PIŠE VIKTOR ORBAN

Demokršćani iz srednje Europe izborit će se protiv liberalizma i sačuvati kršćansku civilizaciju

Mađarski premijer u tekstu koji je objavio dnevni list Magyar Nemzet razrađuje svoju teoriju iliberalne demokracije
 Aris Oikonomou

Naša borba za duhovnu suverenost i intelektualnu slobodu, započeta prije puno godina u Tusnádfürdő, polako počinje davati rezultate. Snažni tok ustanka protiv političke korektnosti, tj. protiv diktata liberalne doktrine u govoru i pisanju, stalno se širi. Sve više ljudi sve hrabrije sa sebe zbacuje lance novogovora, koji prijeti gušenjem sve slobode i propisuje jedini pravi način razmišljanja, jedino pravo poimanje demokracije, jedini pravi doživljaj Europe i Zapada. Tako svoj tekst počinje Viktor Orban.

Pokušaj oslobađanja sam po sebi nije jednostavan, rizik da se bude kažnjen je ogroman: isključenje iz akademske zajednice, gubitak posla, stigmatizacija, prebijanja po sveučilištima - primjera ima mnogo i malo-pomalo postaju svakodnevica. No, ako nekako i uspijete pobjeći svenadzoru dobro plaćenih i spektakularno precizno uvježbanih patrola stražara liberalnih dogmi, morate se zatim obraniti od duboko uvriježenih refleksnih reakcija inače dobrodušne publike.

I zaludu vam sva izoštrenost argumentacije: pohvalite li samo svoju naciju, u njemačkim želucima to će izazvati mučninu, pa makar to učinio osobno profesor Hazony iz Jeruzalema. I koliko god se trudili o iliberalnoj demokraciji govoriti u blagom tonu, za njemačko i anglosaksonsko uho to će zvučati kao pravi užas.

Ali ustanak protiv liberalnog duha potlačivanja ne samo da se širi, on se i produbljuje. Piše se sve više uvjerljivih eseja, temeljnih studija, fundamentalnih monografija. Iako to u briselskom samozadovoljnom balonu nitko neće priznati, svi već vide da je car gol. Doktrina “demokracija može biti samo liberalna”, to nedodirljivo božanstvo, taj veliki fetiš je srušen. Sada još samo moramo sačekati slijeganje prašine i tada ne samo da ćemo to svi znati, nego ćemo svi to i jasno vidjeti.

Izgleda da će se konzervativne i demokršćanske stranke te politički pokreti moći osloboditi od po život opasnog zagrljaja liberala. Rečenice kao što su: “takvo što poput iliberalne demokracije uopće ne postoji” i slične već su dio tradicije sabranih djela političkih gluposti, svejedno tko ih i s kojega ranga izgovara. Konzervativni politički mislioci napokon su skupili hrabrost i linijom argumentacije, koja nadilazi eleganciju matematičke, dokazali da liberalizam i konzervativizam predstavljaju dvije dijametralno suprotstavljene političke teorije.

Tako se pokazalo da su argumenti onih, koji su konzervativizam htjeli podvesti pod kišobran liberalizma, posve pogrešni. Varaju se oni koji tvrde da se podjela na stupove vlasti, građanska i politička slobodarska prava, zaštita privatne imovine i ograničavanje moći vlade - znači, sve što čini vladavinu prava i pravnu državu - može realizirati isključivo u okvirima liberalizma i realizirati samo instrumentima liberalne demokracije.

Naravno da i u Mađarskoj ima onih koji su odavno zacrtali da je mnogo lakše skupljati blagonaklone osmijehe i klimoglave iz Bruxellesa, nego se boriti za slobodu nacije i biti crna ovca iz Budimpešte. Isto tako nekad su se ponašali i u Moskvi.

No, upravo u tome i jest srž problema. Današnje uparenje konzervativizma i liberalizma potječe iz vremena velike bitke protiv totalitarizma, kad su i konzervativci i liberali bili prisiljeni u stranu staviti svoje suštinske, tada svima jasne razlike. Da, ostavili su ih po strani i ušli u savez kako bi se borili protiv zajedničkog neprijatelja: protiv socijalista. Nacionalnih i internacionalnih: nacista i komunista.

