojoj se najčešće raspravlja posljednjih dana uključuje Rusiju koja koristi manje nuklearno oružje ("nestrateško nuklearno oružje") protiv određenog vojnog cilja u Ukrajini. Takav napad mogao bi imati vojnu svrhu, kao što je uništavanje zračne luke ili nekog drugog vojnog cilja, ali bi uglavnom bio usmjeren u svrhu demonstracije volje za korištenje nuklearnog oružja ili na "eskalaciju radi deeskalacije" i zastrašivanje Zapada kako bi odstupio. Ipak, neki analitičari dovode u pitanje sposobnost Rusije da doista izvede takvu operaciju, s obzirom na nedostatak prakse.
No, to nije jedina ili čak najvjerojatnija opcija dostupna Kremlju. Na temelju ratnih simulacija koje je, kako kaže, vodio nakon Putinove invazije 2014. godine, vjerojatnija opcija bio bi iznenadni nuklearni test ili nuklearna detonacija na velikim visinama koja bi oštetila električnu mrežu velikog ukrajinskog grada ili čak grada NATO članice.
Te su ratne simulacije pokazale da bi najbolji odgovor SAD-a na ovu vrstu napada bio prvo demonstriranje odlučnosti SAD-a odgovorom istom mjerom, usmjerenim na metu slične vrijednosti, nakon čega bi slijedila suzdržanost i diplomatski napori za deeskalaciju.
U većini simulacija, Rusija odgovara drugim nuklearnim napadom, no u simulacijama koje predviđaju povoljni ishod, Sjedinjene Države i Rusija nakon toga uspijevaju deeskalirati situaciju, iako samo u okolnostima u kojima obje strane imaju jasno razrađene vanjskopolitičke korake i otvorene linije komunikacije između Moskve i Washingtona. U svim ostalim simulacijama svijet bi bio uništen.
Čak i u povoljnijem slučaju, kada bi obje strane maknule prst s okidača, nuklearni tabu bi bio razbijen i svijet bi se našao u potpuno novoj eri jer su dvije nuklearne supersile uporabile svoje nuklearno oružje u ratu. Posljedice bi bile dalekosežne jer bi druge zemlje ubrzale svoje programe nuklearnog oružja.
Prelaženje nuklearnog praga u drugim sukobima
Sama činjenica da je nuklearni tabu razbijen, povećala bi izglede da nuklearni prag ponovno bude prijeđen u nekim budućim sukobima, ne samo između Rusije i SAD-a, već i s Kinom ili između Indije i Pakistana, na Bliskom istoku ili negdje drugdje. Čak i u ovom ishodu u kojem je svijet "spašen", SAD-u bi bilo daleko gore nego što je bilo prije izbijanja rata u Ukrajini.
Govoreći o tome što je alternativa, Chivvis ponavlja da su mogući beskonačni scenariji, no postoji jedan temeljni koji pomaže u pojednostavljenju razmišljanja. Taj počinje nastojanjem da se izbjegne daljnja eskalacija već danas. Do sada se Bidenova administracija, smatra, mudro suzdržavala od izravne američke vojne umiješanosti u sukob, no suzdržavanje unatoč sve većem broju glasova koji se zalažu za eskalaciju moglo bi se pokazati teškim idućih dana, ukoliko ruske snage brutalno opustoše ukrajinske gradove.
Ipak, najteži izazov leži nešto dalje s gore opisanim scenarijem - kako odgovoriti ako Rusija nametne marionetski režim u Ukrajini. To bi stavilo SAD u gotovo nemoguću poziciju da mora birati između daljnje eskalacije i kompromisa sa samim principima koji su doveli do rata na prvom mjestu - prava zemlje poput Ukrajine da bude slobodna i neovisna, a ne pokorena stranoj vlasti.
U ovom scenariju, Bidenova administracija morala bi pokazati izvanredno vodstvo i snagu da očuva svoju koaliciju na okupu i usmjeri je u smjeru suzdržanosti. Suočila bi se s iznimno visokim pritiskom europskih prijestolnica, ukrajinskih lobija i drugih da odbaci marionetsku vladu i nastavi se boriti, možda priznavanjem ukrajinske vlade u egzilu. Administracija se već sada suočava s pozivima iz 'jastrebovskih kuteva' Washingtona da preduhitri bilo kakvo ispregovarano rješenje ovog rata.
Emocije će, navodi, vjerojatno imati puno veći učinak na slobodne demokracije koje se bore za Ukrajinu, nego na autokrata koji sjedi u Kremlju, ali će sigurno utjecati na obje strane. Kako bi eskalirale, izgledi za pregovore bi se dodatno smanjivali.
Ratovi poprimaju vlastitu logiku
Postavivši pitanje bi li vrata NATO-a ostala otvorena Ukrajini u kojoj dominiraju Rusi, kaže kako bi to bilo moguće, no isto tako, to bi bilo slično tvrdnji da su NATO-ova vrata otvorena Sjevernoj Koreji ili Iranu.
Sve posljedice koje vjerojatnije proizlaze ovog sukoba - rastuće gomilanje konvencionalnih vojnih snaga na granici NATO-a i Rusije, više razine obrambenih izdataka u Sjedinjenim Državama za domaće programe, prestanak napora da se smanji američki vojni položaj na Bliskom istoku te smanjenje resursa za strateško natjecanje s Kinom - i dalje bi bile bolji ishod od alternative u kojoj bi došlo do korištenja nuklearnog oružja.
Ratovi mogu početi brzo ili sporo, no to je maksima strategije da kad jednom počnu, poprimaju vlastitu logiku. Nije prerano razmišljati o tome kako ovaj rat privesti kraju.
Šanse da se Putin pokaže strateški slab su realne, no to ne znači da SAD može pobijediti. Morat će se, zaključuje Chivvis, zadovoljiti slikom koja je mnogo ružnija nego što je bila prije rata - što prije Washington to prihvati, to bolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....