Ni jedan tip broda na svijetu ne odiše projekcijom sile kao nosač aviona. Sjedinjene Američke Države imaju ih 11, Kina je prije nekoliko mjeseci uvela trećeg u službu, Ujedinjeno Kraljevstvo, Indija i Italija drže po dva. Rusija samo jednog, Admirala Kuznjecova, koji se vjerojatno više nikada neće otisnuti na more.
Jedan nosač aviona ima i Francuska. Ali ne bilo kakav - osim američkih klasa Nimitz i Ford, to je jedini nosač aviona na svijetu koji ima nuklearni pogon. Uz to, jedini uz kineski Fujian i spomenute američke nosače koristi katapulte za lansiranje aviona.
O tome kako su tekli razvoj i gradnja ovog broda, s kojim se sve problemima susreo tijekom tog razdoblja i tijekom testiranja, koje su mu ključne karakteristike i sposobnosti, kako se pokazao u operativnoj službi, i možda ključno - zašto je ostao jedini brod u klasi i kako to utječe na Francusku mornaricu, u novoj epizodi podcasta Prva linija objašnjava vojni analitičar s YouTube kanala Codex Militaria, Matija Blaće.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija.
Video podcasta pogledajte ispod
De Gaulle je položen 1989. godine (čelik se rezao već 1987.), a za gradnju je bila zadužena francuska Naval Grupa, koja se diči s gotovo 400 godina iskustva u brodogradnji. U skladu s politikom koju je započeo upravo Charles de Gaulle, Francuska inzistira da bude samostalna i da bez NATO-a može zaštititi sve svoje teritorije, uključujući i prekomorske. Za takvo što trebao im je nosač aviona na nuklearni pogon kako bi imao doseg u čitavom svijetu i kako bi mogao vojno djelovati bilo gdje.
- Tu je bila i odluka da se ide na katapulte, što i nije bilo tako očito. No, to je omogućilo da francuski zrakoplovi ne gube na doletu i na borbenom kapacitetu. Nadalje, tu su bili i zahtjevi da bude operativan najmanje 40 godina, da može djelovati i u teškim morima, a kad se sve to sklopilo s ograničenjima budžeta i francuske industrije došlo se do gabarita ovog nosača aviona, govori Blaće.
Ovaj nosač aviona najveći je ratni brod ikad sagrađen: ‘Ima veću udarnu moć nego većina država
Sama gradnja imala je niz problema, projekt je nekoliko puta i stajao na mjestu, a i vrlo brzo se vidjelo da neće biti sredstava za izgradnju drugog nosača aviona, od kojeg se odustalo 1994. godine. De Gaulle je konačno u službu primljen tek 2001. godine.
- Zbog tog kašnjenja koštao je više - umjesto predviđenih 2 milijarde eura, ceh je bio 3 milijarde tadašnjih eura. Prilagođeno na inflaciju, danas bi to bilo oko pet milijardi eura, tumači naš sugovornik.
Niz problema
Činjenica da je sagrađen samo jedan nosač aviona Francuskoj mornarici danas zadaje niz problema. Naime, objašnjava Blaće, bilo koji ratni brod dostupan je samo trećinu vremena tijekom svog životnog ciklusa. Trećinu provede na remontu, a trećinu na uvježbavanjima posade i nije potpuno operativan.
- Kod de Gaullea je to još niže. Kad se sve zbroji, veliki i mali remonti i svi problemi koje je imao, dostupan je za operacije bio samo 22 posto vremena, što znači da je puno toga teško planirati s njim. Zato i Velika Britanija ima dva nosača aviona. Imala bi i Francuska, ali na kraju nije zbog proračunskih kompromisa, govori Blaće.
Dosta problema brod je imao i pri samom testiranju - između ostalog se moralo i produžiti pistu za 4,4 metra.
- Zbog toga je izbio veliki skandal, iako je ta nadogradnja koštala samo pet milijuna franaka. Ali najgori problem bio je na završnom krstarenju na kojem je pukao propeler pa su na brod privremeno stavili rezervne propelere za prethodnu klasu nosača aviona, zbog čega je prvih sedam godina Charles de Gaulle plovio maksimalnom brzinom od 25 čvorova, manje nego za što je bio projektiran (27 čvorova).
Sam brod težak je 42.500 tona, maksimalna brzina mu je 27 čvorova, dug je 261 metar, širok 64 metra na najširem dijelu, a paluba mu ima površinu upola manju od američke klase Nimitz. Može operirati s maksimalno 40 zrakoplova.
- Za pogon ima dva nuklearna reaktora K15, koji griju vodu koja proizvodi paru, a para pokreće parnu turbinu. To je kao veliki čajnik, koji ukupno daje 81.000 konjskih snaga. Nije to ništa posebno jer su i brodovi u Drugom svjetskom ratu često imali znatno više od toga. Očito se tu radio neki kompromis zbog štednje, a zato je i brod nešto sporiji nego li je to uobičajeno.
