VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Berlin radikalno povećava pomoć Kijevu, Zelenski traži 4 mlrd. €, a rat se sveo na 3 ‘vruće zone‘

Rusi trebaju pojačati proizvodnju odjeće i zaštitne opreme za zimu, što je posao kojeg ukrajinska strana navodno već tjednima smatra riješenim

Igor Tabak, prizori iz Ukrajine

 Cropix, Afp/

Petak 28. listopada, inače 247. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, ujedno predstavlja i godišnjicu objave konkretnih javnih podataka i početak gomilanja ruskih snaga u smjeru granica Ukrajine – za koje se tada još tvrdilo da idu samo na vojne vježbe, dok su priče o ratu tek „zapadne izmišljotine“. No, naravno, sva takva izmotavanja agresora pala su konačno u vodu 24. veljače ove godine, a već preko 8 mjeseci u Ukrajini traje i najveći konvencionalni rat nakon Drugog svjetskog. Iako se taj sukob zapravo još i nije bitnije širio – ipak je zanimljivo zamijetiti kako se posljednjih tjedana u njegovu kolopletu našao Iran – država koja i nadalje tvrdi da nije isporučila bespilotne letjelice Rusiji, iako ih (barem na prvi pogled) kompletno demantiraju ne samo vijesti s bojišta, već i brojni ostaci spomenutih letjelica koje, usprkos njihovim borbenim uspjesima, većinu već tjednima pod normalno ruši ukrajinska protuzračna obrana.

Kako je ove srijede, 26. Listopada, ustvrdio ukrajinski predsjednik Zelenski – od oko 400 korištenih takvih letjelica, navodno ih je 60-70 posto srušeno prije dostizanja njihovih ciljeva – dodavši i danas da je tijekom zadnja dva dana neprijatelj lansirao na ciljeve u Ukrajini preko 30 dronova, od čega ih je srušeno 23.

Što se posljedica takve zračne ofenzive tiče - one su jasne. Zadnjih dana se brojni izvori slažu kako je uništeno dobrano preko 30 posto kapaciteta ukrajinske proizvodnje električne struje, jednako kao i brojna čvorišta raznih dalekovoda kojima se struja doprema potrošačima. Zbog toga se veliki dijelovi Ukrajine periodično podvrgavaju planskim redukcijama – ne bi li se stabiliziralo opskrbni sustav te olakšalo radove na njegovu popravku.

Prema procjenama, Ukrajini za preživljavanje zime treba oko 4 milijarde eura, kako za grijanje tako i za opskrbu građana vodom te strujom. Sam Kijev navodno zadnjih dana dobiva tek oko trećine potrebne struje, a Ukrajina za prvu silu priprema i rezervne toplinske točke za građanstvo, dok se stanovništvo bliže bojišnica besplatno opskrbljuje i ogrjevnim drvetom – kojeg je za tu svrhu pripremljeno oko 250.000 kubika ili oko 5.000 vagona. Pri tome se procjenjuje da bi trebalo pribaviti oko 3.000 mobilnih jedinica za pročišćavanje vode, 1.500 mobilnih toplinskih stanica, 25.000 dizel generatora i oko 300 tisuća električnih grijalica – naravno, ako za njih bude struje.

Dok je dio te opreme u nabavi (pribavljeno je oko 6.000 generatora) – zadovoljavanje velikog djela ovih potreba je na saveznicima. Tu donekle tješi i činjenica da se baš jučer uspješno isprobalo i novi put za uvoz električne struje iz Slovačke, gdje je prebacivanje 1 MW struje otvorilo dodatni put za stabilizaciju ukrajinskog energetskog sustava pred nadolazeću zimu.

I dok se situacija s energijom barem djelomično rješava – postupno se otvara kao novi problem pitanje nastavka pomorskog izvoza ukrajinskih prehrambenih proizvoda Crnim morem kroz tzv „žitne koridore koje su ljetos među zaraćenim stranama uspjeli ugovoriti Turska i UN. Naime, dok ugovoreni period izvoza završava početkom studenog (a njegovo produženje za sada visi u zraku) – zadnjih dana su već izgleda počele i ruske pripreme za raskid ovog aranžmana.

