ZORANA BAKOVIĆ O KINI

Bili su brutalno siromašni, imali 80 posto nepismenih, 20 milijuna ovisnika... Sad su druga svjetska velesila: ‘Počelo je s tezgom‘

Kako se NR Kina promijenila u prvih 50 godina zemlje, u podcastu Prva linija govori Zorana Baković, dopisnica Dela za Aziju

Prosvjedi na Trgu nebeskog mira u Pekingu 1989. godine

 Catherine Henriette/Afp

Prije 75 godina, 1. listopada na Trgu nebeskog mira u Pekingu Mao Zedong proglasio je osnivanje Narodne Republike Kine.

U tom trenutku bila je to zemlja razorena brutalnim ratovima - onim s Japanom od 1937. do 1945. godine, koji se uvelike poklapa s Drugim svjetskim ratom, te Kineskim građanskim ratom, koji je trajao do 1949 godine. Tada je u Kini živjelo 500 milijuna ljudi, a velika većina njih bili su nepismeni i strašno siromašni seljaci.

Danas, nakon burnih događaja, čiji je obujam i posljedice iz perspektive zapadnih zemalja teško i pojmiti, NR Kina transformirala se u drugu gospodarsku i vojnu silu svijeta, "svjetsku tvornicu" i izvoznog diva na kojem počiva dobar dio globalne ekonomije.

Kako je NR Kina postala državom kakva je danas, tko su bili ljudi koji su je oblikovali, koji su događaji bili ključni i na koji se način promijenilo društvo, institucije i sami ljudi, u novoj epizodi podcasta Prva linija govori Zorana Baković, dopisnica Dela za Aziju. U ovoj emisiji bavimo se periodom od 1949. do 2002. godine, kada je u nominalno komunističkoj zemlji već počela zora ultrakapitalizma. Video podcasta možete pogledati ispod, a u tekstu izvlačimo neke od najzanimljivijih dijelova.

--------------------------------------

Video podcasta pogledajte ispod

--------------------------------------

- Dvadeseto stoljeće za Kinu je bilo razdoblje velikih pokusa. Carstvo je srušeno 1911. godine te se 1912. osniva Republika Kina, od koje Narodna Republika Kina zapravo i nije bila toliko drugačija. Čang Kaj-šek, čovjek koji je osnovao tu republiku, bio je socijalist, ne tako daleko po svojim uvjerenjima od Mao Zedonga. Štoviše, možda je bio i bliži idejama Karla Marxa, kojeg Mao nikad nije čitao, objašnjava Baković i nastavlja.

- Kinu su ratovi, naročito onaj s Japanom, bitno iscrpili te joj je prilijepljen termin ‘bolesnik Azije‘. Iako je Kina u Aziji izašla kao jedna od pobjednica rata, odmah nakon toga razbuktao se Građanski rat između Nacionalističke stranke i Komunističke partije. Partija je tada mobilizirala veći dio zamorenog i osiromašenog stanovništva koje tada više ne zna kuda bi išlo - jer više ničeg nema, sve je uništeno. Rat je trajao pune četiri godine, a Partija je pobijedila, uz određenu pomoć SSSR-a i Staljina. Čang Kaj-šek i njegovi pristaše povukli su se na Tajvan, a 1. listopada u 15 sati s Vrata nebeskog mira u Pekingu proglašena je Narodna Republika Kina.

Nova država imala je težak početak - u populaciji s više od pola milijarde ljudi njih je oko 10 posto živjelo u gradovima, a istodobno je zemljom haralo čak pet epidemija.

- Pismeno je možda bilo 20 posto stanovništva, većina je bila teško siromašna, liječnika gotovo da nije i bilo, a povrh svega tu je bilo i 20 milijuna ovisnika o opijumu, što je ostalo kao nasljeđe Carstva i "opijumskih vremena". Komunisti su u jednom dijelu povijesti doista dijelili sve svoje što su imali s očajnom sirotinjom i zbog toga su imali podršku širokih masa. Ali, ne samo njih, već i velikog broja intelektualaca, koji su se 1949. godine vraćali sa Zapada u tu obećanu "novu Kinu s novim čovjekom".

