Mnogi su ostali zatečeni i zgroženi jer je opijelo za balkanskog krvnika, jednog od najvećih, u velikoj konkurenciji 20. stoljeća ratnih zločinaca, Ratka Mladića, "držao" poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Porfirije (Perić), pred desetinama tisuća fašistoidno u crnim majicama nastrojenih ožalošćenih Srba. Zašto!? Zar to nije bilo očekivano!? Ako se netko začudio, gdje ste bili do sada? Pa, od svog kontroverznog izbora 2021. godine navodno Božjom voljom, a zapravo, kako se priča, navodno prema odluci sadašnjeg svevišnjeg Srbina Aleksandra Vučića, prema duhu svetom BIA-e, točno se odvijalo da ovo bude kruna njegova "pontifikata" - oproštajna molitva za monstruoznog ubojicu, koljača i krvoloka (ma koliko bila obveza Crkve da se pomoli za svakog umrlog bez obzira na to tko je i što je činio).
Sramotni govor
Porfirije, koji o Mladiću govori kao o "pravedniku" i želi mu "vječno blaženstvo". (Provaljene Sky prepiske ukazuju da je srpska obavještajna služba BIA navodno imala ulogu i vršila utjecaj kroz skriveno snimanje i operacije tijekom izbora patrijarha SPC-a 2021. godine, kada je izabran Porfirije, prenosi Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu, pozivajući se na bivše obavještajce iz srpskih struktura). Dakle, opijelo samo po sebi ni najvećem zločincu (da ne ulazimo u bit kršćanstva, oprosta i sličnih stvari starih više od dvije tisuće godina), a Mladić to nesporno jest, čak i nije problem (drže se mise zadušnice za mnogobrojne dijabolične zločince), ali kada se spominje da će - "Generalovo ime ostati utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg naroda (dobra opaska jer dio Srba je ostao istinski posramljen - op. aut). Jer ga vidi kao komandanta koji je u tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svog naroda. Položio je život za obranu svoga roda. Neka Gospod prosti dušu našem generalu Ratku i nek mu je vječni spomen" i sve uzdizati i hvaliti Mladića, to je ono što pravi razliku i što ovaj čin patrijarha Porfirija čini čak i kolateralnim sudionikom jezivih zločina generala kojeg službena Srbija i SPC nazivaju najvećim srpskim junakom. Je li kršćanski notornog koljača nazivati braniteljem roda svoga? To je sramotno. No, ne smeta mu da istovremeno govori kako "mržnja rađa mržnju" i da su "sve žrtve iste", ali očito nisu za sve iste i različito ih se tretira. Na Balkanu, čini se, ponajviše.
Poglavar SPC-a Porfirije konačno negira genocid u Srebrenici, a u poslanici povodom Uskrsa po julijanskom kalendaru 2024. godine kazao je da predlagači rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici "pokušavaju srpski narod proglasiti počiniocima genocida" te se, kaže, "ne obaziru na zločine počinjene nad srpskim narodom", a jasno je dao do znanja da SPC osporava presude Haaškog suda "srpskim vojnicima i političarima".
Prelazak na tamnu stranu
Podsjetimo se, neki su, i kod nas, pa i u krugovima Katoličke crkve u Hrvatskoj, pozdravili Perićev izbor jer su pali na njegov "šarm", dok je bio zagrebačko-ljubljanski mitropolit, koji je izgovarao medene riječi suživota i pomirbe nazivajući Hrvatsku svojom "drugom domovinom". I onda obrat!? Ili ne, nego samo pokazivanje pravog lica. Možda će biti gruba usporedba, ali ljude su uvjeravali da ih vode na tuširanje. Prvo su se svi pitali - koji je pravi Porfirije - "mitropolit" ili "patrijarh"? Je li prešao na tamnu stranu ili je uvijek bio ovakav, kako se pita srbijanska dramatičarka Biljana Srbljanović. On služi i dio je današnjeg režima i iz svoje kože više ne može. Sudjeluje na Vučićevim patetičnim političko-vjerskim populističkim nacionalističkim parastosima za srpske žrtve Oluje, koju naziva "strašnim i užasnim progonom bez presedana", ne ulazeći u bit onoga što se događalo u "njegovoj drugoj domovini".
