Na zidu jedne zgrade u Bordeauxu u Francuskoj, tik pored plavih vrata, izvješena je mala tabla i na njoj meni. On se mijenja svaki tjedan, a prolaznici ga sa zanimanjem analiziraju. Svakog tjedan na njemu se nalaze različita jela od četiri slijeda - predjelo, glavno jelo, jelo od sira i desert. No to nije meni nekog trendi restorana kakvih u okolici ima mnogo, već meni školske menze.
Za Ericu Jackson Curran, Amerikanku koja se nedavno s obitelji doselila u Bordeaux, svaki je dan prilika za novi kulturni šok. Sve od kupovine namirnica pa do druženja i zdravstvene zaštite, posve je drugačije nego u SAD-u. No ono što najviše odskače možda je upravo jelovnik u školi njezinog sina Olivera, o čemu je govorila za Huffington Post.
Školska menza je ugodna žuta prostorija u kojoj učenici sjede za stolovima s osam mjesta. Obrok im se poslužuje na pravim tanjurima i s pravim priborom za jelo koji se nakon upotrebe pere i ponovno upotrebljava idućeg dana. Na svakom je stolu vrč s vodom iz kojeg si učenici sami nalijevaju u svoje čaše. Kad je vrč prazan, učenici sami idu po još vode.
Hranu priprema catering tvrtka i svako jutro dostavlja svježe obroke u školu. Prednost uvijek imaju svježe, lokalne namirnice, kao i održivi morski plodovi te organski proizvodi. Obroci se serviraju u sljedovima: predjelo, glavno jelo, mliječni proizvod i desert.
U petak prije nekoliko tjedana, na meniju je bila salata od leće, "aiguillettes de saumon meuniere" (losos pržen na maslacu) s "ratatouillem" (provansalski specijalitet od povrća), sir ementaler te salata od organski uzgojenog voća. Ponekad se na meniju nađe i sjevernoafrički specijalitet tajine s maslinama, zatim riža s povrćem na kineski način i domaći mliječni kolač s breskvama.
Učenike se uvijek prvo pita žele li cijelu porciju ili prvo žele malo probati pa ocijeniti sviđa li im se jelo. No svakako ih se potiče da barem probaju ono što je ponuđeno. Ako žele još, mogu tražiti repete. Ručak traje oko 40 minuta, nakon čega učenici sami odnose posuđe i čiste stolove. Ostatak odmora provode na igralištu.
Možda bi netko pomislio da se ovdje radi o nekoj skupoj, privatnoj školi, no nije tako. Ovo je standardno u francuskim školama, bilo javnim ili privatnim,. Što se cijene tiče, ona varira od regije do regije i ponekad je određena primanjima učenikove obitelji, no sve skupa ne košta više od tipičnog školskog obroka u SAD-u.
U usporedbi sa standardnim ručkom u američkim školama, ovo djeluje kao nedostižna fantazija, kaže Erica. No s druge strane, netko bi mogao pomisliti da je sve to skupa nepotrebna komplikacija. Trebaju li djeca doista ručak u četiri slijeda pripremljen s tako puno pažnje i kvalitetnih namirnica i kakve sve to veze ima s obrazovanjem?
No odgovori na ova pitanja za Ericu su bili novi kulturni šok. Shvatila je da u Francuskoj ručak nije samo obavezan odmor tijekom kojeg se djeca natrpaju jednoličnim namirnicama, najčešće pecivima, a onda ih se brzo šalje na sljedeći sat. Pauza za ručak u Francuskoj je dio obrazovanja na kojem uče o pravilnoj prehrani, nutritivnoj vrijednosti namirnica, ali i kulturi prehrane. Usput isprobavaju nove stvari, druže se i uče o održivosti te se odmaraju nakon jutarnje nastave.
Jasno je da lekcije naučene tijekom školskih obroka ostaju s Francuzima do kraja njihova života. Diljem Francuske na ručak se gleda kao na sveto vrijeme na sredini dana kad okrepljujemo tijelo i povezujemo se s obitelji i prijateljima. Neke trgovine zatvaraju svoja vrata sredinom dana kako bi zaposlenici mogli otići kući na ručak. Ljudi se tad okupljaju na terasama kafića i restorana i ručaju, polako i na miru, često uz čašu vina ili kavu na kraju. Za sunčanih dana, parkovi su puni obitelji i grupa prijatelja koji uživaju na pikniku. Vrlo rijetko ćete vidjeti nekoga da ručak jede s nogu ili uz računalo za uredskim stolom.
U Francuskoj hrana nije samo gorivo - to je ključan element francuskog načina života, zaključuje Erica i dodaje kako će neke od tih običaja zasigurno ponijeti sa sobom kad se jednom vrati u SAD.