To je bila duga borba koja je trajala gotovo cijelo stoljeće. I koja je završena pobjedom nad obje forme socijalizma, nad nacistima i komunistima: padom Berlinskog zida na Zapadu i povlačenjem Sovjeta na Istoku. Od tog trenutka gubi se svaki smisao svakoga daljnjeg postojanja toga neprirodnog saveza, ali njegova u klupko učvorena argumentacija, misli i fundamenti preživljavaju do danas.

Političari, novinari, čak i znanstvenici, u argumentaciji nevjerojatnom lakoćom zamjenjuju i konzervativne i liberalne pojmove i ideje. I to traje dugo, predugo, gotovo dva duga desetljeća. I s time, čini se, nisu imali nikakvih intelektualnih problema, iako je i slijepcu vidljivo koliko je to iščašeno, površno i neprecizno: svejedno, zbog toga nikome politička dlaka s glave nije pala. I upravo tako su ta dva desetljeća mislili i postupali anglosaksonski konzervativci i europski demokršćani.

No situacija se u međuvremenu promijenila. Stvari su postale odveć ozbiljne. Ono što se nekad smatralo sitnom intelektualnom pogreškom, lakom anomalijom, koja se mora istrpjeti zbog višega cilja, upravo to danas sprečava da se stvari jasno sagledaju i nazovu svojim imenom. Jer se upravo tim nakaznim spojem prikriva činjenica da danas opet za konzervativce i demokršćane liberali i liberalizam predstavljaju najveći izazov i najvećeg protivnika.

Suštinske ideje demokršćana i liberalni način razmišljanja jedni su drugima dijametralna suprotnost. Cilj svih napada liberala one su stvari koje su za nas, konzervativce, najbitnije, koje su noseći stupovi našega idealnog političkog poretka, srce srca konzervativno-demokršćanske tradicije: nacija, obitelj, vjera. Spoznaja da će liberali, budemo li im i dalje to dopuštali, do neprepoznatljivosti razvodniti krišćansko-konzervativne vrijednosti, da će oslabiti naše nacije, uništiti religijsku tradiciju i javno poniziti vrijednosti obitelji koja se iznjedrila ovdje, u središnjoj Europi: na nivou javne i državne politike.

I upravo se tu na semaforu upalilo crveno, tu smo povukli ručnu i zazvonili na uzbunu: ponajprije u Poljskoj i Mađarskoj. I imali dovoljno snage sačuvati europsku krovnu instituciju demokršćana i konzervativaca, Europsku narodnu partiju (EPP), kako - barem zasad - ne bi izvršila samoubojstvo. Imali smo dovoljno jak životni instinkt i dovoljno glasno rekli da ne želimo riskirati budućnost europske kršćanske demokracije zbog itekako razumljive želje Nijemaca da u Bruxellesu naprave kopiju svoje berlinske muster-koalicije, kojom se na najjednostavniji mogući način u harmoniju spajaju oba centra moći. Pa je ispalo da i EPP, ako u Berlinu demokršćani ulaze u koaliciju s ljevicom, to mora učiniti u Bruxellesu, u Parlamentu EU. Ako bismo slijedili tu uvrnutu logiku, nakon njemačkih parlamentarnih izbora sljedeće 2021. godine svi bismo imali ući u koaliciju sa Zelenima.

U središnjoj Europi ne buni se samo dobar ukus kad je riječ o takvim političkim perverzijama, nego i elementarni zdrav razum. Razlike između liberalnih i demokršćanskih političkih teorija i prakse nisu važne samo za profesorske seminare na sveučilištima. One imaju i teške političke konzekvence u životima običnih ljudi i cijelih nacija.

Liberali vjeruju, sve se pozivajući na Kanta, da sve zemlje - uključujući i one koje danas nisu pod vlašću liberalnih demokrata - moraju biti prisiljene prihvatiti njihovu liberalnu formu vladavine.

Demokršćani, s druge strane, odbacuju takvu vanjsku politiku, jer znaju da različita društva imaju različite forme zajedništva i žive u miru na različite načine. Najbolji dokaz za to su posljedice “Arapskog proljeća”: izvoz liberalne demokracije u taj dio svijeta donio je samo trajući kaos i slom tamošnjih društava, i za Europu značio, i znači, itekako mnogo više štete nego ikakve koristi. Vidno.

