Talijanski Corriere della Sera u utorak donosi analizu u kojoj se, tematizirajući očite neuspjehe ruskog vođe Vladimira Putina u Ukrajini i sve glasnija nagađanja o novoj mobilizaciji radi popunjavanja dramatično prorijeđenih ruskih vojnih snaga na bojištu, razmatra već na sam spomen uznemirujuća mogućnost otvaranja nove bojišnice.
Iako se naglašava da se radi o ekstremnom scenariju, ugledni talijanski dnevnik ističe da ga je NATO prisiljen razmatrati nakon ruskih vojnih vježbi u ruskoj eksklavi na Baltiku, Kalinjingradu, odnosno eskalacije na koridoru Suwałki.
Unatoč zasipanju Ukrajine projektilima svih vrsta, rat iscrpljivanja, kako se navodi, ponovno dovodi Putina pred izbor koji je na sve načine pokušavao izbjeći - zatražiti od Rusa mnogo vidljiviju, ljudsku žrtvu - više nije dovoljno mobilizirati gospodarstvo, preustrojiti tvornice, povećati proizvodnju projektila i dronova, već bi moglo biti potrebno ponovno mobilizirati društvo, i to kroz masovnu regrutaciju.
A mobilizacija, kako piše u svojoj analizi novinar Federico Rampini, otvara alarmantan scenarij - Putinov "bijeg prema naprijed" kojim bi, kako bi prikrio vlastite neuspjehe, mogao otvoriti novu bojišnicu u Kalinjingradu, strateškoj eksklavi stiješnjenoj između Poljske i baltičkih država. Taj ekstremni scenarij, navodi Rampini, NATO je prinuđen razmatrati - jer tu mogućnost upravo razmatra ruska vojska.
Da bi se razumio scenarij s Kalinjingradom, potrebno je proširiti pogled na bilancu sukoba, pat-poziciju u kojoj se Putin nalazi i poteze koje priprema. Prema izvorima zapadnih obavještajnih službi koje navodi The Wall Street Journal, ruske oružane snage provode vježbe kako bi provjerile vlastitu sposobnost provođenja nove masovne mobilizacije, a izazovi su na koji način podignuti pričuvni sastav, gdje ga smjestiti, kako ga prehraniti, opremiti i obučiti.
Rampini ističe kako sve to ne znači da je odluka donesena i podsjeća da bi Kremlj, kako se već dulje vrijeme nagađa, mogao pričekati da prođu parlamentarni izbori koji se održavaju krajem rujna. No, sama činjenica da se procedure uvježbavaju pokazuje da je ta mogućnost ušla u konkretno planiranje.
Narušena psihološka distanca
U međuvremenu, ruski problem na bojištu je dobro poznat i još je tu - Putin i dalje žudi osvojiti cijeli Donbas, dok napredovanje na bojištu ostaje sporo i skupo. U vezi s tim, navodi se kako je International Institute for Strategic Studies (IISS) primijetio da je ovaj rat s vremenom ponovno u središte vratio dimenziju za koju se činilo da su je tehnološki ratovi potisnuli u prošlost - borbenu masovnost. Topništvo, dronovi, projektili i navođene (klizne) bombe odlučujući su, no još uvijek je potrebno mnogo vojnika za osvajanje, a prije svega za držanje teritorija. Ideja da su ratovi ušli u "isključivo" tehnološku fazu iluzija je, kako piše Rampini.
Putin je dosad pokušavao riješiti taj problem izbjegavajući drugu opću mobilizaciju. Nakon traume "djelomične mobilizacije" iz rujna 2022. godine, kada je, prema procjenama, nekoliko stotina tisuća Rusa napustilo zemlju kako bi izbjegli odlazak na front, Kremlj je pribjegavao kontinuiranom, ali diskretnijem obliku regrutacije - privlačenjem ruskih muškaraca visokim plaćama za vojnu službu, sve izdašnijim bonusima za pristupanje vojsci, pritiscima lokalnih vlasti, novačenjem u siromašnijim regijama, zatvorima, pa čak i u inozemstvu. Dokumentirano je čak i novačenje afričkih državljana (posebice plaćenika iz Južnoafričke Republike), uz Sjevernokorejce, čije je sudjelovanje osigurao tamošnji diktator Kim Jong-un.
To je, kako se navodi, politički promišljena strategija jer raspoređuje trošak rata. Za velik dio stanovništva velikih ruskih gradova, rat u Ukrajini na taj način i dalje ostaje nešto što se gleda na televiziji. No, mobilizacija iz 2022. narušila je tu psihološku distancu - stotine tisuća muškaraca pobjegle su u Gruziju, Kazahstan, Armeniju i druge zemlje. Obitelji koje su mogle tolerirati rat koji vode profesionalni vojnici, dragovoljci i stanovnici periferije ‘carstva‘, odjednom su shvatile da bi im mogao stići poziv za vojsku. Egzodus muškaraca u vojnoj dobi bio je golem i predstavljao je ozbiljan odljev stanovništva za naciju koja se ionako već dugi niz godina suočava s depopulacijom.
