Godinama prije nego što je preminuo, Donato Bilancia, čovjek kojeg Italija pamti kao najokrutnijeg serijskog ubojicu 20. stoljeća, zamišljao je svoj kraj.
“Nakon moje smrti želim da moj pepeo bace u smeće. Ići ću u pakao, ali molim Boga da mi dopusti proći kraj svih žrtava i zatražiti od njih oprost”, govorio je svećeniku Marcu Pozzi, koji je služio kao kapelan zatvora Due Palazzi.
Svoj kraj je dočekao prije pet godina u Padovi, krajem prosinca, prenosi Corriere del Veneto. Preminuo je od covida u dobi od 69 godina. Uhićen je u svibnju 1998. godine, nakon 17 ubojstava za koje je dobio 13 doživotnih kazni. Nakon njegove smrti, pokraj lijesa mu je u crkvi San Bartolomeo bilo postavljeno sedamnaest praznih stolica. Na svakoj od njih jedno ime, jedan prekinuti život.
Sprovod je predvodio Pozza, koji je uz njega proveo deset godina. Planirali su ga zajedno.
"Usredotočili smo se na Knjigu Postanka i Božje pitanje Kainu: ‘Gdje ti je brat?’, ponovljeno 17 puta, svaki put s imenom jedne žrtve. Prvi put ih je bilo 18, on i oni", prepričao je don Pozza.
Bilancia je sve svoje žrtve ubio 1997. i 1998. godine na sjeveru Italije. Između većine ubojstava nije bilo očitih poveznica. Žrtve različitih profila je uglavnom birao nasumično, sijući strah među ljudima koji su živjeli duž talijanske rivijere. Ubijao je vatrenim oružjem, nožem i davljenjem.
Dobio je nadimke Ligursko čudovište i Ubojica u vlakovima, a novine su ga tada nazvale najgorim serijskim ubojicom u povijesti Italije. Tijekom suđenja je tvrdio da nije svjesno počinio zločine jer je bio "opsjednut bolešću".
Kapelana Pozzu je u samicu serijskog ubojice dovela volonterka u zatvoru, govoreći mu da, ako zaista želi razumjeti zatvor, "mora krenuti od Bilancije".
"Kad sam ga prvi put sreo, bio je zatvoren, s divljim pogledom. Plašio me, odbijao. Vikao je bez razloga", rekao je svećenik.
Odnos im se promijenio jer je inzistirao da ubojicu zove gospodin Donato, bez zadirivanja u njegovu prošlost.
"Prije toga ga dvadeset godina nitko nije zvao gospodinom, taj respekt ga je uzdrmao više od batina koje je dobivao u zatvoru. Nikad o njima nije govorio, iako su se vidjele na njegovu natečenom licu", objašnjava Pozza.
Za mladog svećenika, koji je 90-ih godina vlakom putovao na sveučilište u strahu da bi mogao postati jedna od žrtava Bilancije, to je bio šok. Nikada nije zamišljao da će jednog dana stajati pred njim. Odnos im se s godinama razvijao, a Pozza ga opisuje kao čovjeka "pokopanog pod težinom svojih djela". Sjećanje na žrtve, osobito jednu, navodno ga nikad nije napustilo.
Posljednjih godina Bilancia je ulazio u crkvu i sjedio straga, objašnjavajući da ne želi da ga vide kako plače. Svakog ponedjeljka, nakon mise, povjeravao se svećeniku, navodeći kako mu se čini da Evanđelje govori o njemu. Glavna prekretnica dogodila se 2018. godine.
"Želim se ispovjediti. Nikada to nisam učinio, nauči me ti", rekao je Pozzi.
Ispovijed je trajala gotovo četiri sata, a Pozza kaže da je tada vidio borbu između dobra i zla u jednom čovjeku. Kad su izašli iz ispovjedaonice, svećenik mu je predložio da se zajedno pomole. Bilancia je, napamet, izgovorio jedno po jedno ime i prezime svojih žrtava, što je za Pozzu, kaže, bio jedan od najpotresnijih činova u njegovu životu.
Bilancia si, kaže svećenik, nikada nije oprostio i često je spominjao kako je najteže oprostiti samome sebi. Navodno je pri kraju života pokušao činiti dobro.
"Ne mogu oživjeti one koje sam ubio, ali mogu održati na životu neke druge", rekao je svećeniku.
Nitko nije smio znati, prema zahtjevu Bilancije, da zahvaljujući njemu preživljavaju jedna obitelj s juga Italije i jedno dijete s invaliditetom sa sjevera, kojima je ubojica namijenio svoju mirovinu.
Svećenik kaže kako je ispričati ovu priču, a ne povrijediti sjećanje na žrtve, najdelikatniji izazov. "Nema nikakvog opravdanja, zlo nikada nije opravdano. Ali u zatvoru, kada se zlo susretne s dobrim, nešto se počinje lomiti", rekao je kapelan, kako piše Corriere del Veneto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....