Civili u Turskoj riskiraju živote kako bi izvukli ljude iz ruševina, ali nastaje problem: ‘Jednostavno ne slušaju...‘

Mehmet Can Yigitbas toliko je dugo bio zatrpan u ruševinama da su mu stopala i usne poplavili. Potres ga je zatekao bosog i odjevenog u kućnu odjeću dok se nalazio u stanu svoje tete, a hladne betonske ploče urušenog stana crpile su mu snagu sve dok ga u ponedjeljak ujutro nisu pronašli spasioci i shvatili da je još uvijek živ, prenosi Telegraph.

Toliko je dugo bio zarobljen da je njegov rođak Hakan Yigitbas iz Istanbula stigao do Antakije prije nego što je Mehmet uopće pronađen. Trideset i šest sati nakon što je potres razorio jug Turske, vojnici su konačno izvukli blijedog 32-godišnjaka iz ruševina, no njegovo preživljavanje i dalje je bilo upitno.

Srećom, rođak koji je došao u potragu za obitelji, profesor je kirurgije pa je nadgledao njegovo liječenje. - Ima ozljede od nagnječenja, što je i bilo za očekivati, rekao je dr. Yigitbas, dok su bolničari unesrećenom stavljali steznik na vrat i davali mu tekućinu prije odlaska u bolnicu.

Mnogi nisu bili te sreće, Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je da bi broj mrtvih mogao doseći brojku od čak 20 tisuća. Službe za hitne slučajeve bile su preopterećene zbog brojnih poziva u pomoć koje je izazvao potres magnitude 7,8, no pronalazak velikog broja preživjelih dao im je motivaciju za ulazak u treći dan neprekinutog spašavanja.

Sto metara dalje od zgrade u kojoj je pronađen Yigitbas, volonteri su očajnički pokušavali doći do 15-godišnje djevojčice koja je ostala zarobljena u srušenoj zgradi, a noga joj je ostala prikliještena ispod ruševina. Koristili su čekiće i bušilice dok su pokušavali raščistiti put do djevojčice. Usred malene skupine promatrača stajao je i njen ujak koji se tiho molio.

- Cijela obitelj mog brata je u zgradi. Želimo ih sve izvući žive, ovo je jako važno, rekao je Mehmet Aldic.

U gradu od 200 tisuća stanovnika, smještenom među snježnim brdima petnaestak kilometara od obale i sirijske granice, gotovo svaka zgrada je oštećena ili uništena. Oni kojima se srušio samo jedan kat zgrade ili se srušila susjedna zgrada, koja je onda pridržavala njihovu, smatraju se sretnicima. Improvizirane ljestve i plahte koje su visjele s balkona, pokazivale su kuda su bježali.

Uz zatvorenu zračnu luku u Antakiji, i oštećene ceste do luka i drugih gradova, hitna pomoć jedva se probijala do središta grada. Nakon što je otvorena glavna autocesta sjeverno od potresom pogođenih dijelova, tisuće volontera počele su pristizati. Mnogi su letjeli u Adanu, najbliži grad s otvorenom zračnom lukom.

Haroon, 26-godišnji istanbulski stomatolog, dobrovoljno se javio za pružanje medicinske pomoći. - Ovdje ne mogu ništa učiniti, ali čekat ću. U Adani je srušeno deset zgrada, a sve akcije spašavanja vodili su profesionalni timovi s kopačima, ali bez civila, rekao je.

Pružanje stručne pomoći ometaju i tisuće neorganiziranih volontera koji su putovali iz cijele zemlje cestama zakrčenim krhotinama i automobilima lokalnih stanovnika. Tisuće međunarodnih spasilačkih timova u utorak su stigle u zračne luke u Istanbulu, Ankari i Adani, a reflektirajuće prsluke obuklo je još nekoliko tisuća turskih volontera koji pokušavaju pomoći na sve načine.

Čak je i Afad, turska agencija za katastrofe, raspoređivala volontere koji nisu imali zadanu misiju. - Ja sam volonter, samo tražim način da pomognem. Afad je premali za ovako veliko razaranje, rekla je žena sa značkom Afada i prslukom.

Dok su profesionalni spasioci bili preopterećeni, lokalci su poduzimao sve očajnije mjere kako bi spasili voljene koji su zarobljeni pod ruševinama.

Ege, student poslovnog menadžmenta i alpinist iz Istanbula, zabruinuto je promatrao kako bager ulazi među ruševine srušene zgrade.

"Nasumično biraju mjesta", rekao je. “To nije siguran način. Kad tim ljudima kažete da ne koriste buldožere ili dizalice, oni vas ne slušaju.”