'UNESCO mora oproštajna pisma kamikaza uvrstiti u svjetsku baštinu'

Od Drugoga svjetskog rata pojam kamikaze označava samoubilački fanatizam. Prije nego bi uzlijetali na svoje misije, fotografirali su ih. Na svakom mladom japanskom licu sjena smrti. Svaki je išao s namjerom da pogine. Neki nisu uspjeli, morali su krenuti avion ili su ih Amerikanci srušili, preživjeli su. Oni koji su ostali, svjedoci su tog ekstremnog ljudskog stanja. Kamikaze nisu bili psihopati, većina nije bila ni pod jakim utjecajem ideologije. Išli su u smrt da nanesu štetu neprijatelju, uvjereni da će tako obraniti svoj dom.

U sjajnom dokumentarcu “Krila poraza” autorica Risa Morimoto svog djeda, bivšeg kamikazu, pita što mu je prolazilo kroz glavu dok je uoči misije stajao pred fotografskim aparatom.

“Samo dvije riječi”, odgovorio je starac kroz smijeh - “najeb’o si”.

Kao i svi ljudi, htjeli su živjeti a ne umrijeti. Većina kamikaza svojevoljno je umirala za domovinu, ne znajući da lete u smrt zbog surovog japanskog vojnog vrha i vlade koja nije htjela priznati da ne može dobiti rat. Kamikaze su 1942. bili relativno učinkovita taktika, jer je američka ratna flota bila manja i uništenje ključnih brodova moglo ih je unazaditi, ali do 1945. su bili toliko jaki da napadi kamikaza nisu imali osobiti efekt.

Poput bogova

Ipak, japansko je vojno zapovjedništvo pretkraj rata žrtvovalo 2525 mladih pilota, oštećene brodove Amerikanci i Britanci brzo su zamjenjivali novima, a u japanskim napadima poginulo je 1387 vojnika, dvostruko manje od kamikaza. Japan ipak nije odustajao od žrtvovanja mladića iako je bilo jasno da njihova smrt neće preokrenuti tijek rata. Broj brodova potopljenih u napadima kamikaza još nije usuglašen. Japanska ratna propaganda tvrdila je da su oni potopili 81 i oštetili 195 brodova, odnosno da su nanijeli 80 posto ukupnih gubitaka Amerikancima u zadnjoj fazi rata na Pacifiku. Povjesničari Wilmott, Cross i Messenger u knjizi “Drugi svjetski rat” iz 2004. tvrde daje potopljeno ili nepovratno oštećeno 70 američkih brodova. Američka vojska tvrdi da je 2800 kamikaza potopilo 34 broda, oštetilo 368 plovila i ubilo 4900 vojnika te ranilo 4800, to je učinak od 8,5 posto.

Australski novinari Denis i Peggy Warner u suradnji s japanskim povjesničarom Sadaom Senom u knjizi “Tajni ratnici: Japanske samoubilačke legije!” iz 1982. tvrde da je potopljeno 57 brodova, dok Amerikanac Bill Gordon 2007. tvrdi da su kamikaze potopili 47 brodova.

Samoubilački napadi bili su puno korisniji vladinoj propagandi. Kamikaze su u ratnom Japanu bili bogovi. Zbog njih, narod je vjerovao će Japan pobijediti, a ne da će ih poništiti atomskim bombama. Kamikaze još nemaju pravo mjesto u povijesti. Jedan od njih, 89-godišnji Tadamasa Itatsu, odlučio je da neće umrijeti dok to mjesto ne osigura za svoje poginule drugove. BBC-jev dopisnik iz Japana Rupert Wingfield-Hayes u Nagoyi je intervjuirao Itatsu-Sana.

Bez sumnje u odluku

“Mali, energični i vrlo fino odjeveni starac širokog osmijeha, iskričavih očiju i čvrstog stiska”, otkazao je partiju tenisa da bi odradio intervju.

Njegova priča počela je 1945. kad su stotine američkih i britanskih brodova krenule prema Okinawi. Itatsu je imao 19 godina. Zapovjednik ga je pitao hoće li volontirati u zloglasnoj japanskoj eskadrili “za specijalne napade”. Rekao mu je da će Amerikanci napasti Okinawu jer im treba kao baza za zračne napade na Japan.

“Vi mladi to morate spriječiti”, rekao je Itatsuu.

“Tada je bilo normalno biti kamikaza. Sve koje su pitali pristajali su.”

Kuća Itatsu-Sana je hram njegovim poginulim drugovima. Zidovi su puni fotografija mladića u pilotskim odijelima. Itatsu od UNESCO-a traži da zbirku pisama kamikaza koju je sakupljao godinama zaštiti kao svjetsku kulturnu baštinu.

Inzistira da kamikaze nisu bili fanatici, vjerovali su da će svojim napadima spasiti Japan od katastrofe. Svjesni odlazak u smrt bio je protiv zdravog razuma. Nisu bili sretni, ali nisu ni sumnjali u svoju odluku. Znali su da će invaziju spriječiti samo ako budu pravi ratnici. Taktika kamikaza pripisuje se kapetanu Motoharu Okamuri koji je tvrdio da je “za samoubilačke napade volontiralo toliko mladića da su ih zvali jata pčela.”

Itatsu-Sanu je motor otkazao i morao je sletjeti u more. Vratio se u bazu čekati novu priliku. Rat je završio prije nego ju je dobio.

Godinama je tajio svoju priču, bilo ga je sram što je preživio. Često je razmišljao o samoubojstvu, ali kaže da nije imao hrabrosti da ga počini. Prije četrdesetak godina počeo je tražiti obitelji poginulih kamikaza, s molbom da mu ustupe njihova pisma i fotografije. Na toj zbirci nastala su današnja Pisma kamikaza. Požutjeli papiri gusto ispisani kaligrafskim pismom otkrivaju novi pogled. “Draga majko”, piše jedan kamikaza, “jedino što žalim je što prije smrti nisam dovoljno učinio za tebe. Ali umrijeti za cara velika je čast. Molim te nemoj biti tužna.” Mnoga su takva pisma. Cijela generacija mladića vjerovala je u samoponištenje i slijepu poslušnost caru.

Blago za budućnost

Ali poneko pismo otkriva da nisu svi kamikaze gutali istu propagandu, bilo je i kritičnih stavova. Narednik Ryoji Uehara piše: “Sutra će jedan koji vjeruje u demokraciju napustiti ovaj svijet. Možda izgleda usamljen, ali srce mu je puno zadovoljstva. Fašistička Italija i nacistička Njemačka su poražene. Autoritarizam je gradnja kuće razbijenim ciglama.”

Itatsu objašnjava da je za kamikaze preživjeti značilo manjak sreće u životu. Za njega, oni su “blago koje treba predati budućim naraštajima”. Ne osvrće se na povijest i ne želi znati istinu. Japan općenito ima problem selektivnog sjećanja na rat. I dalje je dominantna retorika političara da Japan nije započeo nijedan rat, da se ubojstva desetaka tisuća civila i zarobljenika u Nanjingu 1937. nikad nisu dogodila i da su tamošnje žene “dobrovoljno” postajale seksualne robinje japanskoj vojsci.

Američke atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i često zaboravljeno spaljivanje Tokija u kojem je ubijeno 100.000 ljudi samo su ojačali mit o Japanu žrtvi. Među odabranim stvarima koje se pamte, kamikaze i dalje imaju posebno mjesto.

Preživjele pitaju kako su se osjećali, što su mislili, ali jedno pitanje, zaključuje Wingfield-Hayes, nikad se ne postavlja: “Kako je to sve počelo?”.