DETALJI O SKANDALU KOJI POTRESA VATIKAN Tko je atraktivna PR ekspertica koju su vatikanski žandari pritvorili zbog krađe tajnih dokumenata?

U Vatikanu su zbog krađe dokumenata iz računala glavnog revizora Svete Stolice Libera Milonea i njihova dostavljanja novinarima pritvoreni mons. Lucio Ángel Vallejo Balda (54), bivši tajnik Prefekture za ekonomske poslove i svećenik Opusa Dei, te Francesca Immacolata Chaouqui (32), koja je zajedno s Vallejom bila u Povjerenstvu za proučavanje ekonomskih i upravnih djelatnosti.

Kako se čini, njih je Vatikanska žandarmerija lišila slobode još u subotu, kada je Ured za novinstvo odbio bilo potvrditi bilo opovrgnuti novi skandal „curenja“ tajnih dokumenata.

Prvi je o tome progovorio, kako smo već javili, Luigi Bisignani (62), mračna ličnost talijanskih urota i prevara, izbrisan iz novinarskog ceha poslije pravomoćne presude za prevaru i utaju u aferi Enimont, zatvaran više puta. Rimski dnevnik Il Tempo, orijentiran tradicionalistički, objavio je njegovu tvrdnju da je „nepoznat netko“ djelomično razbio šifru na osobnom računalu Libera Milonea (67), glavnog revizora Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada, uspjevši kopirati neke od tajnih dokumenata koji se tiču financija, možda i financijskog kriminala.

Navodno je Milone o tome podnio prijavu Vatikanskoj žandarmeriji.

Križni put i Škrtost

Moguće je da je tok istrage krenuo i s druge strane, kada je najavljeno u Italiji da će se ovih dana pojaviti iz tiska dvije knjige koje obećavaju spektakularne tajne dokumente i snimke u pogledu vatikanskih financija. Gianluigi Nuzzi izdaje već treću knjigu vatikanskih tračeva, kojoj će rječit naslov biti Križni put (Via Crucis), dok je još rječitiji naslov knjige Emiliana Fittipaldija: Škrtost (Avarizia). Valjalo je, dakle, ustanoviti koje to dokumente oni imaju, a onda nije vjerojatno bilo teško ustanoviti da su kopirani baš s Miloneova računala.

Libero Milone je 32 godine radio u revizorskoj i konzultantskoj multinacionalnoj tvrtci Deloitte, dospjevši do dužnosti njezina upravitelja za Italiju. Tvrtku Deloitte izabrao je još papa Benedikt XVI za neovisnu reviziju dijela financija koje su prolazile kroz „vatikansku banku“ IOR.

Miloneu je zatim papa Frane u lipnju ove godine povjerio novu dužnost glavnog revizora Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada, dakle kontrolora svih vatikanskih financijskih tokova.

Istraga je zatim došla do mons. Valleja te do doktorice Chaouqui.

Tajni kurijalni ratovi

Francesca Immacolata Chaouqui se veoma brzo pokazala kao problematičan lik u vatikanskim krugovima, naviknutima na rezerviranost. Netom ju je papa Frane 2013 imenovao kao jedinu osobu s talijanskim državljanstvom i jedinu ženu u Povjerenstvo za proučavanje ekonomskih i upravnih djelatnosti, ta se kći oca Egipćanina emigriraloga u Francusku i majke Talijanke, pokazala suviše sklonom iznositi po Twitteru svoje ideje i prosudbe o čeljadi u Rimskoj kuriji i njihovim odnosima, svrstavajući se javno u tajnim kurijalnim ratovima.

Kada joj se to počelo obijati o glavu tvrdila je da je netko kopao po njenom računu na Gmailu te u njeno ime slao svinjarije. Priča je utoliko manje vjerojatna što je njezin suprug Corrado Lanino informatički inženjer specijaliziran za sigurnost podataka (!).

Sada tvrde da je nju tu doveo upravo Španjolac mons. Vallejo Balda, član Opusa Dei, koga je tadašnji madridski nadbiskup kardinal Antonio María Rouco Varela preporučio Benediktu XVI kao specijalista za ekonomske poslove. Stoga ga je taj papa imenovao tajnikom Prefekture za ekonomske poslove, a sadašnji papa ga je potvrdio.

Nije prvi incident

Ovo nije prvi takav incident koji je okrunjen uhidbom, niti prvi u kojemu se spominje Nuzzi, istraživački novinar desničarskoga talijanskog dnevnika Libero. On je svojedobno objavio knjigu pod naslovom Pisma Njegove Svetosti i u njoj niz pisama za koje se ispostavilo da su kopirana s pisaćeg stola Benedikta XVI. Nuzzijeva teza je bila da ti dokumenti upozoravaju na korupciju u Vatikanu i na utjecaj homoseksualnih veza.