Stoga držimo palčeve Donaldu Trumpu da pobijedi. Mi smo na vlastitoj koži ponajbolje osjetili što je u praksi značio moralistički imperijalizam vanjske politike američkih vlada kojima su dominirali tamošnji demokrati. Bili smo ga prisiljeni gorko iskusiti. Nije nam se ni najmanje svidjelo to iskustvo i nikako ga ne želimo ponoviti. A i iz istog se razloga suprotstavljamo svim idejama koje u Bruxellesu tako elegantno formuliraju u ideji bezazleno zvučeće naslovljenoj “supsidijarnost”.

Liberali drže kako je dobro da što više nacionalnih vlada svoje kompetencije preda internacionalnim organizacijama. Stoga uvijek rado plješću i puste suzu radosnicu kad bilo koja internacionalna organizacija dobije nove ovlasti, novi zadatak i, naravno, gomilu novca: tako se brane univerzalne ideje, europske vrijednosti, univerzalna ljudska prava. Kažu.

Oduševljenje demokršćana, po tom pitanju, drži se u granicama jer oni uviđaju da takve organizacije kad-tad, ali uvijek skliznu u proizvoljnost i proglase za “Rule of Law” ono što je uistinu samo njihov interni “Rule of Blackmail”. Zbog vječne žeđi za novcem, one su permanentno izložene opasnosti da ih sorošoidne mreže pokopaju i infiltriraju. A kad se finalno moraju odlučiti između građana pojedinačnih nacionalnih zajednica i veličina globalnog kapitala, uvijek se odlučuju za ove druge.

Građani europskih nacija odavno su shvatili da današnje europske institucije ne služe njihovim interesima, nego samo Georgeu Sorosu i njegovim koncernima. Građani više nisu spremni gutati briselske bajke koje im servira čovjek koji je postao bogat samo zato što je uništavao sve druge. A najuspješnije prodaje priču kako po briselskim hodnicima lebdi samo zato što se, je li, žrtvuje za Europu, bez ikakve osobne zarade i koristi.

Liberalna i konzervativna politika sukobljavaju se i po pitanju migracija. I ne samo da se sukobljavaju, nego po tom pitanju vode bitku na život ili smrt. Prema mišljenju liberala, ne moramo se plašiti masovnog useljavanja ni kad se nacionalne i vjerske tradicije nepozvanih gostiju dramatično razlikuju od naših, čak ni onda kad su nam apsolutno suprotstavljene. Terorizam, kriminal, antisemitizam, stvaranje paralelnih društava za liberale su samo prolazne anomalije, ponajviše eto samo porođajni bolovi dolazećeg novog, predivnog svijeta.

Nasuprot njima, konzervativno-demokršćanski tabor odbacuje društvene eksperimente i eksperimente nad ljudima s otvorenim i neizvjesnim krajem jer smatra da je rizik kronične interkulturturalne napetosti i nasilja takvog jednog eksperimenta jednostavno neprihvatljivo visok. Stoga je samo apsolutnom ignorancijom matematičkih zakona moguće nevidjeti činjenicu spore ali trajuće i sve brže zamjene stanovništva u Europi.
Ključne razlike između nas i liberala vide se i u školskoj politici. Prema našem, konzervativnom mišljenju, nastava u školama mora naglašeno biti koncentrirana na nacionalnoj tradiciji, a cilj obrazovanja od naše djece stvoriti patriote koji će moći nastaviti njegovati osvjedočene tradicije predaka. Demokršćani očekuju da škola ojača rođenjem dobiveni i od Boga darovani spolni identitet, koji djevojčicama pomaže da postanu pristojne i dostojne žene, a dječacima da postanu muškarci koji su u stanju osigurati sigurnost svoje obitelji, biti joj uzdanica i zaštita. Škola treba štititi ideal i vrijednosti obitelji. Maloljetne treba zaštiti od gender-ideologije i propagande “duginih boja”.

