Iako je Europska pučka stranka (EPP), grupacija kojoj pripada i hrvatski HDZ, na nedjeljnim izborima ostvarila rezultat bolji od onog koji su joj mjesecima najavljivale predizborne ankete, vremena za slavlje zapravo nema, zato što će tijekom narednih dana morati ozbiljno zasukati rukave i krenuti u postizbornu kombinatoriku, pogotovo ako na čelu Europske komisije želi zadržati svoju spitzenkandidatkinju Ursulu von der Leyen.
EPP je osigurao 186 od ukupno 720 mandata, čime je zadržao titulu najveće političke grupacije u EU, koju nosi već 25 godina.
Kako su europski socijaldemokrati osvojili 139, a liberali 73 mandata, proeuropski konstruktivni centar koji je proteklih pet godina vladao Europom ima 398 mandata, zbog čega je izgledno da će obnoviti suradnju na još pet godina.
Međutim, Ursula von der Leyen se tek sad mora izboriti za svoj drugi mandat. Početni argument je solidan; grupacija kojoj je ona bila nositeljica liste za točno tu poziciju koju želi, a ujedno i koju (relativno uspješno) obavlja posljednjih pet godina, osvojila je najveći broj glasova u EU.
No pred njom su još dvije velike prepreke; blagoslov Europskoga vijeća, tijela u kojem sjede čelnici država članica i koje dogovara širi kadrovski paket EU, pa tek onda amenovanje Europskog parlamenta, gdje joj podršku mora dati najmanje 361 zastupnik.
Prvo i najosnovnije, treba istaknuti da joj i više nego očita sabotaža "kolege" Charlesa Michela, predsjednika spomenutog Europskoga vijeća, nije gotovo nikakva stvarna prepreka. Michel je politički mrtvac koji se očajnički bori ostati relevantan, ali ga malo tko još uvijek uzima zaozbiljno.
Nešto ozbiljnija prepreka jest nominacija Olafa Scholza. Naime, proceduralno gledano, Scholz (socijaldemokrat) bi je kao njemački kancelar trebao nominirati za dužnost u Europskoj komisiji. Očekivano, u tom se kontekstu uvijek biraju stručnjaci iz redova vlastite političke stranke. Međutim, ovo je specifična situacija iz nekoliko razloga; prvi i daleko najvažniji jest činjenica da se ne radi o funkciji povjerenice Komisije, nego njene predsjednice, što je objektivno gledano jedna od najmoćnijih fotelja u EU, zbog čega se u njoj isplati imati sunarodnjakinju, neovisno o njezinoj stranačkoj pripadnosti.
Drugo, Scholzovi socijaldemokrati se, blago rečeno, nisu proslavili na nedjeljnim izborima, zbog čega je teško zamisliti scenarij u kojem će njemački kancelar podvijena repa ići forsirati kadrovsku promjenu, osobito ako bi zauzvrat dobio neusporedivo slabiju fotelju.
Na kraju krajeva, ako je podrži za tu funkciju, otvara si mogućnost da se jednoga dana pozove na tu uslugu.
Dalje, hoće li joj prepreka biti drugi čelnici država? Teško. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron svojedobno nije krio da bi umjesto Ursule von der Leyen na toj funkciji volio vidjeti nekog Francuza ili Francuskinju, no s obzirom na razvoj situacije, izgubio je svaku moć da Vijeću prilikom dogovaranja kadrovskog paketa forsira svoje preferencije.
Krajem tjedna, održat će se summit G7 u talijanskoj Apuliji na kojem će se susresti Scholz, Macron i, njihova domaćica, Meloni. I više nego izgledno je da će se na marginama, barem nakratko, porazgovarati i o sudbini von der Leyen.
Ako na Vijeću eliminiramo državnike koji pripadaju vladajućoj koaliciji, pod pretpostavkom da oni neće biti zainteresirani nepotrebno ljuljati brod, ostaju nam dvije velike nepoznanice; novi premijer Nizozemske Dick Schoof, kojeg je trenutno nemoguće ideološki ošacati, ali i notorni saboter europskih dogovora Viktor Orbán, za kojeg nije isključeno da je željan krvi nakon što ga je EPP (dobrim dijelom uz blagoslov upravo von der Leyen) izbacio iz svojih redova.
Vrijedi napomenuti da se kadrovski paketi na Vijeću dogovaraju tzv. kvalificiranom većinom, što znači da ga mora prihvatiti dovoljan broj članica, koje imaju dovoljan broj stanovnika. Ukratko, ako Francuska, Italija i Njemačka sjednu za stol i dogovore da zadržavaju podršku Ursuli von der Leyen, u samome Vijeću ne bi trebalo biti daljnjih većih problema.
Kakva je situacija u Parlamentu?
Nije idealna. Matematički gledano, vladajuća koalicija možda ima 398 ruku, no od toga se uvijek oduzima desetak posto jer se toliko zastupnika zbog velikih internih ideoloških razlika u prosjeku ogluši na, možda ne stranačku, nego grupacijsku stegu.
S očekivanim minusom od deset posto, von der Leyen je u velikom problemu. Na stolu su joj četiri opcije, od kojih dvije u startu vrijedi eliminirati; naime, nije izgledno da će podršku tražiti u redovima Ujedinjene ljevice ili Identiteta i demokracije. Time joj ostaju jedino zeleni i konzervativci.
Šefica Komisije, koja je prije samo pet godina slavodobitno objavila da će Europa najkasnije do 2050. postati "prvi klimatski neutralan kontinent na svijetu", zbog covida i rata u Ukrajini bila je primorana svoje zelene ambicije drastično skresati, a time je, blago rečeno, stala na žulj preostalim zelenima u parlamentu.
Konzervativcima bi mogla biti osjetno prihvatljivija, osobito zato što toliko uspješno surađuje s Giorgiom Meloni. No i tu postoji caka; dodatnim približavanjem konzervativcima, mogla bi udaljiti još veći broj liberala i socijaldemokrata, čime se opet vraćamo na početni zaključak - pred njom je težak zadatak.