‘Gadafija ne želimo na vješalima, nego u zatvoru. Ako ga ubijemo, zaboravit će ga’

Iz njegovog lijevog džepa viri rezervni magazin za potpuno novi kalašnjikov, koji mu se ljulja oko vrata. U desnom drži iPhone s video i foto snimkama “nultog sata” od prošle subote u 19 sati i 20 minuta, kada se prekidom ramazanskog posta i Tripoli podigao u odlučujući napad na Gadafijev režim. Omar Duri zapravo studira stomatologiju. Njegova 12-satna noćna smjena na Checkpointu kod Corniche završava u rano prijepodne. Umjesto da uči kako se sređuje karijes, posljednjih je mjeseci doma u kuhinji sastavljao improvizirane bombe. S prijateljima s fakulteta u stanovima je pripremao mini bolnice za ranjene pobunjenike, što je sve zabilježio u memoriji Smartphona. Na jednoj videosnimci zabilježio je uhićenje dvojice snajperista u blizini Zelenog trga, jednog iz Sudana, drugog iz Čada. Dva mlada, prestrašena lica, koja njihovi lovci guraju ispred sebe povikujući “Alah je velik”.

Sinovljeva pomoć

Stotine tajnih ćelija od svibnja je pripremalo ustanak u libijskoj dvomilijunskoj metropoli, čiji su stanovnici šest mjeseci od ustanka na Istoku sve više dolazili na glas kao pristaše režima ili kukavice . Konspirativna komunikacija odvijala se putem voki-tokija, s obzirom na to da je režim nadzirao mobilnu mrežu preko Gadafijeva prvorođenca Muhamada. Uz pomoć krijumčara, u stambene četvrti stigle su tisuće novih automatskih pušaka.

Slijeganje ramenima

Prošla su vremena kada su borci naivno hodali uokolo u polo majicama i s puškama iz vojnih muzeja. Pancirke, šljemovi i uniforme pobunjenika su istog tipa kao i one kojima je SAD opskrbio iračku vojsku. Mnogi oko vrata nose i kartice s imenom, fotografijom, vojnim zaduženjem i krvnom grupom. “Oficiri” iza sebe imaju četveromjesečnu obuku, koju su prošli u gradu Nalut kod granice s Tunisom.

“U Tripoliju je bilo odlučujuće dobro vojno naoružanje. Naša motiviranost i tako je stalno bila neupitna”, pojašnjava Khaled al-Mahdi, bliski suradnik NTV-a na zapadu zemlje, koji je inače na poslijediplomskom studiju o laserskoj tehnologiji na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu. Kao dobavljači naoružanja za pobunjenike istaknuli su se ponajviše Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, obje zemlje veliki saveznici SAD-a. Pri spomenu Egipta i Tunisa, revolucionarnim prethodnicima u arapskom proljeću, Mahdi nijemo sliježe ramenima. Vodstvo NTV-a najrađe bi sjedište vlade već sljedećega tjedna prebacilo iz Bengazija u Tripoli. Međutim, libijski glavni grad još je nesiguran, iako pobunjenici drže najveći dio četvrti. Ulice su pometene, gotovo svi lokali zatvoreni. Gadafijevi plakati vise u komadićima, svakih stotinjak metara u smeću se vidi zelena režimska zastava.

‘Alah je velik’