Liberali sve ovo, u najboljem slučaju, doživljavaju kao mračni srednji vijek. A u najgorem kao izraz klerikalnog fašizma. Po njima, cilj školske nastave treba biti da dijete spozna samo sebe, da se bude sposobno samoostvariti, a da zatim bude uvedeno u ljepote univerzalnog političkog poretka pa upravo iz toga razloga mora biti oslobođeno svih slojeva tradicije koji su se nakupili u životima svih njegovih predaka.

Liberali vjeruju, i fanatično brane svoj stav, da za pravednu i moralno utemeljenu vladavinu nisu neophodne od Boga dane apsolutne vrijednosti i iz njih izviruće religiozne, biblijske tradicije. Kako je to, po njima, nepotrebno, onda se između Crkve i Države mora podići zid podjele, a utjecaj vjere mora biti izbačen iz svijeta javnoga života.

Konzervativci i demokršćani ne žele nikakvo odvajanje Crkve od Države jer je cjelokupna povijest zapadne civilizacije prožeta i jednim i drugim. Umjesto odvajanja, mi želimo da vjeru - poštujući državnu i crkvenu autonomiju - duboko uvriježimo u društvo, jer smo mi, kršćani, uvjereni da, u interesu jačanja pravde, javnog morala i blagostanja zajednice, nikad nije bila veća potreba za vjerom, biblijskom tradicijom i našom Crkvom.

Politička strategija liberala počiva na tome da svijet politike podjeli na dva dijela.Na jednoj su strani liberali, koji su pristojni ljudi i prihvaćaju da svaki pristojni čovjek mora doći do istih političkih uvjerenja i zaključaka ako slijedi pravila trezvenog razuma. A s druge su oni koji iz neznanja ili vođeni starim instinktima nisu u stanju ići u korak s vremenom, napredovati u povijesti, čiji je otvoreni cilj transportirati nas u rajsku sreću koju nude liberalni svjetski ideali, svjetski mir i svjetska vlada.

Iz tog razloga, liberali u istu vreću trpaju Trumpa, Johnsona, Bolsonara, u Novom zavjetu utemeljene kršćane, u Starom zavjetu utemeljene Židove, sve moguće ajatolahe, diktatore svih vrsta i redova, komuniste i naciste te nas centralnoeuropske demokršćane. Devedeset posto zapadnih medija to permanentno radi.

Mi, demokršćani, posjedujemo vlastiti duhovni sistem, uz čiju pomoć opisujemo univerzum politike, koji - uza svu skromnost - mirno možemo nazvati inteligentnijim nego nametnuti svjetonazor liberala koji danas dominira i vlada, posebno nad internacionalnim organizacijama. Duhovno utemeljenje u kršćanstvu jedina je šansa demokršćana kad se nađu izloženi u otvorenom duhovnom i političkom sukobljavanju s liberalima.

Stoga stalno moramo ponavljati četiri rečenice koje mogu promijeniti cjelokupnu europsku politiku:

Naši nacionalni i kršćanski fundamenti nisu liberalni. Oni su nastali daleko prije liberalizma. Oni su sušta suprotnost liberalizmu. Liberalizam ih danas pokušava uništiti.

Istodobno: tempo tehnološkog razvoja jednostavno je u dosad neviđenoj akceleraciji. Tehnološko natjecanje na civilno-privrednim temeljima u Europi više i ne primjećuje koliko je iznad njega na vojno-privrednim temeljima fundirano tehnološko natjecanje između vodećih svjetskih sila: SAD-a i Kine.

Europa je zaboravila da svako epohalno tehnološko otkriće i inovacija počivaju na istraživanjima provedenima u vojsci, a koja su zatim našla put u realizaciju u sustavima civilne privrede. A to Europa izbjegava vidjeti iz jednostavnoga razloga: nema ni zajedničku vojsku koju bi drugi shvatili i doživjeli ozbiljno.

Nema ni dvadeset godina otkako je EU na sva usta najavio da će za najkasnije deset godina euro biti suparnik dolara na svjetskom konkurentnom tržištu valuta, da ćemo od Lisabona do Vladivostoka stvoriti jedno zajedničko tržište, a da će Europa u disciplini “tehnološki razvoj” biti svjetska vodilja. To su bili javno definirani ciljevi. Od kojih nije ostao kamen na kamenu: dolar je nokautirao euro, sankcijama smo udaljeni od ruskog tržišta, a suštinski bitnu tehnologiju moramo kupovati od konkurencije: SAD-a i Kine.