Konkretno, govori se o ruskoj blokadi rada međunarodnih inspekcija koje brodove natovarene prehrambenom robom iz Ukrajine kontroliraju u Bosporu, prije no što se dozvoli njihovo isplovljavanje prema kupcima širom svijeta. Općeniti manjak takvih inspektora, zajedno s mjerama otezanja i otežavanja njihova rada, posljednjih je dana doveo prvo do drastičnog usporavanja prolaza takvih teretnih brodova da bi onda na momente došlo i do kompletnoga zastoja, kao npr. u srijedu 26. listopada. Uglavnom, nakon više mjeseci uspješnoga rada, ovaj je režim pred krajem i u teškim operativnim problemima, dok trenutno izgleda da 175 brodova čeka kontrolu u Bosporu. Ovo ne samo da ukrajinske luke opet tjera na rad sa samo 25-30 posto kapaciteta, već na svjetski repertoar ponovno postavlja i pitanje globalne prehrambene krize – temu koja je ljetos i potakla međunarodne napore za uspostavu ovog izvoznog režima.

Međutim, kao i do sada – međunarodna pomoć Ukrajini nije ostala ograničena tek na međunarodne apele ili posredovanje. O tome je dobro svjedočio i posjet Ukrajini njemačkoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, koji je tijekom boravka na sjeveru zemlje sat vremena morao provesti i u skloništu s lokalnim stanovništvom radi tamošnje objave zračne opasnosti.

Nema sumnje da su takve okolnosti donekle potakle i njemačku donaciju vojne bolnice, koja bi po sustavu ključ-u-ruke u Ukrajini trebala osvanuti iduće godine, kao i bitno bržu njemačku isporuku dva precizna raketna sustava MARS II i četiri sustava Panzerhaubitze 2000 – dok se izgleda užurbano dogovara i dodatna protuzračna obrana, sve to kao dio pojačane njemačke vojne potpore čija bi vrijednost od ovogodišnjih oko 690 milijuna eura trebala u 2023. skočiti na oko 2 milijarde eura.

I dok NATO u suradnji s Rumunjskom organizira sustavnu obuku ukrajinskih pružatelja prve pomoći, Španjolska u Ukrajinu šalje dodatnih osam oklopnih automobila, dva vozila hitne pomoći i pet tona medicinskog materijala. Uz to, najavljeno je i da Australija, uz dodatnih 30 vozila Bushmaster, u Veliku Britaniju planira poslati i 70 instruktora – koji će ondje s kolegama iz niza zemalja obučavati ukrajinsku vojsku u okviru programa Interflex. O točnom rasporedu dolaska ovog ljudstva u Britaniju službena Canberra nije htjela dati detalje, navodno iz sigurnosnih razloga – no, ne bi bilo čudno da tu stvari završe kao i po pitanju vojne pomoći iz Italije, koja je prije desetak dana bila najavljivana jako konspirativno, da bi se onda danas na društvenim mrežama pojavile slike tek započetog transporta talijanskih samohodnih haubica na gusjenicama M109L, na kojima su ipak već ucrtane njihove nove ukrajinske oznake.

Dakle, slično kao što se prije par mjeseci dogodilo i s hrvatskom donacijom topova M46 Ukrajini.

Jednako tako posebnu priču predstavlja i daljnja vojna pomoć iz Sjedinjenih Američkih Država. Što se tiče njene protuzračne komponente, uz već duže najavljivanu isporuku modernih sustava NASAMS (čija je isporuka započela u državne ruke od američkog proizvođača), koji bi trebali na teren stići početkom studenoga - početkom ovoga tjedana krenulo se interventno spominjati i slanje starijih sustava Hawk, kakve je već Kijevu obećala Španjolska, koja je za tu tehniku započela i obuku ukrajinskih kadrova. Pri tome nije jasno hoće li i oni biti obuhvaćeni sustavom izdvajanja iz američkih državnih zaliha (Presidential Drawdown Authority – PDA), dok je u trenutku pisanja ovoga teksta jasno da će baš večeras objavljuje točniji sadržaj takvog novog paketa pomoći.

Za sada se o njemu spominje tek vrijednost od oko 275 milijuna USD, uz navode da je tu sadržano dodatno streljivo za precizne raketne sustave HIMARS, oko 500 preciznih granata kalibra 155 mm, pješačko naoružanje i streljivo, te satelitski sustavi za vezu koji bi trebali nadopuniti civilni sustav Starlink (s kojim je Ukrajina zadnjih tjedana navodno imala ponešto uporabnih problema).