Putin je, smatra talijanski novinar, iz te lekcije nešto naučio pa danas raspolaže boljim administrativnim alatima - novi elektronički sustav omogućuje identifikaciju i pozivanje muškaraca u dobi za služenje vojske s preciznošću koja prije četiri godine nije postojala, a umjesto spektakularne objave "druge mobilizacije", Kremlj bi mogao postupno na bojište slati manje kontingente vojnika - radi se o poznatoj metafori koju je upotrijebio Aleksej Jusupov iz ruskog programa Zaklade Friedrich-Ebert, a prenosi Wall Street Journal: kuhanje žabe polako, da ni ne primijeti da je se kuha.
Problemi mobilizacije
S vojnog gledišta, međutim, vrijeme je ključno. Michael Kofman, jedan od vodećih stručnjaka za ruske oružane snage, istaknuo je da bi odluka o mobilizaciji donesena u ovom trenutku stigla prekasno da bi donijela rezultate prije zime - vojnik ne postaje operativno sposoban samo zato što dobije uniformu, već mora biti opremljen, obučen, raspoređen u postrojbu i integriran u zapovjedni lanac. Ako Putin želi osvojiti Kramatorsk i Slovjansk u kratkom roku, trebao je provesti mobilizaciju prije nekoliko mjeseci.
Stoga bi neka skora nova regrutacija, kako se navodi, predstavljala ulaganje tek za pojačanu vojnu kampanju 2027. godine, što ipak nikako nije nevažno, budući da je u ratu iscrpljivanja ruska sposobnost nadomještanja gubitaka jedan od temeljnih elemenata odnosa snaga.
Istovremeno, Ukrajina također pati od ozbiljne krize ljudstva. Predsjednik Volodimir Zelenski odlučio je povećati plaće vojnom osoblju i u većoj mjeri pribjeći novačenju stranaca upravo kako bi se suočio s manjk❜om ljudstva. Dok je ukrajinska sposobnost sprječavanja ruskih proboja izložena sve većim pritiscima, ruska demografska nadmoć u tome ima izuzetno važnu ulogu - ali ona nije neograničena.
Prvo ograničenje je, kako piše Rampini, vezano uz pitanje gospodarstva. Rusija se već dugo suočava s nedostatkom radne snage - stotine tisuća muškaraca pristupile su oružanim snagama, drugi su napustili zemlju, dok je vojna industrija povukla radnike iz civilnih sektora. Manjak radne snage sada je toliko ozbiljan da Moskva pokušava privući nove strane radnike, a masovna mobilizacija dodatno bi pogoršala situaciju s tim uskim grlom gospodarstva. K tome, svaki novi vojnik stvara dvostruki trošak - država ga mora plaćati, hraniti i opremiti te naposljetku obeštetiti njegovu obitelj ako pogine ili bude ranjen. Istovremeno, ta osoba nestaje iz tvornice, građevinske tvrtke, željeznice ili poslovne djelatnosti.
Drugo ograničenje je vojno - kvantiteta nužno ne znači kvalitetu. Mobilizacija iz 2022. pomogla je stabilizirati rusku bojišnicu nakon poraza kod Harkiva i Hersona, pa bi je bilo pogrešno otpisati kao promašaj. No, također je otkrila goleme organizacijske probleme - slanje dodatnih stotina tisuća ljudi na bojište zahtijeva časnike, dočasnike, instruktore, vojarne, sredstva i logističke sustave. Osim toga, bojište je u međuvremenu postalo još smrtonosnije - sve šira uporaba dronova otežava koncentriranje ljudi i resursa a da to ne bude otkriveno.
Kalinjingrad kao prednost i slabost
Na kraju, tu je i političko ograničenje. Iako za sada nema znakova da bi nova mobilizacija izazvala pobunu, upravo oprez Kremlja pokazuje da Putin taj potez smatra opasnim - dok god rat predstavlja izvor prihoda za one koji ga odluče voditi, društveni ugovor bolje funkcionira, a obvezna vojna služba mijenja prirodu tog ugovora.
I ovdje na scenu, kako navodi Rampini, stupa Kalinjingrad. Značajno je da je jedna od vježbi povezanih s mobilizacijom održana upravo u toj maloj ruskoj eksklavi, koja ima snažnu simboličku i vojnu vrijednost. Kalinjingrad se nekad zvao Königsberg i bio je glavni grad Istočne Pruske te rodno mjesto jednog od najvažnijih mislilaca u povijesti čovječanstva, Immanuela Kanta. Stoljećima je pripadao njemačkom prostoru, da bi krajem Drugog svjetskog rata Crvena armija osvojila tu regiju, a sporazumima između pobjedničkih sila potvrđen je njezin prelazak u krilo Sovjetskog Saveza. Njemačko stanovništvo bilo je protjerano ili je pobjeglo. Königsberg je 1946. preimenovan u Kalinjingrad, a Istočna Pruska nestala je sa zemljopisne karte Europe.