Mao i Partija

Odmah je formuliran i partijski sustav u kojem je partijska dužnost uvijek broj jedan, a tek iza nje dolazi izvršna dužnost.

- Partijski sekretar na bilo kojoj razini je ispred gradonačelnika, guvernera, a naravno i predsjednika Republike. Država je tu više izvršno tijelo i to se do danas u Kini nije promijenilo, napominje naša sugovornica i dodaje da su članovi Partije pritom čak i iznad ustava.

Prvih 27 godina NR Kine njena je centralna figura bio Mao Zedong.

- Da, bio je diktator, bio je brutalan, izgradio se i kult ličnosti. No, ono što on radi je svjesno ubijanje konfucijanske civilizacije kako bi napravio naciju. Naime, Kina je dotad bila civilizacija koja je samo glumila naciju, što je bilo različito od onoga što se profiliralo u 20. stoljeću diljem svijeta. Sam Mao je pak bio taoistički dijalektičar, što je njemu govorilo sljedeće: Ako je Kina početkom 20. stoljeća bila najslabija, do kraja 20 stoljeća bi mogla biti najmoćnija nacija na svijetu. Jer dijalektika nalaže da "tko je slab postat će jak i tko je jak, postat će slab".

Baković ističe da Mao ne napada kao "crnog diktatora", niti ga ne brani kao nekakvog spasitelja Kine, ali napominje da neke činjenice vezane uz njega treba jasno naglasiti.

- Mao je prvi kineski vođa koji je uspio narediti da se ženama ne vežu stopala. To je bila jedna od najstrašnijih praksi u povijesti čovječanstva, a time što se žene oslobodilo od toga, istovremeno se oslobodila i polovica radne populacije. Također, propagirao je i rastavu braka, koji su često bili ugovoreni i plaćeni novcem. Tu se isto oslobodilo žene i došlo do jedne vrste emancipacije. No, da bi se sve to moglo dogoditi, moralo se srušiti Konfucija, što je često djelovalo brutalno i decivilizirajuće. Bez toga ne bi mogla postojati Kina kakva danas jest.

Veliki iskorak naprijed

No, Mao nije imao realističnu sliku o svijetu i nije studirao vani. A kao budući autokrat, mnoge odluke provodio je grubo, zbog čega je oko sebe stvorio grupu ljudi koji su mu donosili samo dobre vijesti shvaćaju što želi čuti vođa. To je bio jedan od uzroka za "Veliki iskorak naprijed", koji je trebao biti ogroman industrijski iskorak, a pretvorio se u tragediju neslućenih razmjera.

- Tražio je procjene može li Kina u dvije godine napraviti industrijski skok. Kad je dobio potvrdne odgovore, napravio je možda i najgoru grešku u novijoj kineskoj povijesti. Ispraznio je sve silose od žita i riže, naredio da se otope svi plugovi i poljoprivredni alati te ušao u vrlo ubrzanu industrijalizaciju kako bi Kina od 1958. do 1960. stigla Veliku Britaniju. Također, jedan od razloga za taj potez bila je i želja Maoa da "smanji utjecaj titoističke klike" u KP-u Kine, budući da su neki njeni članovi sa simpatijom gledali na ideju većeg utjecaja radnika u odlučivanju, a što se propagiralo u Jugoslaviji, kaže dopisnica Dela za Aziju.

Posljedice Velikog iskoraka naprijed bile su strašne - između 15 i 45 milijuna ljudi umrlih od gladi. Točan broj gotovo je nemoguće ustanoviti. Mnogi ljudi bili su dovedeni i do strahota poput kanibalizma, napominje naša sugovornica.

- Maova pozicija slabi, a on se onda koristi kaosom kako bi Kinu poveo u Veliku kulturnu revoluciju. I taj strah od kaosa koji je usadio u stanovništvo, jako je utjecao na jednu generaciju Kineza koji su potom u politici prije svega tražili stabilnost.