EU je odavno osjetio da se stvari ne razvijaju u željenom smjeru. Godine 2012. Generalna direkcija za istraživanja i inovacije Komisije EU signalizirala je da će EU 2050. doprinositi ukupnoj svjetskoj proizvodnji sa samo 15%. A 2010. je doprinosila s gotovo 30%. Sada smo u 2020.: EU je već sada pao na tih 15%, 30 godina prije nego što je predviđeno!

Ova slavna Direkcija također je 2012. prognozirala da će EU, zbog demografskog pada broja stanovnika u Europi, morati sve više podržavati migraciju, posebno iz Sjeverne Afrike i s Bliskog istoka. 2012.! Pa je navela da će do 2050. - ne računajući Rusiju - 20% europskog stanovništva biti muslimani. Već sada možemo računati s time da će do 2050. većina stanovništva Europe biti muslimani.

Ne iznenađuje stoga što bi države središnje Europe radije željele drugačiju budućnost od one pod poplavom doseljenika i migranata. Ne iznenađuje stoga što je u centru svih političkih nastojanja država Višegradske četvorke (V4) poboljšanje konkurentnosti. Za razliku od politike Bruxellesa, koja želi stremiti posve suprotnom cilju svojim do apsurda dovedenim klimatskim ciljevima, planovima o socijalnoj Europi, zajedničkom poreznom sustavu i multikulturnom društvu.

Zato nije nikakvo čudo što se dogodilo ono što je svatko mogao bez ikakvih dodatnih naprezanja uvidjeti zdravim razumom: Zapad je u očima središnje Europe izgubio svoju privlačnost, a naše poimanje vrijednosti života sadašnjim Zapadnjacima nije poželjno.

U godinama pred nama moramo učiniti što je u našoj moći kako bismo spriječili da nam takva Europa nametne svoju volju. Mi sa svoje strane takvu Europu ne možemo promijeniti prema našim duhovnim, intelektualnim i političkim mjerilima. U takvoj pat-situaciji moramo naći modus suradnje: sve dok se budućnost Europe ne bude odlučivala u današnjoj Italiji. Desno ili lijevo.

Jest da je izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU oslabio pozicije onih koji se zauzimaju za nacionalnu suverenost, koji su protiv migracija i koji se zalažu za privredu baziranu na konkurentnosti. Ali uspjeli smo spriječiti da briselsko mešetarenje u Poljskoj izbaci demokršćane iz vlade, u Hrvatskoj i Srbiji desnica je uspjela stabilizirati svoje pozicije, a i Slovenija je na pravom putu. Ni šanse za preživljavanje bugarske vladajuće partije nisu loše, premda se nalazi pod permanentnom baražnom paljbom ljevice. Babiš i Fidesz se drže dobro, a nova slovačka vlada nije napustila tabor V4.

Nije uspio pothvat da se “Rule od Blackmail” podmetne nacijama kao “Rule of Law”. Iako je još u EU, Nizozemska se sve više od nje udaljava na spektakularni način i u situaciji je koja sve više podsjeća na onu u Engleskoj, prije napuštanja Unije. Uspjele su se produžiti šanse za preživljavanje euro-zone te u tome da se južne članice EU sačuvaju od financijskog kolapsa, da se privredna dinamika središnje Europe očuva: samo je BDP Mađarske između 2015. i 2019. porastao za gotovo 40%. A mi još nismo upali u mlinove svjetskog sukoba između Kine i SAD-a.

Stoga i dalje moramo ostati na putu dogovora i kompromisa. Moramo provesti naše grandiozne financijske i budžetske planove koje smo ovog ljeta spakirali: svejedno što god na tu temu kaže i zaključi Europski parlament. A to će biti moguće ako Nijemci uspiju regulirati naslijeđe savezne kancelarke Angele Merkel a da pri tome potres u Europi ostane ispod vrijednosti 4 prema Rihteru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:23