Što se ruske strane tiče, ona je na međunarodnom planu zadnjih dana bila izuzetno aktivna. Više dana inzistiralo se na pričama o ukrajinskoj "prljavoj bombi" koja samo što nije zagadila nešto od prostora koje njihovi branitelji planiraju osloboditi. Ta je stvar svojevrsno kulminirala početkom ovoga tjedna, prvo u ponedjeljak objavom ruskog Ministarstva vanjskih poslova slika navodnog nuklearnog materijala kojeg se priprema za ukrajinsku "prljavu bombu" – za koje se samo dan kasnije ustanovilo da barem dijelom potječu iz Slovenije, te su dio slovenske prezentacije o zbrinjavanju nuklearnog otpada iz 2010. godine.

Konačno, stvar je zaključena u srijedu 26. listopada – kada se iz UN-a čulo da Rusija na posebno sazvanom briefingu na tu temu zapravo nije imala ništa konkretno za pokazati, da bi onda u ruskim medijima ipak osvanule fantastične priče o ukrajinskoj pripremi "maketa ruskih projektila" koje se navodno planira srušiti kod Černobila, ne bi li onda na tom mjestu bila detonirana i ukrajinska "prljava bomba" – uz namještanje ruke krivnje. Nakon tog cirkusa, krenuo je i novi krug priča o navodnim ukrajinskim laboratorijima za biološko te kemijsko oružje, a te već po tko zna koji put prežvakavane teme Ruska Federacija opet je pokušala progurati u okviru posebnog sastanka Vijeća sigurnosti UN u četvrtak 27. listopada.

Naravno, njihove priče o 200 milijuna USD vrijednom programu SAD i Ukrajine za razvoj zabranjenih oružja i na tom zasjedanju opet su ocijenjene još jednom u nizu dezinformacija koje službena Moskva ipak redovito iznova plasira.

Ono što Rusima izgleda teže pada od širenja dezinformacija je opremanje svojih svježe mobiliziranih boraca za zimske uvjete koji će ih uskoro dočekati na ratištima Ukrajine. Naime, danas poslijepodne je ruski ministar obrane Sergej Šojgu svog je predsjednika izvijestio o završetku "djelomične mobilizacije", u čijem je okrilju oko 82 tisuće ljudi već poslano u postrojbe, dok ih se oko 218 tisuća još nalazi u obuci na raznim poligonima.

Dok su se prvi valovi ovih ljudi već itekako osjetili na bojištima, prvo na granici Harkivske i Luhanske oblasti, onda u Hersonu, a navodno i širom bojišta u Zaporižju – ukrajinska strana očekuje pristizanje njihove glavnine za oko tjedan i pol do dva. Dok se već zadnjih dana vidi postupno pogoršanje vremena u Ukrajini, koje bi tijekom predstojećeg tjedna sve češće trebalo obuhvaćati i jake padaline te temperature blizu nule celzijusa – zanimljivo je da se tek početkom ovoga tjedna od premijera Ruske Federacije Mihaila Mišustina čulo kako Rusija treba pojačati proizvodnju odjeće i zaštitne opreme za vojsku, što je pripremni posao kojeg ukrajinska strana uz pomoć saveznika navodno već tjednima smatra riješenim.

Što se stanja na ukrajinskim bojištima tiče, ono je posljednjih dana relativno nejasno.

Naime, nema dvojbe da se glavnina borbi vodi u tri odvojene zone – (1) na sjeveru Donbasa, gdje Ukrajina nastoji doprijeti do ruske linije Troicke-Svatove-Kremina, a bojište je načelno omeđeno rijekama Oskil na zapadu i Ajdar na istoku, (2) na istoku Donbasa, gdje se nastavljaju pokušaji ruskog napredovanja u zoni oko ukrajinskog uporišta Bahmut i na zapadnim prilazima okupiranom gradu Donjecku, te (3) na jugozapadu bojišta, u okupiranoj enklavi Hersonske oblasti, gdje ukrajinske snage nastoje osloboditi od Rusa okupiranu enklavu na zapadnoj obali rijeke Dnjepar.