Pretkraj života Mao je počeo i otvarati Kinu, konkretno prema Americi s kojom je bio impresioniran. Susreo se s Nixonom, partnerstvo sa SAD-om vidio je kao budućnost svijeta i tako Kinu zapravo već skrenuo u smjeru u kojem ju je nastavio voditi Deng Xiaopeng (a čija je reformistička struja prevladala nad onom "Četveročlane bande", a u kojoj su bili Maova supruga i tri tvrda intelektualca).

- Bez obzira na činjenicu da je tada već imala atomsku bombu i satelit u svemiru, Kina je bila zemlja koja je trpjela od gladi. Ja sam tada studirala tamo i to što su studenti imali za jelo bilo je iznimno oskudno i loše kvalitete. Ako su tako živjeli pripadnici elite, onda ste se pitali kako je to na selu i koliko to može trajati. Tadašnji premijer Kine Zhou Enlai (preminuo je 1976.) je to shvaćao i Deng je to shvaćao. Konačno, vojska se stavila na Dengovu stranu i nakon Maove smrti uhitila "Četveročlanu bandu".

Modernizacija

S takvim temeljima Deng je počeo koncipirati "četiri modernizacije" i gospodarske reforme. Njegov mandat obilježile su naširoko citirane misli poput "nije bitno je li mačka bijela ili crna, bitno je da lovi miševe", te "slavno je obogatiti se".

- Poanta prve rečenice je da se ostavi po strani rasprava o tome što je komunističko, a što kapitalističko, već da se gleda što je za Kinu korisno. Time se postavilo dva pitanja: može li se zaraditi samo od rada i mora li sve biti državno vlasništvo. Sad se javljaju dvije stvari. Prvo, da se može zaraditi i bez rada, što znači da je i Kina mogla početi s dioničarskim pokusima, a što je dovelo do toga da se mogu reformirati i vlasnički odnosi. Tu je Deng otvorio vrata za nedržavno i privatno vlasništvo, što je bila dramatična promjena, kaže Baković i dodaje da je privatna inicijativa doslovno krenula s tezgama ispred zgrada.

- Na njima se prvo prodavalo second hand, nošenu robu i odijela iz Japana. Pazite, to je bila tad već država od 850 milijuna ljudi, potencijalno ogromno tržište na koje su svi željeli ući. Kina je sad željela postati zemlja u kojoj neće svi biti ravnopravni u siromaštvu, nego u kojoj će se neki ljudi obogatiti pa povući druge sa sobom, kaže Baković.

A kako je to izgledalo, naša je sugovornica vidjela iz prve ruke kada je živjela u Kini tijekom tog razdoblja.

- Društvo je tada bilo uniformirano, zato što Kina nije mogla proizvesti ništa šareno. Pamučni tekstil mogao je biti zeleni, tamnoplavi i sivi. Kada biste u tom vremenu hodali Pekingom, u izlogu ste imali 50 odijela koja se sva dijele u tri boje. Cipele isto tako. Kada sam 1977. ili 1978. primijetila ogromnu gužvu u jednoj prodavaoni, to je bilo jer se tamo prodavala šarena sintetska najlon tkanina. Zbog toga je vladalo strašno oduševljenje, govori Baković. A koliko je siromaštvo vladalo u Kini, koja je prošla kroz ubojstva zemljoposjednika, glad i potom traumatičnu Kulturnu revoluciju, pokazuje primjer života sa sela, navodi dalje naša sugovornica.

- Na selu nema liječnika i učitelja, a obitelji su vrlo često imale jedne hlače, koje bi oblačio onaj koji izlazi iz kuće. Tako je Kina ušla u 1970-e godine i bilo je puno ljudi koji su prošli kroz to i o tome govorili na fakultetima. Ta grupa mladih ljudi, izrasla iz iskustva Kulturne revolucije i odlaska na selo, vratila se u grad i postala entuzijastična oko reformi ne bi li Kinu izvukli iz novog blata. I doista, sve se počelo jako brzo mijenjati, a oni koji su prvi stavili tezgu i počeli prodavati bili su oni koji nisu imali ništa za izgubiti. Na primjer, oni koji su propustili školovanje, koji su tek izišli iz zatvora i tako dalje. To je izazvalo određeno nezadovoljstvo kod sloja društva koji su mislili da se njih u tim reformama zaobilazi, a bogate se samo najhrabriji i najbeskrupulozniji - što, opet, rađa i korupciju. Zbog toga se i javljaju pritisci da se uvede i politička reforma u NR Kini, što je koincidiralo sa sličnim pokretima i zahtjevima u Istočnoj Europi.

