Do 2050. godine u oceanima bi moglo biti više plastike nego riba. Na sreću, postoje brojni inovativni načini za rješavanje tog problema

U plutajućem otoku smeća koji se može pronaći na sredini Tihog oceana - i koji je nazvan Velika pacifička zakrpa od smeća - može se pronaći više od 5 bilijuna komada plastike. Prema nekim procjenama, to plutajuće smetište prekriva površinu dvostruko veću od kontinentalnih Sjedinjenih Američkih Država.

Dok se plastika kreće kroz mora i oceane, razgrađuje se na sve manje i manje komade, kakve mogu progutati morske životinje. Problemi se nastavljaju i ispod površine. Znanstvenici sve češće nalaze naslage plastike na dnu oceana, čak i na dubinama od 10 kilometara, u Marijanskoj brazdi. Brojni znanstvenici i poduzetnici rade na metodama zaustavljanja priljeva plastike u oceane, kao i vađenja svih naslaga koje se u njima već nalaze.

Čišćenje

Najlogičniji pristup bio bi da se naprosto počisti sve ono što je već unutra. “Naravno da je čišćenje vrlo važno”, kaže profesor Richard Thompson sa Sveučilišta Plymouth, “i to je prva reakcija nas ljudi kada napravimo nered”.

Inicijative variraju od lokalnih čišćenja plaža do velikih projekata kao što je The Ocean Cleanup. Taj projekt osmislio je tada 18-godišnji Nizozemac Boyan Slat. Riječ je o ambicioznom projektu koji koristi ogromne barijere koje zarobljuju plastiku što pluta po površini oceana. Barijere bi se usidrile u duboke i sporije vode, a tim procjenjuje da bi u roku od pet godina mogli očistiti 50 posto Velike pacifičke zakrpe. Dosad je The Ocean Celanup prikupio 31,5 milijuna dolara od raznih investitora, među kojima je i Peter Thiel, a pilot-projekt planira se za ožujak 2018. godine u Sjevernom Pacifiku.

No, The Ocean Cleanup ima i dosta oponenata. Mnogi smatraju da neće funkcionirati, drugi se brinu za lokalne ekosustave, treći pak upozoravaju da se novac troši na pogrešnu stvar. Profesor Thompson kaže da bi 99 posto novca utrošio na sprečavanje dotoka novog smeća, a samo 1 posto na čišćenje. Ipak, neki opći konsenzus je da bi ova metoda mogla biti učinkovita u lukama ili na ušćima velikih rijeka, jer su to ionako mjesta kroz koja najviše plastike ulazi u mora i oceane.

Dva Australca razvila su metodu nazvanu Seabin koja funkcionira upravo na toj premisi. Riječ je o solarno napajnim pumpama koje stoje na ušćima i u lukama i usisavaju otpad s površine.

Podvodno prikupljanje

Još jedan prijedlog uključuje podvodne dronove, koji bi plovili vodama zasićenima plastikom i gutali ih kroz velike čeljusti. Ribe i druge životinje izbjegavali bi pomoću ultrasoničnih valova. Nova istraživanja pokazuju da bi od pomoći mogle biti i bakterije. Znanstvenici su otkrili bakterije koje imaju sposobnost razgrađivanja plastike.

Japanski istraživači lani su otkrili bakterije koje mogu razgraditi PET boce. Ali, dok se plastika prirodno razgrađuje od UV radijacije i fizičkih procesa, a bakterije možda imaju ulogu u tome, čini se da neki mikrobi razgrađuju plastiku u još manje čestice, koje je onda praktički nemoguće detektirati i očistiti i koje rade štetu ekosustavima.

Recikliranje

Naposljetku, u oceanima ima toliko plastike zato što je nevjerojatno korisna i raznovrsna. Lagana je, jeftina i može se primijeniti u nebrojenim ulogama. Najveći je problem što se oko 40 posto plastike koju proizvedemo pretvara u predmete za jednokratnu upotrebu, poput plastičnih vrećica, slamčica, plastičnog bešteka. Sve to ima jako dug vijek razgradnje. Na sreću, pojavljuje se sve više projekata usmjerenih ponovnoj upotrebi odbačene plastike. Može se pretvoriti ne samo u ambalažu, nego i u odjeću.

Neke tvrtke tope plastične boce i pretvaraju ih u vlakna koja se mogu uplesti u tkanine, što koristi 50 posto manje energije nego proizvodnja poliestera od nule. Može se koristiti i kao gorivo, jer se uz pomoć novih tehnologija može pretvoriti u dizel i benzin. Ideal je organizacija kružne “plastične ekonomije”, u kojoj bi se sva proizvedena plastika neprestano koristila, umjesto da se baca.