Iako redovito ima brojnih borbenih djelovanja uzduž čitave granice Ukrajine i Rusije, a redovito ne miruju ni preostali kilometri tamošnjih bojišta – ovo su ipak zone u kojima su događanja posebno intenzivna. Riječ je tu o smjenjivanju kopnenih napada i protunapada, u kojima se izgleda troše velike količine vojne tehnike, a i žrtve nisu zanemarive (bez obzira na suštinsku nepouzdanost podataka koje o tome objavljuju zaraćene strane). Pa ipak, sagledavanje stanja tu otežava činjenica da ukrajinska strana iznimno dobro održava svoju operativnu sigurnost, te u javnost šalje samo podatke o jasnim pobjedama (kada ih bude), a i njih s ozbiljnim zakašnjenjima – dok su navodi ruske strane ponešto brojniji, ali potpuno nepouzdani.

Ono što ostaje su razne vijesti iz neslužbenih izvora, koje u javnost stižu brzim ritmom, dok je njihova pouzdanost ponekad loša, ali ponekad i nije. Dok ruska strana izgleda iza svojih linija u Donbasu nastavlja graditi svojevrsnu liniju uporišta (tzv. "liniju Wagner"), za koju sve više traži i dodatne radnike – to je problematično s obzirom koliko je lokalnog stanovništva već odavno mobilizirano i poslano u rat. Uz to, Rusi spominju i nekakvo ukrajinsko pregrupiranje prema mirnoj zoni Zaporižje – što je itekako u suprotnosti s ipak učestalim objavama o žestini borbi na sve tri već spomenute "vruće zone".

Na onoj sjevernoj, istočno od Kupjanska, izgleda da su ukrajinske snage uspjele izvesti određeni pomak dalje na istok, usprkos kišama i blatu koje ondje navodno sve više koči korištenje oklopne tehnike. Pri tome su navodno oslobođena sela Mikolaivka, Orljanske i Jahidne, čime su branitelji u tom sektoru dospjeli na pola puta između grada Kupjanska i ceste P66 koja ide od ruske granice kroz ruska uporišta do rijeke Siverski Donjec na jugu - čineći ujedno i oslonac ruske obrane u tom kraju.

Oko pedesetak km južnije, a na istome pravcu, između ruskih uporišta Svatove i Kremina spominje se ukrajinsko izbijanje na tu istu strateški bitnu cestu u prostoru istočno od mjesta Plošćanka (oko 15 km sjeverno od Kremine). Iako je glasnogovornik Grupe "Istok" OS Ukrajine Serhiy Cherevatyi danas navečer potvrdio da se cesta između Svatove i Kremine nalazi pod punom vatrenom kontrolom ukrajinske strane - ostalo je nejasno da li su branitelji i stvarno izbili do te prometnice ili su joj se tek donekle primakli, u okviru brojnih spomena žestokih borbenih djelovanja u toj borbenoj zoni.

Slična je situacija i oko Bahmuta, gdje je izgleda u ruske ruke dospjelo naselje Odradivka, oko 9 km južno od grada, iako to iz ukrajinskih izvora i nije za potvrditi – dok su sve ostale linije od ukrajinskog uporišta Bilogorivka pa niz cestu T1302 do Bahmuta i južno od tog utvrđenog grada izgleda i dalje stabilne. Slična je tome i situacija zapadno od Donjecka, gdje se u ruskim izvorima spominjalo da je selo Vodjane (oko 7km jugozapadno od Avdiivke) osvojeno ruskim napredovanjima s juga i jugoistoka – dok tome nema ni traga u ukrajinskim izvorima, koji spominju tek herojsko odolijevanje obrane pred masivno nagomilanim ruskim topničkim resursima.

Nipošto nije različita situacija ni u Hersonskoj oblasti, u okupiranoj enklavi na zapadnoj obali Dnjepra. Ondje lokalni ruski izvori navode kako uspijevaju držati liniju usprkos jakom ukrajinskom pritisku – a ukrajinski službeni izvori spominju usporavanje napredovanja radi gomilanja do 33 ruske borbene skupine razine bojne (oko 23 tisuće boraca) – dok istodobno proukrajinksi izvor na društvenim mrežama spominju mogućnost da je Ukrajina uspjela osloboditi selo Pjatihatki na samom vrhu tamošnje ruske obrambene linije.

Iako o tako nečemu nije bilo još ni riječi iz ukrajinskih službenih izvora, iz njih se tek čuje o nastavku raketnog dominiranja nad ruskim opskrbnim linijama preko Dnjepra, gdje se s jedne strane otežava opskrba ruske vojske nagomilane s rijekom u zaleđu, ali se preciznom paljbom namjerava ujedno i onemogućiti iole sređeno rusko povlačenje jednom kad za to jednom kucne trenutak.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:54