Tijekom Hladnog rata taj je prostor imao golemu stratešku vrijednost. Kalinjingrad je postao isturena sovjetska vojna baza na Baltiku - luka Baltijsk jedina je luka na Baltiku iz koje ruska flota ima pristup otvorenim morima tijekom cijele godine. No, nakon 1991. područje je dobilo drukčije geografsko značenje - neovisnost Litve, Latvije i Estonije fizički je odvojila regiju od ostatka Ruske Federacije, a ulazak Poljske i baltičkih država u NATO naposljetku ju je pretvorio u rusku isturenu točku okruženu teritorijem Sjevernoatlantskog saveza.
Ratne igre na ‘najopasnijoj točki svijeta‘: ‘Ovo je Ahilova peta NATO-a. Ako ovdje Rusi krenu...‘
To područje za Kremlj istovremeno predstavlja i prednost i slabost. Prednost je zato što Rusiji omogućuje razmještanje pomorskih snaga, projektila, protuzračne obrane i drugih vojnih sposobnosti u samom srcu Baltika, vrlo blizu zemalja NATO-a. Slabost je, pak, zato što bi u slučaju rata Kalinjingrad bio izoliran od ruskog teritorija.
Upravo odatle proizlazi opsjednutost Moskve koridorom Suwałki, pojasom teritorija dugim 60-ak kilometara uz poljsko-litavsku granicu, ukliještenim između Kalinjingrada i Bjelorusije. To je ujedno i kopnena veza između Poljske i baltičkih država pa ga i sam NATO smatra jednom od najosjetljivijih točaka na svojem istočnom krilu.
Jedan pogled na zemljopisnu kartu, navodi novinar Corriere della Sera, otkriva zašto je to područje noćna mora baltičkih i zapadnih stratega - u eventualnom sukobu Rusije i NATO-a, ruske snage iz Kalinjingrada te ruske ili bjeloruske snage iz Bjelorusije mogle bi pokušati spojiti se upravo preko tog koridora, a ako bi ga uspjele presjeći, Estonija, Latvija i Litva izgubile bi kopnenu vezu s ostatkom Saveza. Također, zatvaranje koridora Suwałki moglo bi otežati ili usporiti dolazak američkih i NATO-ovih pojačanja.
Putinov ‘bijeg prema naprijed‘
Upravo zato ruske vježbe u Kalinjingradu izazivaju zabrinutost - ne zato što dokazuju da je Putin odlučio napasti NATO, jer trenutačno ne postoji dokaz o takvoj odluci, a treba i razlikovati pripremanje vojne opcije od namjere da se ona iskoristi.
A dok velike sile planiraju i preispituju i ekstremne scenarije, Poljska i baltičke države razmišljaju na temelju sposobnosti, a ne uvjeravanja. Najveća zabrinutost odnosi se na scenarij "bijega prema naprijed" - ako se Putin nađe zaglavljen u sve skupljem ratu u Ukrajini, bez odlučujuće pobjede, ali i bez želje ili mogućnosti povlačenja - također i zbog sve većih kritika iz njegova nacionalističkog kruga - mogao bi doći u iskušenje da promijeni strateški okvir. A Kalinjingrad predstavlja idealan prostor za izvršavanje pritiska na NATO - provokacije, zračne ili pomorske incidente, elektroničko ratovanje, prijetnje koridoru Suwałki, pa sve do ekstremnog scenarija ograničene vojne akcije namijenjene testiranju članka 5. NATO-a, koji propisuje da se oružani napad na jednu članicu NATO-a smatra napadom na sve.
Kako bi spriječio Moskvu da povjeruje u izvedivost tako nečega, NATO je donekle ojačao svoje istočno krilo - Savez tamo održava prisutnost naprednih multinacionalnih snaga te zračne i pomorske aktivnosti. Prošle je godine pokrenuo operaciju "Istočna straža" i nastavlja s vježbama na području koridora Suwałki.
Nova masovna mobilizacija u Rusiji, navodi Rampini, prije svega bi bila znak Putinovih poteškoća u Ukrajini - pokazala bi da su četiri i pol godine rata iscrpile ljudske vojne kapacitete koje se putem dobrovoljnog novačenja sve teže uspijeva nadomjestiti. A ono što otkriva slabost, može stvoriti i novu opasnost.
Kalinjingrad, pak, ovoj priči dodaje još jednu dimenziju - to je točka na kojoj se ruska i zapadna ranjivost gotovo dodiruju. Moskva kao izgovor i casus belli može iskoristiti tezu o izoliranosti svoje eksklave, a Varšava, Vilnius, Riga i Tallinn strahuju da će Kremlj jednog dana pokušati ukloniti taj problem presijecanjem koridora koji povezuje Baltik s NATO-om. U međuvremenu, zaključuje Federico Rampini za Corriere della Sera, povijest uči da autokrat uvjeren da vrijeme radi protiv njega može biti vrlo opasan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....