Čovjek iz sjene i omiljeni Trumpov feldmaršal dobio je doživotni imunitet i postao daleko najmoćniji čovjek nuklearne sile

Usvojen ubrzanim parlamentarnim postupkom i bez ozbiljne javne rasprave, 27. ustavni amandman razorio je dosadašnju ionako krhku ravnotežu moći u Pakistanu. Njime je ukinuta tradicionalna funkcija predsjednika Združenog stožera vojske i uspostavljena nova, zapovjednika obrambenih snaga, što je pozicija koja prvi put u povijesti Pakistana konsolidira zapovjedne ovlasti nad svim vojnim granama u rukama jednoga čovjeka. Taj je čovjek general Asim Munir.

"Omiljenom Trumpovu feldmaršalu", kako ga nazivaju mediji, amandman je dao doživotni imunitet od kaznenog progona i institucionalizirao vojne ovlasti koje su desetljećima omogućavale upletanje vojske u pakistansku politiku, ali nikada nisu bile ovako otvoreno zacementirane temeljnim državnim aktom. Munir je tako postao središnja figura pakistanske politike, a država je, prema ocjenama brojnih analitičara, napravila korak dalje iz formalne demokracije u autokraciju.

Munir je dugo djelovao iz sjene državnih struktura, kao čovjek vojnog obavještajnog aparata koji nikada nije skrivao prijezir prema civilnim institucijama. Njegov politički uspon nije bio rezultat javne vidljivosti, karizme ili političke vještine, nego moći tajnih službi i zakulisnih igara. Kao bivši šef vojnih obavještajnih službi izgradio je reputaciju hladnog tehnokrata koji precizno detektira i koristi slabosti protivnika u političke svrhe. Činjenica da je 2019. bio smijenjen zbog konflikta s tadašnjim premijerom Imranom Khanom i optužbi za korupciju samo je učvrstila njegovu ambiciju i učinila ga još opreznijim i zatvorenijim. Kriza 2024. i raspad povjerenja u civilne institucije otvorili su mu vrata za povratak, ovaj put ne iza kulisa, nego na vrh poretka.

Asim Munir (u sredini)

Sa-zm-290825/newscom/profimedia

U službenoj verziji narativa kojeg je sam oko sebe izgradio, Munir je stabilizator, čovjek koji donosi red u državu iscrpljenu ekonomskim propadanjem i političkom fragmentacijom. U stvarnosti, stabilnost koju nudi proizlazi iz straha, nadzora i discipliniranja disonantnih glasova. Pod njegovim vodstvom vojska je proširila ovlasti u svim ključnim sektorima, od sigurnosti do ekonomije, dok su svi opozicijski glasovi sustavno gušeni. Sistem funkcionira tako da vojska odlučuje, a civilne institucije kimaju.

Munir se pritom predstavlja kao štit protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Danas nadzire nuklearni arsenal, obavještajne službe, vojne korporacije i političke procese u državi, a premijer i parlament, nominalni nositelji vlasti, svedeni su na administrativne dekoracije koje potvrđuju odluke donesene u vojnom vrhu. Čak su i sudovi, donedavno posljednja linija otpora autokraciji, oslabljeni formiranjem Federalnog ustavnog suda, tijela dizajniranog da bude poslušan instrument u novoj arhitekturi moći.

General Munir se zalaže za politiku koju analitičari nazivaju "Pakistan First", gdje su unutarnjopolitički prioriteti jačanje države, kontrole i sigurnosti, uz snažnu zaštitu nacionalnih interesa na vanjskopolitičkom polju. Njegov pristup kombinira vojnu moć i ideološku viziju, s naglaskom na islamski identitet koji poistovjećuje s nacionalnim. Munirovo inzistiranje na zaštiti građana i nacionalnih interesa uključuje strogu kontrolu nad sigurnosnim aparatom, kao i čvrst pristup protiv onih koje percipira kao prijetnje. Te prijetnje vidi u ekstremizmu i radikalizmu, kao i u utjecaju medija i društvenih mreža, koji nastoji suzbiti.

Munir, koji je Donalda Trumpa nominirao za Nobelovu nagradu zbog navodne uloge u sprečavanju rata između Pakistana i Indije, više je puta upozoravao na negativan utjecaj zapadnjačke kulture na pakistanske vrijednosti koje izjednačava s islamskim identitetom. Odbacuje ideju da sloboda izražavanja mora biti apsolutna, posebno kada je riječ o sadržajima koje smatra "propagandom", "dezinformacijama" ili "prijetnjom moralnim vrijednostima".

U odnosima s Indijom general, pak, zastupa nepopustljivu poziciju, pri čemu Kašmir opisuje kao "žilu kucavicu Pakistana". Munirova retorika ostavlja malo mjesta kompromisu - dok Indija ne prizna legitimnost pakistanskog nacionalnog projekta, normalizacija je, prema njemu, nemoguća. Istodobno zagovara geopolitičku fleksibilnost, gdje Pakistan više ne smije biti "tuđi saveznik", nego država koja bira partnere isključivo prema vlastitom interesu. U praksi se to očituje u povećanoj ovisnosti o vojnoj diplomaciji i neuobičajenoj distanci prema tradicionalnim saveznicima.

Prema Afganistanu Munir zauzima tvrdu sigurnosnu politiku. Podržao je stroge mjere prema ilegalnim migrantima, posebno afganistanskim izbjeglicama, naglašavajući da Pakistan ne može nositi teret regionalnih nestabilnosti. Njegov sigurnosni pristup granicama često se kritizira kao kratkovidan i destabilizirajući.