Samo mali broj znatiželjnih usudi se izići na ulice, ali samo naoružani, barem pištoljem. Jer, i dalje se puca, stalno se gine, iako je prošlo pet dana od “nultog sata”. Grad je pun Gadafijevih ljudi koji su skinuli uniforme i noću izlaze iz kuća i nasumice ubijaju ljude. Između ispaljivanja svjetlosnih projektila i rafala ulicama odjekuje “Alah je velik”. Satima se mogu čuti eksplozije NATO-vih napada .U nebo se dižu gusti oblaci dima. Navečer su stanovnici u blizini stare gradske jezgre priredili kratki slavljenički vatromet koji se uzdizao u noćno nebo. Zamišljen je kao obojeni prethodnik dugo iščekivanog mirnog i slobodnog života bez straha. Na Zelenom trgu u Tripoliju, u međuvremenu, tri pobunjenika odvoze “u đir” omiljeni automobil Hanibala Gadafija - terenac GMC Denali XL - čiju metalik crnu boju sada krasi bijeli grafit revolucionara. Još jednom se fotografiraju ispred plijena prije nego što odjure praćeni zaglušujućom bukom moćnog osmocilindraša. Dom Gadafijeve kćeri Ajiše također je ruševina; u dnevnoj sobi “Claudije Schiffer Orijenta” pobunjenici su pronašli pozlaćenu statuu sirene s Ajišinim licem. Iz vile na plaži sina Saadija, nekada profesionalnog nogometaša, odnijeli su boce džina, Diesel traperice i - Lamborghini. Maleno vozilo za Golf dugogodišnjeg vođe revolucije provezli su ulicama vukući ga sajlom.

Opasnost od snajpera

U Gadafijevom labirintu tunela ispod Tripolija, ustanici su pronašli napuštene spavaonice, namirnice za nekoliko tjedana i gasmaske - ali ne i beduinskog pukovnika. Tuneli bi se trebali protezati nekoliko kilometara izvan grada i pobunjenici su navodno spazili konvoj terenskih vozila na putu k aerodromu. Možda je to bio posljednji pokušaj da umakne nekim manjim mlažnjakom. Nakon toga ponovno su počele borbe na uzletištu, na kojemu poput neke prkosne ptice stoji usamljeni avion ruskog Aeroflota usred vatrenog okršaja. Ulice prema zračnoj luci na jugu grada, ali i područje oko nekadašnjeg Gadafijeva glavnog štaba, pune su snajpera. Zadržavaju se na krovovima okolnih nebodera i kuća i dugačkim ruskim preciznim puškama pogađaju na tisuću metara ravno u srce. “Cijeli se dan vozimo onamo i tragamo za ozlijeđenima. Često nitko od nas ne može podići glavu, a kamoli nekome pomoći, jer onda pogode i nas”, govori Mahmud-al-Chady, potomak stare libijske plemenitaške obitelji, koji je u Parizu studirao poslovnu administraciju, a sada se stavio na raspolaganje. Na mobitelu ovaj 42-godišnjak drži lice jednog ubijenog muškarca, koji je ležao na rubu ceste. Nada se da će kasnije uspjeti pronaći njegovu obitelj. Samo Mahmud al-Chady je u posljednja dva dana sa timom dragovoljaca dovezao 180 mrtvih u mrtvačnicu bolnice Shara-Zavijah. Pred hitnim prijemom jedna žena plačući pada na pod, upravo joj je umro sin. Svakih pet minuta u tu oronulu zgradu iz talijanske ere pristižu ozlijeđeni - u rasklimanim taksijima, ali i u luksuznim limuzinama. Svi imaju prostrijelne rane od snajpera. Pomoćnici neprestano brišu bazene krvi ispred ulazne rampe, dok unutra kirurzima ponestaje lijekova.

Svakodnevni podsjetnik

Jedan od onih koji se usude promoliti nos na ulicu je i Zuhair Marouf. Otac petoro djece raskomotio se na cvjetnoj žardinijeri u svojoj uskoj ulici u kvartu al-Daraa i jednostavno zrači. Dvaput je bio uhićen i tjednima mučen u zatvoru, i to “samo zato što nosi bradu i svaki dan ide u džamiju”, govori čovjek koji u gornjoj čeljusti ima samo jedan zub. “Četrdeset godina živjeli smo u strahu, ali će sada svakim danom biti sve bolje i bolje.” Gadafija ne želi vidjeti na vješalima, nego u zatvoru. “Ako ga pogubimo, ljudi će ga brzo zaboraviti”, smatra 48-godišnji Libijac, “ali ako mu poštedimo život i utamničimo do kraja života, bit će narodu svakodnevni podsjetnik i jedno zastrašujuće upozorenje.”