Katapulti i operacije s palube
Što se katapulta tiče, iako je brod dosta kraći od američke klase Nimitz, osnovna je mehanika na njima otprilike ista.
- Koristi se para iz reaktora koja se komprimira i naglo otpusti, a time zrakoplov dobije ogromno ubrzanje, iako nešto manje nego na Nimitzu zbog kraćeg puta. To ograničava težinu zrakoplova koji se mogu lansirati, na 22,5 tona, dok je kod američkih to 40 tona. Maksimalna poletna težina usklađena je s Rafaleom M koji djeluje s ovog nosača aviona. Dnevno ih se može lansirati između 80 i 100 - ali to je maksimalno, recimo da je onaj održivi kapacitet oko 60-ak dnevno, što se dokazalo kao moguće u operativnom korištenju, tumači Blaće i dodaje da bi u teoriji s de Gaullea mogli poletjeti američki Horneti, ali ne potpuno "natovareni".
- Iako teoretski na brod stane 40 letjelica, obično je na brodu 25 ili 26 Rafalea M, a ostatak broda drže i dva ili tri AWACS zrakoplova E-2C i oko pet helikoptera za razne namjene.
Kad govorimo o borbenoj skupini koja prati de Gaullea, tu su uvijek dvije ili više fregata/korveta, jedna napadajna nuklearna podmornica, ali i potporni brodovi koji nose razne zalihe.
- Sam brod ima i protuzračnu zaštitu - to je sustav PAAMS, radar Arabel i rakete Aster 15 koje imaju domet od 30-ak kilometara. Za dalekometniju zaštitu ipak služe drugi brodovi u borbenoj skupini, kaže Blaće.
Glavni AESA radar broda ugrađen je 2017., ima domet od 400 kilometara i omogućava de Gaulleu da služi i kao admiralski brod. Tu je i radar za otkrivanje ciljeva na površini mora, kao i spomenuti Arabel.
I konačno - de Gaulle ima 1950 članova posade, od kojih je 1350 zaduženo za sam brod, a zračna komponenta ima oko 600 članova. Po potrebi je tu i admiralski štab od dodatnih 100 časnika, dakle sve skupa oko 2000 ljudi u punom borbenom sastavu, objašnjava nam Blaće.
Operativna služba
Kako je brod sad već punih 25 godina u operativnoj službi, dakle praktički od početka stoljeća, čak i uz velike pauze uspio je skupiti dosta borbenog iskustva.
- Prvo, periodi velikih remonta su svakih sedam godina (punjenje reaktora), što je dosta često zapravo. Prvi je bio 2007./2008., drugi 2017./2018., a treći je trajao pune dvije godine, od 2023. do 2025. Prva veća operacija u kojoj je sudjelovao bila je rat u Afganistanu, kada su operacije iz Arapskog zaljeva s njega izvodili stariji Super Étendardi, a kao zaštita su im služili Rafalei koji tada još nisu imali mogućnost djelovanja zrak-zemlja. Ukupno je tijekom dvije godine izvršeno 710 borbenih polijetanja, kaže Blaće.
Kako najveću borbenu operaciju de Gaullea ističe vojnu intervenciju u Libiji 2011. godine:
- Tada su s Rafaleima četiri mjeseca neprekidno letjeli s broda i izvršili 1100 borbenih misija. Nakon tog intenzivnog angažmana uslijedilo je duže razdoblje remonta. Potom je 2015. i 2016. sudjelovao u akcijama protiv ISIS-a u Iraku i Siriji. Može se reći da je u sve tri operacije de Gaulle ispunio svoje zadaće.
Za ovaj brod očekuje se da u službi bude barem do kraja 2030-ih, otprilike do datuma stupanja u službu njegova nasljednika, nosača aviona "France Libre".
- I dalje ne znamo hoće li to biti samo jedan brod u klasi, ali drugi zasad nije najavljen. Mislim da si Francuska može priuštiti još jedan nosač aviona, a koji će koštati oko 10-ak milijardi eura. Naravno, tu je i cijena održavanja - na primjer, operacije de Gaullea godišnje koštaju oko 120 milijuna eura, svaki veći remont košta između 1 i 1,5 milijardi eura, što znači da sve zajedno u prosjeku na njega godišnje ode 250 milijuna eura. Kada računate njegov cijeli životni vijek, de Gaulle će koštati 15 milijardi eura i to je cijena koju se mora gledati kod odluke o drugom nosaču aviona.
O novom nosaču aviona France Libre, osim cijene, zasad se zna da će imati istisninu oko 80.000 tona, bit će dug 310 metara i planira se da nosi 60 zrakoplova iduće generacije, koji će biti veći i teži od postojećih, objašnjava naš sugovornik.
- Govorimo o izgradnji od 10 godina i stupanju u službu oko 2038. godine, zajedno s tim zrakoplovima nove generacije, zaključuje Blaće.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....