U Nuzzijevoj knjizi objavljeni su i dopisi Dina Boffa, svojedobno moćnoga glavnog urednika Avvenirea, dnevnog lista u vlasništvu Talijanske biskupske konferencije, koji je morao odstupiti s tog mjesta. Mala mu je utjeha bila što je Benedikt XVI 2010 preko Državnog tajništva objavio notu kojom odbacuje kao posve neutemeljene glasine i kao difamiranje Svete Stolice tvrdnje da su bilo zapovjednik vatikanske Žandarmerije, bilo glavni urednik Osservatorea Romana, dostavili Vittoriju Feltriju, tada glavnom uredniku milanskog dnevnika il Giornale (u vlasništvu braće Berlusconi), krivotvorinu da je Boffo notorni homoseksualac koga prati policija i koji je pretukao ženu svog ljubavnika.

Feltri je priznao da je tvrdnja bila lažna, ali tek pošto se Boffo povukao sa svih funkcija. Ustvrdio je da je falsificirani dokument dobio od „institucionalnog izvora“ u Vatikanu. Uslijedila su nagađanja: Giuliano Ferrara je u Fogliu zaključio da je to učinio Gian Maria Vian, glavni urednik Osservatorea, možda po nalogu tadašnjeg kardinala državnog tajnika Tarcisija Bertonea. Drugi su pak vidjeli dugu ruku bivšeg predsjednika Talijanske biskupske konferencije kardinala Camilla Ruinija, navodno nezadovoljnoga što ga je na toj dužnosti naslijedio kardinal Angelo Bagnasco, a ne mletački patrijarh kardinal Angelo Scola (blizak organizaciji Comunione e liberazione).

Napokon se iz Nuzzijeve knjige vidjelo da je sam Boffo Papi pisao da ga je lažno potkazao Vian. Uostalom, Papa nije dao demantirati da je Feltriju to netko ipak dao – i tu je problem: da bi naudio kolegi, netko se nije suspregnuo od difamiranja same Svete Stolice.

U Nuzzijevoj knjizi ima i pisama koja dotad nisu izbila u javnost. Na primjer, analize koje Ettore Gotti Tedeschi, bankar postavljen na čelo IOR-a, Papi opisuje stanje San Raffaelea, crkvene bolničke i sveučilišne strukture, prije nego je buknuo skandal. Razvidno je da je Papa za tamošnji deficit od oko pet milijardi eura znao i prije negoli je izbio u javnost kroz sudbeni postupak. Objavljivanje te prepiske sugerira da ni Vatikan u tome nije bio čist, barem time što je propustio ranije zakrpiti rupu.

Arčenje i špijunaža

Nuzzijeva knjiga je, dakle, otvorila pitanje kako se vode financije u Crkvi, tko je spretan arčiti, a tko nesposoban nadzirati. A to je, zapravo, važnije od pitanja: tko špijunira Papine papire na njegovu pisaćem stolu.

Na to, manje važno pitanje, djelomičan odgovor dalo je 6 listopada 2012 Vatikansko sudište: bivši Papin sobar Paolo Gabriele osuđen je na 18 mjeseci zatvora zbog krađe povjerljivih dokumenata pape Benedikta XVI i predaje dijela tih dokumenata talijanskim novinarima. Predmet krađe su ne samo Papini dokumenti, uglavnom na njemačkom jeziku (koji Gabriele ni ne zna – što otvara pitanje: kome su zapravo bili namijenjeni ukradeni dokumenti?), nego i ček na 100.000 eura naslovljen na Benedikta XVI te još neki darovi Papi. Gabriele je osuđen na trajnu zabranu javne službe u Vatikanu, ograničeno na urede koji imaju vezu s vlašću. Osuđen je i na plaćanje sudskih troškova.

„Ne osjećam se lopovom“, ponovio je Gabriele u svojoj zaključnoj riječi, naglasivši da je sve što je poduzeo „učinio iz duboke, unutrašnje ljubavi za Crkvu i Papu“. Ustrajao je, dakle, na tezi da taj njegov motiv opravdava njegovu akciju i oduzima joj značaj kaznenog djela. Vijeće nije prihvatilo to obrazloženje – ali nije ni dublje propitivalo sobarove motive. Nije se zaustavilo ni na njegovoj tvrdnji u istrazi da je tako počeo djelovati jer je „uočio zlo i korupciju“ u vrhovima Crkve. U svom svjedočenju pred sudom, Gabriele je rekao da je bio uvjeren da Papa ne zna što se sve događa. U istrazi je naglasio da se nadao da će Papa reagirati ako skandal bukne izvan Vatikana.

Sada se čekaju te dvije knjige da se vidi što je ukradeno Miloneu. Čeka se i dizanje optužnice protiv mons. Valleja, koji ostaje u zatvoru i doktorice Chaouqui, koja je odmah u ponedjeljak, nakon davanja iskaza, puštena na slobodu jer je „surađivala u istrazi“. Što znači da je priznala, a možda i odala.