EMBARGO DO POČETKA RATA U SIRIJI

LEAD XXXX

Iako sukob traje već dvije i pol godine - a UN je pobrojao 100.000 mrtvih s obiju strana - i ako su dosad i Sjedinjene Države tvrdile da ne namjeravaju vojno intervenirati, do preokreta je došlo u srijedu kada su iz opozicijskih redova stigle vijesti da su vladine postrojbe u blizini Damaska izvele napad kemijskim oružjem u kojem je poginulo više od 350 ljudi.

Dodatnu sablazan izazvale su snimke na kojima se ljudi guše i zapomažu, a među žrtvama su i djeca. Ako su vijesti i snimke autentične, bio bi to prvi veliki napad kemijskim oružjem u 25 godina, još od 1988. kada je Sadam Husein na sjeveru Iraka nervnim plinom napao Kurde.

Napad se dogodio dok su u zemlji boravili UN-ovi inspektori za kemijsko oružje, no pregovori o tome hoće li smjeti posjetiti mjesto navodnog napada - jer njihov mandat pokrivao je točno tri lokacije - trajali su nekoliko dana, dovoljno, prema procjenama stručnjaka, da tragovi kemijskog oružja velikim dijelom nestanu. Kada je inspektorima konačno u ponedjeljak dopušteno da ipak idu na mjesto napada, inspektori su se našli pod paljbom snajpera. U utorak su se zbog sigurnosne situacije vratili u bazu. No zato su Liječnici Bez Granica objavili da je prema njihovim podacima neurotoksične simptome na dan napada imalo gotovo 3600 pacijenata u bolnicama u Damasku.

Francuski predsjednik François Hollande rekao je da je Francuska "spremna kazniti" svakoga tko stoji iza napada te da je odlučila povećati vojnu pomoć za sirijsku glavnu opoziciju. Arapska liga poručila je da je sirijski predsjednik Bašar al-Asad odgovoran za napade te je pozvala UN da reagira. Članica UN-ove neovisne međunarodne komisije za Siriju Carla Del Ponte rekla je da postoje "snažne, konretne sumnje, ali još ne i nepobitni dokazi" da su nervni plin bacili pobunjenici.

Sukob u Siriji počeo je 2011., u vrijeme kada je širom Bliskog istoka bujalo Arapsko proljeće, a prosvjednici već natjerali tuniškog predsjednika Bena Alija na bijeg, a egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka na ostavku. Prosvjedovalo se u Alžiru, Jemenu, Jordanu, Libiji, no Sirija je dotad bila, kako ju je nazivala al-Jazeera, "kraljevstvo tišine".

Mnogi su analitičari vjerovali da će predsjednik Asad, čija je obitelj na vlasti od 1971., a njegova Arapska socijalistička baasistička stranka od 1963., uspjeti izdržati pobunu bez većih problema jer mu je vojska bila iznimno odana. K tome, većina prosvjednika bili su suniti, koji su dominantna većina i u ukupnom stanovništvu, dok su Asad i vojska bili alaviti, pripadnici male šijitske sekte, kojih je u Siriji između 12 i 15 posto, ali su desetljećima uživali neproporcionalne privilegije te su se bojali da bi, ako izgube vlast, za to mogli platiti glavom.

Prosvjedi su počeli sa sekularnim "programom". Prvi su prosvjednici 15. ožujka 2011. u gradu Dari Asadovu ostavku tražili zbog korupcije i kršenja ljudskih prava. Do travnja su se prosvjedi proširili na veći dio zemlje. Asadova je vlada odgovorila uhićenjima, mučenjima zatvorenika, zabranom prosvjeda, a u travnju je pokrenula prave vojne operacije protiv stanovništva u opozicijskim gradovima. Korišteni su tenkovi, oklopna vozila i artiljerija.

No, kako je vrijeme teklo, ustanak je postao građanski rat, u kojem su i pobunjenici prvo izvodili napade autobombama, a potom se i oni organizirali u pravu vojsku - krajem lipnja 2011. prebjegli časnici Asadove vojske formirali su Oslobodilačku vojsku Sirije, a glavne bojišnice postali su gradovi Dara, Hama i Homs.

Potonji se pretvorio u "prijestolnicu revolucije". Slike tog grada, koji je početkom 2012. u okruženju Asadovih snaga proveo dva mjeseca, jedan tjedan i četiri dana, mnoge su podsjetile na Vukovar.

Te se godine bojišnica preselila na Damask i Alep, a međunarodna je zajednica bezuspješno pokušavala dogovoriti primirja i mirovne konferencije. Ono što je postajalo sve očitije bilo je da je u Siriji malo "dobrih momaka".

Prema tvrdnjama UN-a, ratne su zločine činile obje strane - iako je za većinu mrtvih vjerojatno odgovorna vlast u Damasku - a krajem prošle godine sve više i boraca i civila s obiju strana UN-ovim istražiteljima za ljudska prava počelo je sukob opisivati kao vjerski. Islamistički utjecaji među pobunjencima postajali su sve jači, što je utjeralo strah u kosti pripadnicima manjina - prvenstveno Koptima i alavitima - posebice stoga jer su među šarolikim opozicijskim grupama prilično jaka Muslimanska braća i džihadisti al-Nusra, navodno povezani i s al-Qa'idom. Unatoč tome, u prosincu 2012. velik broj zemalja, uključujući Hrvatsku, priznao je sirijske pobunjenike kao “legitimne predstavnike sirijskog naroda”.

No, sve do sada, situacija u Siriji se smatrala prekompliciranom, a Asadov režim previše opasnim da bi se tamo izravno interveniralo. Sve dok se nisu pojavile vijesti o napadu koji za Amerikance znači da je Asad prešao "crvenu liniju" i da ga zato treba kazniti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 09:27