Prosvjedi

Sve ovo usmjerilo je Kinu i njeno društvo prema prosvjedima krajem 1980-ih godina, a koji su kulminirali događajima na Tiananmenu, to jest Trgu nebeskog mira u Pekingu.

- Radnička klasa tada je bila bez ikakvih prava, moglo ju se gaziti kako god se htjelo. Studenti su počeli s prvim demonstracijama 1986. godine, a 15. travnja 1989. godine izašli su na Tiananmen i s vremenom narasli na milijun ljudi na Trgu. Tu više nisu bili samo studenti, nego i radnici i slagao se veliki revolucionarni val koji je tražio korjenite promjene same srži kineskog sustava, govori Baković, koja je te događaje pratila iz prve ruke.

- Tada je bio dojam da je Kina spremna za demokratizaciju i nitko se nije nadao masakru koji se dogodio. Pazite, 1987. za glavnog tajnika Centralnog komiteta KP Kine izabran je Zhao Ziyang. Ja sam imala čast odmah ga intervjuirati nakon partijskog kongresa, a on mi je prije prvog postavljenog pitanja rekao: "Vi (Jugoslavija, op. a.) imate svoje reforme, mi imamo svoje reforme, ali više ne učimo od vas". Do tog trenutka Kina je učila od Jugoslavije, eksperimentirala i sa samoupravljanjem, ali su zaključili da je s tim gotovo. Oni su dali sva prava vlasniku poduzeća, a radnicima ništa, budući da je kriterij učinkovitosti stavljen kao najvažniji. Zato i danas strani kapital najviše voli Kinu. No, kad smo došli do toga da radnici nemaju prava, Zhao je došao na ideju da dobiju politička prava, da imaju svog zastupnika i da postanu neka neformalna oporba - time je zapravo bio začetnik ideje o demokratizaciji. Tu je došlo do velike podjele unutar partijskog rukovodstva i vojske, što je bilo vrlo opasno.

U tom trenutku nije se znalo gdje je bio Deng Xiaopeng, siva eminencija Kine i čovjek koji je pod sobom držao vojsku. Kada se pojavila opasnost da se i oni rascjepe, da izbije građanski rat, Deng je naredio da vojska mora doći na Trg nebeskog mira u 6 ujutro, 4. lipnja 1989. godine pod svaku cijenu (gaziti, ubijati...), govori naša sugovornica.

- S tim je Kina odlučila da političkih reformi biti neće. Nikada do tada Narodnooslobodilačka vojska Kine nije pucala na svoj narod, a koja je dotad bila "dio obitelji". To je bila točka preokreta u kineskoj povijesti.

Devedesete godine bile su obilježene rapidnim gospodarskim rastom, nekad većim i od 13 posto BDP-a godišnje, vraćen je i Hong Kong, a na čelo zemlje prvi put dolazi fakultetski obrazovan predsjednik - Jiang Zemin.

- On je nekarizmatičan, ali želi promijeniti identitet Partije. On zapravo legitimizira i one koji su se obogatili, velika privatna poduzeća i njihove vlasnike, čime udara temelje brutalnom kapitalizmu. Kina pod vodstvo KP tada postaje ultrakapitalistička zemlja. Uspio je povezati i tri elite - političku, gospodarsku i intelektualnu, a koje zajedno drže Kinu. A pod politikom (Partijom) bila je i vojska, kojoj je omogućeno da ima svoje privatne poslove pod uvjetom da ostane apsolutno odana Partiji, zaključuje naša sugovornica.

--------------------------------------

Prethodne epizode podcasta "Prva linija" možete pogledati OVDJE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 04:31