Ne, ovo nije iznenađenje, ovo je "normalno stanje" poglavara SPC-a koji je od "pastoralnog popa postao ratni huškač" i važan kotač u opskurnom mehanizmu Vučićeva režima i sauronovske i darthvaderovske politike "srpskog sveta". Patrijarh Porfirije kazao je da on i arhijereji SPC-a osjećaju Predsjedništvo Republike Srbije kao svoju kuću i da podržavaju sve što se radi u toj instituciji za dobro naroda i Srbije, moleći, kako kaže, uvijek za Aleksandra Vučića, jednog od aktivnih sudionika ratova u Jugoslaviji, koji od politike Miloševića i Memoranduma nije odustao, čemu svjedoči i sahrana generala Mladića, koja svjedoči o sramnoj epizodi srpske povijesti i moralnom dnu koje je Vučićev režim, ali i srpsko društvo, dodirnulo. Moramo se paziti da mi ne budemo na tom putu, a nije da nema takvih koji bi nas rado njime poveli.
Desant na Cetinje
Nema ničeg spornog i iznenađujućeg u ovome što je napravio patrijarh Porfirije. Sjetimo se njegovog doslovnog helikopterskog desanta na Cetinje u rujnu 2021. godine prilikom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, kada je pokazao da je SPC u službi negiranja i determiniranja crnogorske nacije, države i društva. - SPC je najmračniji dio srpskog političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni - govorio je crnogorski književnik Milorad Popović.
Sjetimo se kako je 2022. godine u Bijeljini na obilježavanju spornog nacionalno posesivnog Vučićeva praznika Srpskog jedinstva kazao kako su "granice promjenljiva kategorija": "Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće." Zamirisale su Porfirijeve riječi na ponovni ratni zvuk. Govorio je o srpskom jedinstvu. I to u BiH, gdje je haračio Ratko Mladić i u gradu gdje su počinjeni zločini nad nesrbima. Ukrcao se patrijarh svjesno u ratnohuškačka i memorandumska kola Aleksandra Vučića.
SPC se pokazao kao produžena ruka Vučićevih tendencija "svi Srbi u jednoj državi", a svojim govorom o "promjenjivosti granica" na ovim prostorima, kao da je iskopao ratnu sjekiru. Naime, znamo da se nigdje, a pogotovo na Balkanu, granice ne mijenjaju drugačije nego silom. S Vučićem i Miloradom Dodikom pisao je novi "(veliko)srpski nacionalni program" u ožujku 2024. godine.
Ruski svijet
Pa, prošle godine usred bezočnog raketiranja ukrajinskih gradova i civila (i Ukrajinci su pravoslavci) pokazao je snishodljivost prema politici Putinova osvajačkog i imperijalnog "ruskog svijeta". Porfirije je izjavio da SPC i srpski narod, u slučaju novih geopolitičkih podjela, "žele da Srbija i Crna Gora (dakle i Crna Gora) postanu dio geopolitičkog "ruskog svijeta".
- Nadam se da ćemo to iskušenje prevladati. Jer znamo i osjećamo da centri moći sa Zapada ne žele da se razvija identitet srpskog naroda i njegova kultura. Naše molitve su uvijek s vama i nadam se da će vam Gospod pomoći", rekao je Porfirije Putinu dok su na Ukrajinu padale balističke i supersonične rakete, a studentski prosvjed protiv režima Vučića pred Putinom je nazvao, kao i režim - "obojenom revolucijom".
No, iako nije za usporedbu i vjerojatno će mnogi skočiti i odlučno odbaciti sličnost, ali ovdje ipak ne treba zaboraviti da, prije nego se prijekorno (ovog puta s potpunim pravom) bacimo pogled preko plota, prošaramo malo i po otpadu u svom dvorištu, ali ipak se podsjetimo da je sisački biskup Vlado Košić javno podržao i dočekao osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića u Zagrebu, pri čemu je rekao da je Kordić "moralna veličina" te da smatra kako je "nepravedno osuđen za ratne zločine", a s njim često "ljubuje" na crkvenim i domoljubnim svetkovinama. I zločini se, na žalost, mogu gradirati, konačno različite su kazne za počinjene zločine, ali ostaje činjenica da je netko "ratni zločinac" i da kao takav, bez obzira na razinu zločina, ne može biti amnestiran ni slavljen.
To su, naravno, različiti nivoi (pa i crkveno hijerarhijski), i u neku ruku, donekle neusporedivi, ali upravo je to ta razina i razlika koja nas čini ipak drugačijima, "crvena linija" koja još uvijek dijeli današnju Hrvatsku od Srbije, a duboko se nadamo da neće biti dostignuta. I vječno pitanje jesu li zločinci zločinci ili "naši ne mogu to biti". No, to možda ulazi u sferu dvostrukih konotacija. Je li etično zgražavati se nad tuđim zločinima, a svoje relativizirati, umanjivati ili čak negirati, jer u obrambenom ratu se ne mogu činiti zločini, a upravo smo jučer u Beogradu na sahrani dijaboličnom satrapu Mladiću čuli da je on samo "branio svoj rod", kako reče patrijarh Porfirije.
